|
voljela bih ispričati svoju priču u jednom dahu. čuti ju cijelu naglas, makar iz vlastitih ustiju, samo da znam da se dogodila, da je to, baš to i ništa više, stvarnost.
voljela bih reći što za mene predstavljaju osobe koje mi život znače. život pun udaraca. krenula sam pisati, no vremena nije bilo dovoljno.
učim samu sebe kako raskinuti s prošlošću, kako se oprostiti. okrenuti i nikad se ne osvrnuti.
jer to je sada jedino što mi je potrebno.
ne želim voljeti osobe zbog kojih sam patila.
i ne, ja nisam jaka. nisam jaka, nemam nikakvu snagu u sebi. trudim se biti jača od onog što jesam, a na krivim mjestima i u krivim trenucima izgubim kontrolu i konci mi skliznu iz ruke.
ne želim da mi osobe tvrde da me poznaju bolje od mene same. ne želim slušati kako me uvjeravaju da lažem samoj sebi. ne zanima me što mi netko ima za reći. ne želim slušati ljude koji me nisu sposobni čuti, zbilja čuti, i shvatiti što želim reći.
od danas vjerujem da svaka osoba koja ode, napravi to samo zato da bi netko novi mogao doći.
ali. tko ostaje?
danas sam oduševila simpatičnu prodavačicu u dallasu. "ne znam kada sam doživjela da mi ovako dođe curica i pita me što imamo od the cure."
dražesno.
faza, pretpostavljam.
|
