1. Sreća ne postoji
2. Ljubav je nemoguća
3. Ništa nije strašno.
(To je njegov „recept za dizanje morala“)
Zapravo se takve depresivne faze pokažu vrlo korisnima: u takvim trenutcima najbolje se poznaju prijatelji. Ukratko rečeno: volim kad me frendovi tješe.
S druge strane, takve faze nisu nimalo ugodne, a kamo li korisne. Mislim, nije baš ugodno gledati kako cijeli autobus bulji u vas dok vi plačete jer vam je tako došlo, jer vam depresija tako „nalaže“. No, sve je to ljudski i normalno. Ja iskreno žalim ljude koji su non stop hepi. Možemo mi >Wanna be optimisti< srat koliko hoćemo da smo stalno hepi, ali nismo- toga smo svi svjesni, ali za one iznimke koje jesu stalno hepi: sretno vam bilo kasnije u životu kad vam se poštanski sandučići počnu puniti problemima i razlozima za depresiju! Jer život je kurva.. (i to svi znamo).
Eh da, s takvim stavom je Frederic Beigbeder započeo svoju karijeru kao književnik. Njegove knjige su nešto najbolje što sam pročitala. Posebice „Ljubav traje tri godine“. No, nećemo ovaj post pretvoriti u njegovu biografiju. Samo sam ga htjela istaknuti kao „muzu“ ovog posta. Volim takva duboka razmišljanja kod ljudi. Neki to nazivaju filozofijama, iako ne shvaćaju da je to zapravo sasvim realno i zrelo razmišljanje. (Trevore, ako čitaš: filozofiranje uopće nije loše
). Kod realnog razmišljanja (tzv. Filozofiranja) postoji mali problem: kad se previše ufurate u takvo razmišljanje: bacite se u fazno stanje- depresiju. Zašto?
Zato što počnete shvaćati temelje života. Počnete shvaćati koliko je život nepravedan, beobrazan, drugim riječima: kurva. Zato naša okolina takve ljude koji vole realno razmišljati naziva luđacima jer okolina ne shvaća, još bolje, NE ŽELI shvatiti istuinu o životu već optimistično prekriva istinu, nastavljajući bezbrižno sa životom ne očekivajući nikakav zajeb. A onda kad ih sjebu: BUM. Sjete se onih pustih filozofija koje slušaju, pa čak i čitaju po ovakvim usranim blogovima.
Eh da.. Ovim sam dijelom posta samo htjela upozoritti sve one koji realno ne shvaćaju život:
Život je veličanstvena katastrofa. Iza svakog ugla vrijeba prijevara, bol, razočaranje. Mi ljudi smo najgore životinje- uništavamo sami sebe, a onda nas život dokrajči. Da da. Nemojte me smatrati nekom luđakinjom koja tu neš sere samo zato jer je u depri. Tako ja trenutno razmišljam i toga se držim. Od sad sam spremna na svaki zajeb koji mi život sprema. Da da.. dobro meni dođu ove depresije...
Zapravo, ne bi ja ovo nazvala depresijom. Ovo bi nazvala odrastanjem. Da.. Baš tako.. ODRASTANJEM.
*..Radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati, sraljti u propast s osmjehom na usnama, znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati.. Ljubav je jedino programirano razočarenje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete. Ljubav je razlog svih naših depresija, odrastanja... Smisao života.*
Hvala Fredericu što je napisao knjigu „ljubav traje tri godine“ i učinimo me za mrvicu zrelijom nego prije. I da. Hvala Ivanu što mi je pomogao da shvatim ove riječi Frederica, ovu brutalnu istinu o ljubavi. Hvala mu što me zajebo, jer očito samo riječima nikad ne bi shvatila..
Šukica.
