Napokon sam ulovila malo slobodnog (?) vremena da napišem novi post. Da više ne gledam onaj stari jer mi se već diže kosa od njega. Uglavnom. Moje slobodno vrijeme se ne može nazvat zapravo slobodno vrijeme jer se pod tim smatra moja pauza od 20 minuta između učenja u NSBu. Ha. Al barem sam nabavila svoj laptop pa ne moram čekat red da bi išla na internet, i šta je najbolje, nitko ne vidi šta pišem. Juhuuu.
Jučer i danas sam imala napadaje smijeha u NSBu. Ali doslovno napadaje. Znate ono kad se počnete smijat i onda ne možete prestat, a šta je najbolje smijete se takvoj gluposti. Ali ipak vam je smiješno. A tek ako se vaša najbolja frendica smije skupa s vama. E tek onda je smiješno. Onda je ta glupost toliko smiješna da morate otrčat do stubišta kako bi se na miru mogli nasmijat iz sveg glasa. I onda se obje smijete na stubištu ko dvije budale. Naravno, jedna je dotrčala prije a jedna kasnije. Ha. I smiješno vam je, a uopće ne znate čemu se smijete. Smijete se zapravo jedna drugoj. I to je tako kul. Jer je zdravo smijat se. I zabavno je. Jej. I tako vam ja imam napadaje smijeha, o da. A još kad se počnete smijat tipu u zelenoj majici koji sjedi stol preko puta vas i stalno vas gleda. A tek kad se i on počne smijat. Joj joj. Tek onda počinju napadaji.
Uglavnom. Nemam vremena. Ali doslovno nemam vremena. Meni u danu fali sati. Onako. Zašto dan ne može trajat barem 30 sati? To bi mi baš odgovaralo. To bi bilo predivno. Ali ne traje. I tako ja imam problem pomanjkanja vremena. Al dobro, zasad se dobro u tome snalazim. We'll see kako bude išlo dalje.
Inače, učim učim i samo učim. Za niš drugo nemam vremena. Pa čak ni za kave, šta me jako žalosti i šta mi jako fali. Al' eto... još malo i riješih sve kolokvije za ovu godinu (2007.).
Idem sad... samo sam vam htjela javit da sam još živa. I još sam tu... samo sam među knjigama.
*: