<body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>


Skrivene opsesije.

(...)


Blind world.

Ne slažem se s onom
frazom "Slika vrijedi 1000 riječi".
Vjerujem i držim do toga
da nema te slike koja
zamjenjuje prave riječi.



Pjevajte nešto ljubavno.

smijeh


CREDITS

ldesigns - ×-×

Nakon bilo kakvog oblika prekida određene rutine, dolazi do ovakvog razdoblja koje traje par dana. (Nadajmo se.)

Tišina je ...

( Točno 20 min sjedim za laptopom tražeći prave riječi za tišinu. Imam materijala za pisanje, ali ne i inspiracije. Čudno, ha? Inače ne mogu pisati post bez dobre (čitaj: inspirirajuće) pjesme u pozadini. No, ovog puta sam napravila iznimku; ugušila svaki izvor zvuka. Tišina je u kući, svi spavaju, ne čuju se nikakvi stihovi srcedrapajućih balada, samo malo buči ovaj moj laptop (nešto ne valja sa hard diskom). Možda je tišina razlog manjka inspiracije? Možda. Svejedno ne palim iTunes. Ne želim da išta kontrolira moje misli jer svaka tužna riječ, svaki mol u pjesmi izaziva suzu u meni. To mi trenutno nije potrebno. Dovoljno stvari izaziva suze i bez pjesama. Pjesma je trenutno suvišna. )

Tišina je ...

( Tišinu mogu definirati kao vlastiti trenutak. Trenutak ne kontroliran ničime. (sada tek shvaćam zašto mi je mama kao maaaloj govorila "Ana, smiri se malo. Treba mi mira, treba mi malo tišine."). Ako želim tišinu, ostati ću sama. Zapravo, samo tišina i ja. )

Nema više nikoga da sa mnom stvara tišinu.

( Prošlo je predugo vremena otkada sam zadnju put imala svoj mir. Više se ni ne sjećam kako je to biti opušten. Počela sam se osjećati kao 40-ogodišnjakinja koja šizi sa svaki k. (fuck, ne! Pretvaram se u mamu.) Mogu se kladiti da ću za koji dan otvoriti ovaj blog da pročitam komentare i usput ponovno pročitati post te se pomisliti "Koji je meni bio..?" Haha. A jbg. Tako je to uvijek. Sada ja malo meljem bezveze jer sam u onoj >srednja žalost< fazi. Tako to uvijek kod mene bude: sve bude u redu u jednom pogledu, a s druge strane sve u k. Onda kada sve to zbrojiš i oduzmeš, shvatiš da je sve onak prosječno. Sve je nekako "srednje". Mrzim to neodređeno stanje. . )

Ovaj post nema kraja. Predstavlja nedefiniranost mog trenutnog psihičkog stanja.
( Šta ja kenjam? )

...






26.10.2008.- Tipkaj-Tipkaj (6) On/Off
Volim te. NOT.

Volim te.
Volim te.
Volim te.

U posljednje vrijeme, stalno slušam te riječi. Neke su upućene meni, neke nisu. To uopće nije bitno. Bitno je samo da su uvijek prisutne. Na vratima WCa po kafićima piše Volim te. Friški writeri ostavljaju svoje prve tragove sprejem po friškim fasadama našeg sivog grada. Sve češće viđam neuspjele pokušaje graffita "Volim te" na svim mogućim jezicima (Neki dan sam čak vidjela Wanna-be-graffit napisan nekim stranim pismom, no pored toga je bilo nacrtano srce pa sam pretpostavila da su opet riječi Volim te u pitanju).
Sve miriše na ljubav. Bar bi trebalo mirisati.

Volim te.
Volim te.
Volim te.

Oke, sad se ljudi već počinju razbacivati s tim Volim te. Toliko puta dnevno izgovorim (i čujem) te riječi da već postaju sinonim za "Bok!". Toliko su prisutne da već gube svoju vrijednost. Dolazi do hiperprodukcije riječi Volim te. Hah. (Do sada sam, u postu, napisala riječi Volim te prevelik broj puta. -.-)

Mi (pubertetlije opsjednute alternativom, odvajanjem od ostalih, životom, ljubavlju) bi trebali biti sretni što sve tako vrvi od ljubavi. Onak, baš kao u isfuranim ljubavnim filmovima. =P
No, ajmo opet sve zajebat, zamisliti čašu na pola praznu i razmisliti o tome; Je li sve to iskreno?
Mislim, sve to s tim Volim te?
Ma je k. Niš to više ne valja. Nekoć je Volim te bilo vrhunac svake veze. Jer, postoji li neš ljepše od ljubavi? (Oke, vjerojatno i postoji, ali se ja u to ne kužim. Ipak imam tek 14 godina xD)
Kada ti netko dođe, pogleda te u oči, iskreno ti kaže da te voli. Ili te nazove u 3 ujutro samo da ti kaže da te voli. Aww..
A sada? Sada to čuješ stalno. Stalno ti govore da te vole. Počneš se osjećati programirano jer ne postoji drugi pristojan odgorov na Volim te osim Volim te.
(Dakle, ljubav postaje pristojnost? Hmm.)

Čemu ovaj post vodi?
Nizu pitanja bez odgovora.

Volim te.
Volim te.
Voli.. Mah. Jebeš sve.






23.10.2008.- Tipkaj-Tipkaj (12) On/Off
"Živeći pored tolike ljepote u svijetu čovjek se često zapita je li bolje biti mrtav i ne znati za nju?"

* Gledaju se druge slike, slušaju neke druge pjesme. Traže se nove stvari. Svijet se počeo vrtjeti, brzo, brzo.. Gubim se. Gubim ih. Gubim ga.. *

Baš kad se ponadaš da je sve u redu, shvatiš da nije. Sve se tako brzo izokrene. Tvoje te mane skupo koštaju, došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Više ne znam što je gore: biti žrtva ili počinitelj "zločina"?
Je li gore biti žaljen ili optužen? Baš kad postaneš sretan jer nisi kriv za nešto, shvatiš da jesi.
Hahaha. Koja ironija: shvatiš da si sam kriv. Ne, ne shvatiš to sam, drugi ti to najbijaju na nos. Uvjeravaju te da si budala, krivac, da sjebeš sve što hoda, a ti znaš da nije tako. S vremenom počinješ sumnjat. Najčešće pitanje koje si postavljaš jest "Jesu li u pravu?".
Pa dobro, tko tu koga pravi ludim?
U što se sve ovo pretvara? Mjesecima, usudim se reći, godinama živiš u zabludi. Onda, onako savsim iznenada to shvatiš?! Je li to posljedica sazrijevanja i odrastanja? Nadam se da nije, jer ako je: trajat će cijeli život.

(meljem. ne znam ni sama što. ljuta sam i tužna. opet.)

Užasno sam uplašena u posljednje vrijeme. Imam osjećaj da gubim tlo pod nogama. Često volim držati sve konce u životu. Ništa što sama mogu obaviti ne prepuštam drugome. Možda je to posljedica nedostatka povjerenja u druge, a možda sam jedostavno: takva. Često sam posesivna. Ono što jako volim, želim zadržati za sebe. Velika mana. Puno me koštala do sada. Isto tako nemam običaj pokazivati ljudima koliko ih volim, koliko mi je stalo do njih, točnije: dečkima. Hehe. Kad je u pitanju drugi spol, ja sam stvoreni savjetnik. Sve skužim, savjet uvijek bude pravi, ali u vezi sve zeznem time što ne cijenim dovoljno ono što imam dok to ne izgubim. Onda ih sjebem a da toga nisam ni svjesna. Kasnije shvatim pa patim. Kako bi moja mala rekla "Jebiga sretan"
Ono što užasno mrzim kod sebe je ta prokleta neodlučnost. Cure općenito rijetko kad znaju što hoće od dečkiju (bar većina onih koje ja znam). Ne znam ni sama što hoću. Čas želim jedno, čas drugo. Uvijek mijenjam perspektivu, a s njom i izbor.

(opet meljem. sama sebe zbunjujem. opet.)

Najbolje da šutim i da pustim da me prođe (kao i uvijek). Stvari se neće sredit same od sebe, to sam već naučila, ali baš me zaboli. Ja ću sad sjediti i čekati. ako ljudi ne znaju cijeniti vrline već samo tražiti mane: tko im kriv.

Trenutno sam ljuta na cijeli svijet. Serite mi zbog toga, nazovite me ludom i glupom: tako me zaboli. I kritike se moraju znati primiti.
Idem spavati. Budim se krajem listopada. Tada će možda biti bolje..

* Dok sam ga imala: nisam ga htjela, a sada kad ga nemam: želim ga više od svega. Gubim ga. Svojom, njegovom krivicom, uopće nije bitno. Jedina bitna stvar je surova stvarnost: gubim ga. *

Šukica







03.10.2008.- Tipkaj-Tipkaj (5) On/Off



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se