Odustajem od bloga u potpunosti.
A možda se samo prebacujem na novu adresu?
Who knows, who knows...

Dugo nisam pisala. Predugo, ako se mene pita. No vrijeme mi nije dopuštalo. A kad je i dopustilo, u glavi su bile sasvim druge misli. Misli o nečemu sasvim drugome, a to nije bio blog.
Prošlo je 19 godina.19 godina raznih osjećaja, događaja, ljudi. Bilo je lijepo biti dijete, odrastati u lijepo okružju, sa roditeljima koji se brinu za tebe, koji te vode svuda naokolo i upoznaju te sa raznim stvarima. Još je ljepše bilo biti malo veće dijete i upoznati nove prijatelje u školi, učiti o raznim stvarima, ljudima, i razumijeti sve te stvari. Slijedilo je odrastanje. Prihvaćanje nekih novih stvari, putovanje po raznim zemljama, upoznavanje novih kultura. Nova škola, novi prijatelji. Stvaranje prijateljstava koje vrijede cijeli život. Lijepo je bilo biti malen, mlad i neiskusan. Uživati u glupostima i veseliti se glupostima.
A tada faks i sve ono šta on nosi sa sobom. Obveze, ozbiljnost, nedostatak vremena, savjesnost... Sve to zajedno. I nemam vremena za blog. Jer imam previše obveza, ozbiljno ih shvaćam i onda to rezultira mojim izbivanjem s bloga, i nikakvom socijalizacijom. Eh da. Tako to nekako biva. Ali ni nakon 19 godina ne osjećam se ništa pametnijom. Zapravo, dok čitam siciologiju osjećam se samo glupljom.
Ono što volim kod Zagreba je to što sam upoznala mnogo novih ljudi. Jako dragih ljudi. Na faksu a i okolo. I volim to. I volim šetat po Jarunu. Kad ću samo nać malo više vremena? I sad slijede rokovi. Oh da.

Napokon sam ulovila malo slobodnog (?) vremena da napišem novi post. Da više ne gledam onaj stari jer mi se već diže kosa od njega. Uglavnom. Moje slobodno vrijeme se ne može nazvat zapravo slobodno vrijeme jer se pod tim smatra moja pauza od 20 minuta između učenja u NSBu. Ha. Al barem sam nabavila svoj laptop pa ne moram čekat red da bi išla na internet, i šta je najbolje, nitko ne vidi šta pišem. Juhuuu.
Jučer i danas sam imala napadaje smijeha u NSBu. Ali doslovno napadaje. Znate ono kad se počnete smijat i onda ne možete prestat, a šta je najbolje smijete se takvoj gluposti. Ali ipak vam je smiješno. A tek ako se vaša najbolja frendica smije skupa s vama. E tek onda je smiješno. Onda je ta glupost toliko smiješna da morate otrčat do stubišta kako bi se na miru mogli nasmijat iz sveg glasa. I onda se obje smijete na stubištu ko dvije budale. Naravno, jedna je dotrčala prije a jedna kasnije. Ha. I smiješno vam je, a uopće ne znate čemu se smijete. Smijete se zapravo jedna drugoj. I to je tako kul. Jer je zdravo smijat se. I zabavno je. Jej. I tako vam ja imam napadaje smijeha, o da. A još kad se počnete smijat tipu u zelenoj majici koji sjedi stol preko puta vas i stalno vas gleda. A tek kad se i on počne smijat. Joj joj. Tek onda počinju napadaji.
Uglavnom. Nemam vremena. Ali doslovno nemam vremena. Meni u danu fali sati. Onako. Zašto dan ne može trajat barem 30 sati? To bi mi baš odgovaralo. To bi bilo predivno. Ali ne traje. I tako ja imam problem pomanjkanja vremena. Al dobro, zasad se dobro u tome snalazim. We'll see kako bude išlo dalje.
Inače, učim učim i samo učim. Za niš drugo nemam vremena. Pa čak ni za kave, šta me jako žalosti i šta mi jako fali. Al' eto... još malo i riješih sve kolokvije za ovu godinu (2007.).
Idem sad... samo sam vam htjela javit da sam još živa. I još sam tu... samo sam među knjigama.
*:

Dolazim doma pokisla i promrzla. Ako nešto ne volim u Zagrebu onda je to kada pljušti kiša, puše vjetar, tramvaj toliko krcat da moram prilijepit facu na vrata a na raskrižju kolaps. I samo želim doć doma. A sve se to tako odužilo. Dolazim doma, a doma hladno. I samo trebam nekog da me zagrli. Da me privije uz sebe i kaže da je sve ok. Sve je nekako čudno. Ja, događaji oko mene, drugi ljudi. Pokušavam ispravit neke greške, i trudim se, al ponekad ne ide. Stalno učim, a ništa ne ulazi u glavu. Zujim naokolo i mislim samo na jednu stvar. Jednu stvar koja mi u ovom trenutku stvarno ne treba. Ali eto, pojavila se. Heh. I želim puno toga pisati, ali inspiracije nema. Riječi se ne slažu u onom redoslijedu u kojem bi trebale.
Ali živa sam i zdrava. Zasad. I volim vas sve još uvijek. I fali mi blogosfera i neki ljudi. Ali eto, trenutno ne mogu pisat. *:

Doma sam. Vikend je. Ne javljam se nikom. Bila sam vani i isplesala se. Družila se samo s ljudima iz bivšeg razreda. Bilo je... fenomenalno. Mjuza odlična. Great.

Provela 5 najljepših dana u životu. Ma ako i nisu bili najljepši, definitivno su bili najispunjeniji. Žalim zbog mnogih stvari u životu, ali zbog ove nikako. Pacco Rabbane, BlackXS. mmm. Mogla bih napisati stranice i stranice, al' takve stvari ipak ostavljam za sebe.

Shvaćam da mu nije dosta prijateljstvo. Shvaćam to. Ali ako ja ne mogu ponuditi više... Htjela bi, al' ne mogu. Ne mogu sebe prisilit na to. A da započnem neku vezu, vjerojatno bi bila isforsirana. A to ne želim. Bolje ovako, nego da kasnije bude još gore. Al dobro.

Fali mi moj najbolji prijatelj. Jako mi fali. I to ću mu reć. Sad ubrzo. Nisam mogla zbog nekih stvari. Ali sad hoću. Joj kako hoću. Jer mi fali. Da mu mogu reć sve. Sve ono bitno i nebitno. Joj.

Zagreb. Zaljubih se. I sad kad sam doma... sad mi fali. Da,da. Od silne brige na početku, preraslo u veliku ljubav. I obožavam svoj kvart. I volim NSB. A i faks. Za sada. Divno mi je.



*oprostite na ovome. samo malo uploadam blog i svoj život. još uvijek nemam internet u stanu i to me izluđuje. volem sve.*