Ljubav – kao lijek za strah….
.
Ljubav nije osjećaj – emocija, već stanje svijesti…
Ljubav nije odnos između dvoje ili više ljudi, to je nutarnje stanje, neovisno o vanjskim subjektima (ili objektima) u kojem se nalazimo ili ne nalazimo…
Mnoga duhovna učenja tvrde kako postoje dva temeljna stanja svijesti: Ljubav i Strah, te iz njih proizlaze sva osjećanja i emocije.
Iz ljubavi: radost, sretnost, veselje, želja za davanjem, empatija i sl.
Iz straha: ljutnja, mržnja, ljubomora, tuga, potištenost, ovisnost, vezanost i sl.
Ako smo u strahu, tada nismo u ljubavi. A ako smo u ljubavi, tada ne možemo biti u strahu.
Stoga, dragi moji vjerni paničari, moj odgovor na sve vaše mailove koje i dalje svakodnevno dobivam, jest: ako se želite osloboditi straha postanite Ljubav!
Nedostatak ljubavi u životu najveći je uzročnik svih problema koji proizlaze iz straha.
Ljubav je poput svjetla, dok je strah poput tame. Svjetlo ima veliku moć, jer po svojoj definiciji uklanja tamu. Tako i ljubav ima moć, jer uklanja strah.
Potrebno je smo upaliti svjetlo ljubavi i strah će nestati sam od sebe…
Znam, znam, kako vam zvuči… :-)))) I već čujem gomilu komentara, no ipak razmislite o tome….
Umjesto da se bavimo sa strahom, bavimo se s ljubavlju – sistem suprotnog elementa!
Što više razmišljamo o strahu, tim više on raste, a mi postajemo taj strah.
A strah je iluzija poput tame, jer čim upalimo svjetlo tama nestaje. Dakle, ona nema stvarnu egzistenciju.
Strah je samo misao, koja u nama pobuđuje vrlo neugodna osjećanja i senzacije.
Tijekom mnogo godina nakupljali smo mnogo straha u sebi, a premalo ili gotovo ništa ljubavi. Stoga je potrebno vremena da se dovoljno ''napunimo ljubavlju'' da bi mogli doći u ravnotežu sa nakupljenim strahom u sebi. I tada strah će nestati kao rukom odnesen.
No, to ne znači biti pasivan i čekati da se nešto dogoditi. Upravo suprotno – trebamo raditi na sebi, osobnom samorazvoju – što nije ni malo lagan proces, te trebamo naučiti Biti Ljubav.
Iako to nije točno rečeno, jer svi smo mi satkani od ljubavi – Ona je naša bit; možda bi onda ispravnije bilo reći trebamo se sjetiti svoje vlastite Biti, svog istinskog Bića.
Ukloniti oblak neznanja koji nas je prekrio i uspavao. Moramo se probuditi.
Ljubav nije uzimanje, niti trgovina: ja tebi ovo, a ti meni ono; Ona je nesebično davanje…
Da bi razumjeli ljubav najprije treba da volimo.
No što znači voljeti?
Ljudi danas svašta nazivaju ljubavlju, a ponajviše sviđanja i ne sviđanja, pa kažu volim ovo ili ono, zato jer mi se sviđa, jer je ugodno. No, to nije ljubav.
Niti je zaljubljenost ljubav, iako se iz nje može roditi ljubav (što je danas nažalost rijetkost). Zaljubljenost je odnos koji se također svodi na sviđanje i ne sviđanje, te na seksualnu privlačnost, koja je prolazna.
Zaljubljenost je najčešće ono što ja nazivam ljubav-mržnja odnos. I u tom kontekstu je točno kada ljudi kažu da je mržnja suprotnost ljubavi.
No, ''prava'' Ljubav, ona sa velikim Lj, nema svoju suprotnost. Ona naprosto Jeste i ne postoji ništa drugo osim Nje.
Istina je da se povremeno izgubimo u prividu, da povremeno oblak straha prekrije naše Sunce Ljubavi, pa se osjećamo odvojeno i usamljeno…, no ne možemo pobjeći od ljubavi, niti možemo prestati voljeti, jer je to nemoguće.
Svi smo mi tražitelji ljubavi i sve što u životu činimo, činimo zbog Nje.
Mnogo ljudi pati, jer žele biti voljeni, ali ne znaju kako da vole.
Od malih nogu su nas naučili da tražimo ljubav, ali ne i da dajemo. Ne donosi zadovoljenje ono što nam drugi daju, već ono što mi damo drugima.
Kada tražimo i očekujemo, tada smo prosjaci. Kada dajemo tada smo bogati.
A kada se dva prosjaka spoje, koja oba žele od onog drugog nešto što im je potrebno da bi bili manje usamljeni, njihova potreba se umnogostručuje, i tako dolazi do frustracije, gnjevnosti, razočaranosti, još veće usamljenosti i do velikog broja razvoda brakova ili drugih vrsta ljubavnih zajednica.
A ako dva prosjaka još imaju i djecu, nastaje cijela družina prosjaka koji mole za ljubav, a nitko nema ništa da dâ…. I svi se osjećaju prevareni, izigrani, a zapravo nitko nikoga ne vara, jer što je tko dobio da bi mogao da dâ?
Onaj tko je prazan, tko nema ništa, ništa ne može ni da dijeli.
I problem nastaje u tome, jer svi očekuju od onog drugoga da im popuni tu prazninu, a to je nemoguće…
Punina ne dolazi od drugih ljudi, ona se nalazi u nama samima, samo moramo zaroniti duboko u sebe da bi je pronašli…
Moramo utišati svoj um, emocije, osjećanja da bi stigli do mjesta gdje prestaje sve osim tišine. Put od glave do srca iznosi svega 20-ak centimetara. Da bi pronašli dom prave Ljubavi, moramo pronaći srce.
Srce je prevazilaženje dualnosti. Ono vidi stvari sa dragošću, a ljubav je njegova prirodna osobina. Takva ljubav nema mržnju kao svog parnjaka.
Samo ljubav iz uma (kakvog li izraza uopće!) je ljubav-mržnja, jer je ona dualna.
Osobu koju volimo istodobno i mrzimo, pa se ujutro dobro slažemo, a navečer se svađamo, ponekad smo čak i zbunjeni volimo li ili mrzimo tu osobu? Jer činimo obje stvari samo u različitim trenucima, tj. povodimo se za raspoloženjima.
Za razliku od ''prave'' Ljubavi koja je van dometa bilo kojeg raspoloženja.
Dok ljubav-mržnja je zapravo stvar našega uma, koji je dualan, proturječan. Tako da u tom kontekstu je i mržnja jedna vrsta ljubavi koja je obrnuta naglavačke!
Zato ljubav koja dolazi iz uma je uvijek ljubav-mržnja.
Najzabavnija mi je oduvijek bila izreka: ''Mislim da volim.'' :-)))) No, čim se misli, to nema veze s Ljubavlju. Ljubav ne misli, Ona Jeste.
Svi ljudi tragaju za ''pravom'' Ljubavi, no uglavnom je traže umom, pa su zato nesretni.
Pogrešan instrument!
To je kao da koristimo oči za slušanje glazbe, pa se onda iznerviramo što ne čujemo. A baš kao što uši nisu za gledanje, ni oči nisu za slušanje! A bogami, ni um nije za voljenje!
Srce jednostavno voli, bezuvjetno, bez otrova mržnje, ljubomore ili zavisti. Srce ne kaže: Ja volim ako….., niti ono razmišlja…
No, ljubav koja dolazi iz uma uvijek, baš uvijek, donosi razočaranje i s vremenom ljudi se zatvaraju i stvaraju debeli zid oko sebe iz straha od povrijeđenosti.
Na taj način propuštaju svu radost življenja; život sam….
Smatram da je prijateljstvo, u današnje vrijeme (što ne znači da nekada nije bilo drugačije, a da i opet jednom neće biti tako!), najčišći oblik ljubavi, jer u njemu zahtjeva, uvjeta.. Tu čovjek jednostavno uživa u davanju.
On i dobiva mnogo, ali to je sekundarno i događa se spontano, samo od sebe.
Takav oblik ljubavi nije iz potrebe, jer to nije ugovor, nije brak; to dolazi naprosto iz punine koju želimo podijeliti. A davanje je velika radost….
O ljubavnim odnosima… Eh, da, moglo bi se mnogo toga reći, no to zahtjeva poseban post.
Do onda želim vam mnogo ljubavi i svjetla….