Kako brzo vrijeme, a s njim i život leti, shvatih danas po N-ti put. Ko da sam jučer prestao pisati, kada ono vrnem se do tija - ne stranice i ugledah 54 dana neaktivnosti.
Dosta, puno, previše.
Što se sve u sekundi čovjeku desi, svi ste se sigurno imali priliku uvjeriti. A tek 54 dana. Ehh...
Mnogo promjene (na bolje naravno), turbulencije, iznenadnih i manje iznenadnih događaja. Sve to ide pod kapu koju život zovemo. Uglavnom tu sam, za PC - jom u onoj staroj pogurenoj pozi u fazi kad smišljam redoslijed riječi u rečenici. Šarene kristaliće i to.
Kako sam šarao stranicama blogosfere u posljednje dane, vidio sam mnogo postova u čast tragično preminulom Toši P.
Da, ljudska nas sudbina uvijek pogodi i natjera da se zapitamo čemu sve ovo? Muke oko rodjenja, odrastanja, školovanja, života, da bi sve nestalo u trenu. Bez naše volje.
Jedan dio hemisfere (pod čijim sam šatorom i ja) objašnjenje nalazi za to da : "Netko to od gore vidi sve" i da postoji život poslije života u kojem je ovaj trenutačni jedna od usputnih stanica ka vječnosti...
U ovom slučaju mi smrt nije tačka na i.. Iako je bolna i tragična. Ali neizbježna. Za sve nas.
Daklem Bog, Buddha, Allah, ili ti već tko ili gdje Ga naziva.
Drugi dio misli da je sve u pustim brojkama i slučajnostima. Kao na ovoj stranici.
Poodwaddle Na kojoj su na osnovu statističkih podataka praćenih godinama napravljeni izračuni koji se tiču čovjeka i njegovog života.
Prasak, pa evolucija i na neki (ne)objašnjiv način čovjek. U početku pogrnut do zemlje, pa malo uzdignut, a danas uzdignut i iznad visina. Pa često lupi glavom gdje ne treba.
Rođenje, smrt, bolesti raka, HIV-a, malarije, i ostalih popratnih nuspojava suvremenog doba koje su pred nama crno na bijelo. Sve točno u brojku.
Zaista je mistično i čudno ako umremo da u toj sekundi se brojka okrene i odmah nakon nje dolazi druga. I to je to. Naš život u statistici.
Gregorian - "Stairway to heaven"
