<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>


Skrivene opsesije.

(...)


Blind world.

Ne slažem se s onom
frazom "Slika vrijedi 1000 riječi".
Vjerujem i držim do toga
da nema te slike koja
zamjenjuje prave riječi.



Pjevajte nešto ljubavno.

smijeh


CREDITS

ldesigns - ×-×

(u ovom postu neću koristiti velika slova. ne pitajte zašto, prekomplicirano je objašnjavati.)

c'est beau la vie.

baš razmišljam kako ću napisati pozitivan i optimističan post. uđem u bratovu sobu (jer mi je laptop nedavno crko pa se koristim njegovim kompom), a on sluša predivnu pjesmu i onako zadubljen jednu točku, uživa u pjesmi i ne obazire se na mene.
"pojačaj zvuk."
on pojača.
pjesma postaje preglasna.
"smanji zvuk"
ne smanjuje.
"smanji!"
ne smanjuje..
izletim van iz sobe jer me nervira predivna preglasna pjesma.
neobjašnjivo?

raspoloženje odmah pada. raspoloženjem pada kompletan dojam cijelog dana. to je lančana reakcija. život je lančana reakcija.

pjesma se još uvijek čuje. tužna je. jako. stihovi su tužni.
molovi odzvanjaju stanom. iz desnog oka krene suza..
neobjašnjivo?

ja sebe zaista nekad ne razumijem. pogledajte vi o čemu ja pišem? iz predhodnih rečenica netko bi mogao zaključiti da se nešto stvarno loše dogodilo, da sam depresivno dijete s teškim životnim problemima.. a nisam! molim vas, objasnite mi u čemu je problem?? čemu takva promjenjiva raspoloženja?? čemu ti ispadi??
ahm da. imam 14 godina. -.-

ugl. sve polako sjeda na svoje mjesto, no ne mogu uživati u tome. tražim rupe u svom tom zadovoljstvu (i nađem ih). ali znate u čemu je zapravo problem?? ne u tome što postoje nedostatci u životu. sva ta zla koja nas prate. ne ne. nije u tome problem. problem je u tome što neke >rupe< jednostavno ne mogu riješiti.. ne mogu. ne mogu.
(razbijam glavu time. zašto ne mogu?)

zašto ga više nikada neću u jesen vidjeti kako peče rakiju. zašto se više neću probuditi na ljetno jutro, otvoriti prozor i vidjeti ga u vrtu, kako se odozdo meni smiješi. neću više nestrpljivo čekati ispred kuće zvuk njegovog auta, zatrčati se i zagrliti ga kao što ga nitko ne grli?
ima li itko pojma kako je to gledati u nešto i znati da protiv toga ništa, ama baš ništa, ne može..


i recite mi, molim vas, kako sada dokazati tvrdnju "c'est beau la vie"?
...

zahvaljujem ljudima koji se trude pokazati mi kako je sve predivno.
jednom će uspijeti. znam da hoće..jednom.
ali to neće biti dok imam 14 godina.

neobjašnjivo?
zanemarite.


22.11.2008.- Tipkaj-Tipkaj (16) On/Off

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.