...
Tata je imao jednu strinu. Zvala se Ljubica. Strinu Ljubicu pamtim kao veselu stariju ženu s maramom oko glave i nekad glasnim smijehom od kojeg joj se tresla kecelja i cijeli trbuh, te glasom koji bi se derao za mnom kad bi do njene kuće prolazio kroz krumpire. Krumpiri su u šestom mjesecu bili blago, zlatica bi ih obično zaobišla, te bi svako moje nespretno poskakivanje pratio njen glas. Nije ona bila zlobna žena, bila je veoma vedre naravi, ali te krumpire je okopavala i štitila cijelu godinu, da bi joj onda jedan dječarac od 5-7 godina to sve uništio.
«Moja ženo, kako sam bila blentava što sam tvog I. galamila kad je trčao kroz krumpire.»-rekla je slabašnim staračkim glasom strina, te se pokušala barem malo nasmijati kad smo je ja i mama posljednji put posjetili na samrtničkoj postelji. Imala je težak seoski život, s mnogo djece i obveza, a ni smrt joj nije bila baš lagana. Nepokretna je ležala mjesecima i u postelji saznala za smrt dva sina. Na kraju je u mukama umrla. Strinu Ljubicu pamtim kao veselu i sretnu ženu. Ženu koja je ležeći mjesecima u krevetu nalazila razlog da se nasmije. Da svijet bar na tren pogleda veselim upalim staračkim očima. Kojoj ništa nije bilo strano, iako nije izišla nikad iz srednje Bosne, niti je vidjela ni prvu verziju kompjutora, naučila je o životu više nego što ću ja vjerojatno ikada.
...
...Trčati za uspjehom, lomiti se ili...Naći balans u sebi i znati se nositi s životom...
Nekad se pred nama pojave velike nevolje, nepremostivi problemi na koje ne možemo gledati normalnim bezosjećajnim pogledom. Nekad se čini da se to samo nama dešava, da jedan problem prati drugi, drugi treći i tako unedogled, mislimo kako smo se mi nekomu opasno zamjerili. Važne odluke, osjećaj neizvjesnosti, situacija kada ne možemo predvidjeti dulji vremenski rok (ne možemo zapravo nikada, jer je svijet postao jako ubrzan). Mislimo da smo došli do zida? Kojeg zida? Zida tog problema? Ili zida nekog trećeg problema? Riješimo taj problem, pojavi se nešto drugo, pa opet kao začarani krug. Pa Bože, dokle, pomisliš na kraju usplahiren i razočaran sobom, ljudima, ljudskim postupcima, zatvorenošću i pohlepom?
...Između mene i mene postoji još mnogo mene...
Da, mnogi vole reći da je rješenje u nama. I jeste. Samo to u nama trebamo iskopati. Vjerovati. Naći poveznicu nas i nečeg višeg, naći ključ koji omogućava da svijet gledamo drukčijim očima. Očima koje nisu zlonamjerne. Očima koje se ne osvećuju, očima koje vole i opraštaju. Istim tim očima koje idealiziraju svijet, ali su svjesne da taj svijet nekad i nije baš pravedan i lijep, očima koje se znaju nositi i s tim dijelom života. Očima koje će prihvatiti onoga i koji nas je povrijedio, jer ipak smo svi ljudi i nismo savršeni.
O da. Mnogi danas razmišljaju o smislu. I besmislu. Nekim unutarnjim dvojbama, preispitivanju našeg Ja iza dvajest tri sata kada legnemo u krevet, ugasimo svjetla i u plafonu tražimo točkicu za koju bi se usidrilo oko i razmišljamo. Što me čini sretnim? Jesam danas mogao biti bolji? Zašto sam juče napravio ovo? Kako ću biti sretan i zadovoljan, iako nisam riješio ovo, ono mi visi, ovamo se ovo vratilo, pa neka scena iz prošlosti.
Nevolja će uvijek biti. Više ili manje, u ovom slučaju nebitno. Ali treba ih znati prihvatiti. Prihvatiti i nositi se s njima. Nositi svoj križ. Koji je nekada težak i padamo, koji je nekada kao breme pa ga odbacimo. I što biva s odbačenim problemom? Uvijek se vrati kao bumerang..
Što je znala Strina Ljubica, a što mi danas ne znamo?
Da, upravo to.
Pogledati životu u oči i kad nevrijeme uništi usjev, od kojeg se nije hajvan oporavio i kad danas, sutra u nekom gradu na nekom mjestu budeš opljačkan, zgažen, kada te iznenadi postupak čovjeka koji ti je blizak, kad misliš da se to nije nikako moglo dogoditi i kad skala raspoloženja skakuće po rezervi dobrog, ti smogneš snage da kažeš: "Hvala ti Bože i to je život"!
Tko se boji Bosanaca i Hercegovaca još?
"Lupus pilum mutat, non mores"
(Latinska izreka)
Znate i sami da je politika rijetki gost na mojim stranicama, ne zato što ju ne pratim, nego zbog toga što je politika predmet mnogih polemika, različitih mišljenja koja najčešće završe žučnim svađama i vrijeđanjima. Samo još kod nas su političke podjele na "izdajnike i one prave" tako jasno izražene, na lijeve i desne, koji su usput smrtni neprijatelji, mada po mom skromnom sudu ni ljevica ni desnica u Hrvatskoj ne poštuju svoja određenja ili nazore. Tako samo u Hrvatskoj "Hrvatska narodna stranka" i "Hrvatska seljačka stranka" mogu imati imena ("Nomen est omen"?) koja izričito daju znak desnice, a po radu i programu su ljevice (što se lijepo prisjetio moj ispod-cimer), mada je to u Europi potpuno drukčije, dok su liberali (HSLS) kod nas začudo smješteni u desni centar. Prava desnica zapravo ne postoji, smještena je negdje u tragovima izmedju reformiranog HSP-a i HDZ-ovaca i smiješnih likova u obliku Mladena Schwartza. Đapića puno ne pratim, neka ga ocjenjuju njegovi Osiječani, ali kako od nekih čujem, koliko god spočitavali njegovu retoriku, on je malo pokrenuo Osijek iz pepela. No dobro.
***
Ali ne mogu, a da ne prokomentiram najnoviju izjavu novoizabranog pulena SDP-a Milanovića, a koja se tiče Bosansko-Hercegovačkih Hrvata čiji sam i ja dio, jel. Iskreno rečeno, mada redovito čitam dnevne novine i pratim internet portale, ime Milanovića mi nije zapelo za oko proteklih godina . Pripisaću to iznimnom centralizacijom likova i vođa političara, tako da se u SDP-u šatoru profilirao uz pokojnog Račana ,Bandić, Antunovićka, gospodar Rijeke Linić, Arlović tu i tamo, a Milanović je spominjan tek onako usput, kako bi se reklo reda radi. Ispravite me ako griješim.
Nakon smrti Ivice Račana, tvornička i reformistička mašina SDP-a je naglo izbacila novu bebu Hrvatske politike, tzv. pokretača novih pitanja koji je kao meteor stupio na ogromnu i za mene prenapuhanu (samo su u Hrvatskoj političari zvijezde, svugdje drugdje su većino obični radnici) hrvatsku političku scenu.
I kako će "zvijezda" privući pozornost, osim ako ne da neku ekskluzivu, a ta prva bomba ekskluziva je pripala Bošnjačkim dnevnim novinama "AVAZ" u kojima je Milanović izmedju ostalog rekao kako :"Hrvatima iz Bih treba ukloniti pravo glasovanja u Republici Hrvatskoj". Zar se Milanović nije mogao zapitati u kakvim uvjetima Hrvati U BIH žive, zašto se toliko iseljavaju, može li im se na neki način pomoći, sugerirati da se bore za opstanak u BIH? Ali ne, on je iskoristio prvi intervju kako bi jasno naglasio na koji će način "pomoći" Hrvatima u BIH.
Iskreno rečeno ta izjava me i nije toliko iznenadila, mogla se čuti još i prije od strane presjednika Stjepana Mesića (koji nikada nije posjetio ni jedno Hrvatsko mjesto u BIH) i drugih političara koji su se bojali glasova s one strane Save. Ali je žalosno i smiješno kako je prvi odlučan korak i istup gospodina Milanovića bio da nekome nešto ukine, (u ovom slučaju nama), a ne pomogne ili ne daj Bože da. Hrvatskoj političkoj sceni nije problem svojatati Ivu Andrića kao iskonskog Hrvata i Hrvatskog Nobelovca, nije problem preuzeti mnogo bitnih povijesnih, ekonomskih, sportskih ličnosti i Hrvata iz BIH kao dio Hrvatske. Ali je problem to svojatanje nagraditi i nekom uzvratnom gestom.
Jedan lokalni BIH forum dobio ovaj naziv:
"Hvala ti Milanoviću, riješio si nas velike dileme.Sada znamo za koga ćemo glasovati."
Često se telefonski čujem s nekim kolegama iz BIH. Mnogi od njih su nakon dugogodišnjeg glasovanja za HDZ i razočarenja djelovanjem iste na području BIH i Hrvatske, u likovima profesora Jurčića i Milana Bandića vidjeli osobe koje su nove na političkoj sceni, kojima nisu poznata nikakva ograničenja, osim poštene borbe za boljim i ugodnijim životom (što su i sami pokazali svojim primjerom) i vjerujte u Bosansko Hercegovačkim mladjim školovanim krugovima se sve više i više grupiralo ljudi koji bi svoj glas dali SDP-u. SDP-u koji je izišao iz ralja starokomunističke stranke, stranke koja bi bez problema mogla imati i u svojim redovima i vjernike i ateiste i liberale i konzervativce.
Milanović je nas svojim intervjuom uvjerio u jedno:"Da vuk dlaku mijenja, a ćud nikad"!
Njegova brzopleta i nepromišljena izjava koju su osudili mnogi članovi njegove stranke, je nekima iz BIH koji su možda i dvojili za koga glasati na ovim izborima učinila veliku uslugu.
***
Nedavno je gospodin Milanović slikan s Hrvatskim šalom oko vrata na Maksimiru na utakmici protiv Rusije. Čudi me kako se nije zapitao odakle su: Braća Kovač, Josip Šimunić, Jerko Leko, Dario Šimić, Vedran Ćorluka, Mladen Petrić,Boško Balaban?? I kako to da ni oni ne plaćaju porez Hrvatskoj državi, a ipak daju sve za nju? Iako mnogi od njih nisu rođeni u Hrvatskoj niti u njoj žive. I bi li njima ukinuo pravo glasovanja? Ovakvih primjera ima barem još stotinjak.
"..Probrane uzmi, a prosjek odjebi.."
Slažem se da o nekim stvarima koje se događaju u Hrvatskoj Hrvati u Bosni ne trebaju odlučivati.
(Kao Npr. o zabrani pušenja na javnim mjestima i slično). Ali ih se ne smije ni tek tako u prvom medijskom istupu odbaciti. Jer povijest, ma koliko ona čudna bila, je učinila i napravila mnoge niti koje su se ispreplele između nas i koje će nas zauvijek vezati. Hrvati iz BIH su mnogo učinili i čine za Hrvatsku i obrnuto i to se ne bi smjelo olako zaboraviti.
Jednim perfidnim, djetinjim istupom u novinama koje čita isključivo "Bošnjačko stanovništvo" u Bosni i Hercegovini je Milanović jasno dao do znanja što i kako o nama misli.
Hvala lijepo!
Autor slike:Maja Homen
(..Nekako se prepoznajem u ovoj slici. Majself kao znak stop, jest da sam nizak,al s velikom glavom, koja se brzo zacrveni čim je pred preprekom,nevoljom i u kojoj zabruji:"STOP"! U pozadini gusti oblaci u pokretu, kao životne obveze,nedaće. Sve to naravno na putu, cesti u blizini raskrižja..)
I tako prođe i osma obljetnica punoljetnosti.
Nekako tiho, nečujno, ko glista po mulju. A i nisam želio da bude neki brži tijek da bude lomljavine ko davnih dvadesetih, pa dvajestprvih iii.., kažu babe u selu kad se prodje dvajest peta da više nema sretnih i berićetnih roćkasa, nego onih s suznim okicama, blago zamišljenom pogledu na mjesto gdje miljer viri ispod stakla. I tako.
Puke li slučajnosti, već drugu godinu zaredom sam sam za rođendan. Znate ono kako ide, milijun poziva, smsova, lijepih želja ljudi koje svakodnevno srećeš, neke rijetko, a i iznenadnim porukama onih za koje misliš da su te zaboravili. Al eto kraj mene nikog ne bijaše. Najbliži stotinama kilometara daleko od Zegea. Svi ostali su u nekim obvezama, a sami znate da je danas "suvremeno" doba, kad su svi zauzeti pilatesima, seminarima, ovim - onim, nitko nema vremena ni za poštenu kafu i rakiju (Ooo sveta Bosno).
Osim cimera darkera koji je s curom tamanio dane u najmanjoj sobici u stanu, pa su zlokobnu rođendansku tišinu, prošaranu kojom sevdalinkom i razmišljanjem uzet il ne uzet malo rakije (d kvešn iz nov?) ma samo onako da vidim jel izvjetrila, remetili njihovi bolni uzdasi tipa (nisam prisluškivao, zidovi su fakat tanki) :"Ohhh, polako, ej boli, nemoj sad, brzo ću,ajme jačeee, ahhh ahhh,"!
U sjeni pjesama, uzdisaja cimera i mirisa rakije donesoh ove odluke za drugu polovicu dvitisućsedme:
1.Završit faks
2. Prolaziti kroz životne nedaće zajedno s voljenom osobom
3. Otić na Wemblej 22.11.
Te tri stvari su kockice koje nedostaju da bi mi ovaj mozaik u Savskom gaju treći put broj 11 bio gotov. Ma reko sam vam davno, nisam ja nešto zahtijevan. Skromnost je nekad bila vrlina a danas je mana,.
Jebat ga.
