Kao i sjećanja. Ona sjećanja koja su me budila ujutro sa smješkom na licu.. Već lagano blijede. Dolaze nova. Nikad ista kao prije. Nova zrelija, drukčija, usudim se reći; lošija sjećanja.
Jednom...*
Nova školska godina- novo poglavlje života. Novi ljudi, novi događaji- nešto novo. Napokon!
Iako s ljubomorom gledam sve one srednjoškolce i čekam dan kada ću i ja krenuti u srednju, uživam u osnovnoj. Neću biti glupa pa srati kako mi je loše- nije. Super je u osnovnoj. Još uvijek se mogu sprdati, malo učiti, više izlaziti itd. itd. Ah.. To su te godine dok je još sve lako.
(Bar tako moja mama kaže.)Društvo? Pa, recimo da je oke. Mislim, ljudi dolaze i odlaze, ali ja se trudim zadržati one koji mi znače. Uspijeva mi, bar za sada. Odustala sam od onog "sa svima biti dobar, ni s kim se ne svađati". To je utopija. Tko god to mislio: neće još dugo.
Volim svoje prijatelje. One prave prijatelje. (Morala sam to napisati.)
6. rujna bio mi je rođendan. Jej! Prvi rođendan u posljednjih pet godina na koji nisam plakala ili bila razočarana. Napokon.
Preboljela sam sve što se dalo preboljeti. Sve sam ostavila iza sebe. Bilo je i vrijeme. Sada su to samo uspomene. Tako je i najbolje..
Danas sam pričala s njim. Zanimljiv razgovor (kao i svaki naš). Pričala sam mu o svojim željama, iščekivanjima, nadanjima. Pričala sam mu o savršenoj budućnosti o kojoj maštam, o onome za što sam gotovno sigurna da će se dogoditi. O svemu što me veseli u posljednje vrijeme. Baš sam bila uživljena dok sam pričala. Kad je on odjednom povišenog glasa počeo pričati:
"Ana, trgni se više! Živi za svaki dan! Prestani iščekivati nešto.. Ono nešto za što misliš da će te ispuniti. Više nisi mala curica. Život nije bajka kao što sam te učio. Ne možeš biti vječni optimist. Svi kad tad izduše. I ti ćeš.. Neću te više tješiti: nećeš dobiti savršeno. Plakati ćeš dok ne potrošiš sve suze. Na kraju ćeš shvatiti da ih nikada nećeš potrošiti. Kad to shvatiš, biti će prekasno.. Zato te molim da me poslušaš i živiš za danas, a ne za sutra jer sutra možda neće biti. Odrasti više!"
(tišina)
Tu naš razgovor prestaje. To je vjerojatno najčudniji i najkraći ozbiljan razgovor koji smo ikada vodili. Svaki je naš razgovor bio onako dubok i poučan. Ovaj je nekako prejednostavan. Prerealan.
Ubio me u pojam, ali u pravu je.
Mrzim kad je u pravu.
Užasno mrzim kad je u pravu.
Ali jbg, u pravu je.
Moram odrasti.
I tu ovaj post završava. Prejednostavan je prema ostalima. Prerealan. Totalno jadan i neshvatljiv..
Baš takav i treba biti..
Šukica
