Ovo proljeće mi je totalno udarilo u glavu. Uskoro dolazi novi post.)
Šukica
Svijet je jedna velika šarena kugla.
(vesela,nasmijana,nestrpljiva,društvena,
ponekad posesivna,osjećajna,energična,
četrnaestogodišnjakinja,tatina curica,
inteligentna,simpatična,smirena,
djetinjasta,puna ljubavi.
željna ljubavi)
One little look at the past.
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (9)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (7)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (19)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (6)
Studeni 2006 (6)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (3)
Kolovoz 2006 (15)
Skrivene opsesije.
(...)
Blind world.
Ne slažem se s onom
frazom "Slika vrijedi 1000 riječi".
Vjerujem i držim do toga
da nema te slike koja
zamjenjuje prave riječi.
Pjevajte nešto ljubavno.
Bezuvjetna ljubav kao smjer kretanja u životu.
(Post izbrisan. Počela sam mijenjati mišljenje iz posta.
Ovo proljeće mi je totalno udarilo u glavu. Uskoro dolazi novi post.)
Šukica
Ovo proljeće mi je totalno udarilo u glavu. Uskoro dolazi novi post.)
Šukica
Hoćete li potrošiti 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post?
* Italija> Lignano> natjecanje. Bilo je izvrsno! Stvarno neponovljivo dobro. Neda mi se sve to prepričavati jer stvarno sumnjam da vas briga za moj provod u Italiji. Zapravo sumnjam da ikoga briga za problem koji namjeravam spomenuti u postu. Ne znam zašto uopće čitate ovaj post. Nadate se nekoj novosti? Nekom novom traču? Nadate se da ću napisati nešto zanimljivo i nadahnjujuće? Ili vam treba komentara pa ste upisali adresu ovog bloga i odlučili ostaviti jedan od šugavih komentara u nadi da ćete zauzvrat dobiti 10 mojih? Ne znam. Nije ni bitno. Znam da nikome tko ovo čita nije stvarno stalo do mog problema i razmišljanja. Oke je to. Zašto bi vam uopće stalo? Jedine osobe kojima je do mene stvarno stalo su moji roditelji, moja obitelj. Da.. Moja obitelj. I mom je djedu stvarno stalo do mene. Moj me djed naučio mnogim bitnim stvarima u životu. Pratio me u mojim početcima, prati me i sada. Moj je djed uvijek bio uz mene kad mi je bilo najteže. Pomogao mi je kad god mi je trebalo. Zašto mu ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? Zašto ga ne mogu sada zagrliti i reći mu da će sve biti u redu? Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Ne znam. *
Jeste li ikada plakali zbog gluposti? Jeste li uopće shvatili da je to glupost zbog koje plačete?
Ja jesam. To je tako grozan osjećaj. Trošiti dragocijeno vrijeme na bespotrebne stvari u životu umjesto da ih iskoristite za nešto bitno. Još gore od >trošenja vremena< je onaj trenutak kad shvatite kolike su posljedice tog >trošenja vremena<. Hmm.. Zbunjujem sebe i vas. Baš se tako i osjećam: Zbunjeno, tužno, bijesno, bespomoćno, nestrpljivo. Moždana eksplozija.
Ne znam. Toliko je pitanja na koja ne znam odgovor. Ne znam ni osobu koja bi znala odgovor na ta pitanja. I da znam osobu koja zna odgovor na ta pitanja, ne znam bi li bila zadovoljna odgovorom. Opet bi postavila novo pitanje na koje bi tražila odgovor i tako u krug.
Ja, kao i gotovo svaka osoba, imam svoja uvjerenja. Vjerujem da se treba u svemu tražiti pozitiva. Kao što je i jedan bloger napisao, tu i tamo zafućkam onu >Always look on the bright side of life<. I kad mi netko počne o svojim deprama, "teškim životnim problemima", počnem uvjeravati tu osobu u ta svoja uvjerenja. Uporno tupim svoje; u SVAKOJ se situaciji može naći nešto dobro. Tek kad i sama dođem u jednu takvu tešku situaciju, shvatim da je teško u tom trenutku tražiti pozitivu jer se toliko negativnih stvari skupilo i prekrilo oči da se ništa ostalo više ne vidi. Poput slijepca. Grozan osjećaj. Tada ti treba netko tko će ti pomoći maknuti negativu s očiju. Da.. Sada se stvarno zbunjujem. U ovom trenutku ne znam bi li plakala ili se smijala. Samo želim utonuti u san i probuditi se kao da se ništa nije dogodilo. E kad bi se tako rješavali svi problemi. Kako bi nam lijepo svima bilo. Svijet bi bio ljepše mjesto. Treba nam netko tko će nam pomoći da krenemo dalje. Razlog zbog kojeg je sve tako naopako i nepravedno su baš ti ljudi koji nisu uz nas kad bi trebali biti. Ti ljudi kojih nema da nam maknu negativu s očiju su taj razlog.
Evo, već sam našla odgovor na pitanje Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Već sam se malim dijelom uvjerila da nije sve izgubljeno i da uvijek postoje odgovori na sva pitanja u životu, da postoje rješenja na sve probleme..
* Već sam došla do trenutka kada pitanje Zašto mu (djedu) ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? preoblikujem u Kako mu pomoći sada kad mu pomoć treba?
Već sam napravila jedan korak koji će pomoći svijetu da postane bolje mjesto. Svi možemo pomoći u tome. Samo da ponekad sjednemo i razmislimo o rješenjima pravih problema. *
Jeste li dobili od ovog posta ono što ste htjeli? Je li vam žao što ste potrošili 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post? Ne znam.. Još pitanja na koja ne znam odgovor.
Šukica
Jeste li ikada plakali zbog gluposti? Jeste li uopće shvatili da je to glupost zbog koje plačete?
Ja jesam. To je tako grozan osjećaj. Trošiti dragocijeno vrijeme na bespotrebne stvari u životu umjesto da ih iskoristite za nešto bitno. Još gore od >trošenja vremena< je onaj trenutak kad shvatite kolike su posljedice tog >trošenja vremena<. Hmm.. Zbunjujem sebe i vas. Baš se tako i osjećam: Zbunjeno, tužno, bijesno, bespomoćno, nestrpljivo. Moždana eksplozija.
Ne znam. Toliko je pitanja na koja ne znam odgovor. Ne znam ni osobu koja bi znala odgovor na ta pitanja. I da znam osobu koja zna odgovor na ta pitanja, ne znam bi li bila zadovoljna odgovorom. Opet bi postavila novo pitanje na koje bi tražila odgovor i tako u krug.
Ja, kao i gotovo svaka osoba, imam svoja uvjerenja. Vjerujem da se treba u svemu tražiti pozitiva. Kao što je i jedan bloger napisao, tu i tamo zafućkam onu >Always look on the bright side of life<. I kad mi netko počne o svojim deprama, "teškim životnim problemima", počnem uvjeravati tu osobu u ta svoja uvjerenja. Uporno tupim svoje; u SVAKOJ se situaciji može naći nešto dobro. Tek kad i sama dođem u jednu takvu tešku situaciju, shvatim da je teško u tom trenutku tražiti pozitivu jer se toliko negativnih stvari skupilo i prekrilo oči da se ništa ostalo više ne vidi. Poput slijepca. Grozan osjećaj. Tada ti treba netko tko će ti pomoći maknuti negativu s očiju. Da.. Sada se stvarno zbunjujem. U ovom trenutku ne znam bi li plakala ili se smijala. Samo želim utonuti u san i probuditi se kao da se ništa nije dogodilo. E kad bi se tako rješavali svi problemi. Kako bi nam lijepo svima bilo. Svijet bi bio ljepše mjesto. Treba nam netko tko će nam pomoći da krenemo dalje. Razlog zbog kojeg je sve tako naopako i nepravedno su baš ti ljudi koji nisu uz nas kad bi trebali biti. Ti ljudi kojih nema da nam maknu negativu s očiju su taj razlog.
Evo, već sam našla odgovor na pitanje Zašto je sve tako naopako i nepravedno? Već sam se malim dijelom uvjerila da nije sve izgubljeno i da uvijek postoje odgovori na sva pitanja u životu, da postoje rješenja na sve probleme..
* Već sam došla do trenutka kada pitanje Zašto mu (djedu) ja sad ne mogu pomoći kad mu treba? preoblikujem u Kako mu pomoći sada kad mu pomoć treba?
Već sam napravila jedan korak koji će pomoći svijetu da postane bolje mjesto. Svi možemo pomoći u tome. Samo da ponekad sjednemo i razmislimo o rješenjima pravih problema. *
Jeste li dobili od ovog posta ono što ste htjeli? Je li vam žao što ste potrošili 5 min svoga vremena kako bi pročitali ovaj post? Ne znam.. Još pitanja na koja ne znam odgovor.
Šukica
Take the time to make some sense of what you want to say and cast your words away upon the waves.
.02:00. Dok velika većina ljudi spava, ja se zamaram glupim razmišljanjima. Bezveze "trošim" mozak u ove sitne sate umijesto da ga odmaram. Zapravo tražim dobru temu za ovaj post pa se znojim za ovim kompom razmišljajući o pravoj temi. Hmm.. Teško ju je naći u dva sata u jutro. Možda i imam nešto..
*Svatko ima svoje "mušice". Sitne nedostatke koji nas čine pojedincima i drukčijima od ostalih. Te nas "mušice" čine autsajderima ukoliko nas ne prihvate takve kakvi jesmo. Zato veliki broj ljudi prikriva te svoje nedostatke zbog straha od neprihvaćenosti. Od tuda dolazi pojam Neprirodnost. Ta Neprirodnost uništava moje poglede na neke ljude. To me jako ljuti. Svi su tako neprirodni i umjetni. Nisu svoji, nisu posebni, stopljeni su s okolinom. Nisu ono što su bili.. Ali, koga briga ša ja mislim. *
U posljednjih par dana stalno slušam grupu Oasis. Pogotovo njihov album The Masterplan. Baš je izvrstan. Sad tek shvaćam zašto Moja mala toliko voli Oasis. Baš je glazba ono što nas ispunjuje. Glazba nas najbolje opisuje. Zato jedno od prvih pitanja koje pitam nekoga kad ga tek upoznajem bude "Što slušaš?". Odgovor mi puno otkrije o osobi. Ne, to nisu predrasude koje toliko mrzim. Neću imati niže mišljenje o osobi koja sluša (po meni) neku neprihvatljivu glazbu, samo ću znati da ću imati više tema za razgovor s nekim tko voli istu glazbu kao i ja.
Danas sam bila s Mojom malom u gradu, naši uobičajeni sastanci svakog petka. To je postala neka rutina. Volim tu rutinu. Ugl, otvorila mi je oči u nekim stvarima, kao što ona uvijek napravi. Baš se mnogo nauči od nje. Morala sam ju opet spomenuti u postu. Morala sam.
Napokon sam si olakšala dušu. Priznala sam frendici nešto što sam joj već dugo vremena namjeravala reći, ali nikako nisam mogla. Uvijek bi me nešto spriječilo. Pred neki dan sam joj napokon rekla sve šta sam imala i sad mi je puno lakše. Iako i dalje mislim da joj ipak nisam trebala to reći. A jbg. Bar se bolje osjećam.
Sad sam u fazi čitanja. Zapravo, ja bi htjela čitati neke zanimljive knjige, ali ne nalazim meni zanimljiva štiva više.
Zato sam ja naišla na jedan jako zanimljiv blog. Njega redovito čitam. Dečko koji piše posteve stvarno ima dara. Uživam čitajući. Iako svaki post ima mali milijun rečenica; nije bed. Svaki je post izvrstan i nadasve vrlo poučan.
U jednom o posteva, pisao je o onome o čemu sam ja započela; Neprirodnost.
Svi se ponašamo neprirodno u jednu ruku. Svi tu i tamo zaglumimo kako bi se nekome svidjeli, to je sasvim normalno i uobičajeno. Samo, jednom dođete do trenutka kad se zapitate tko ste. Svo to sitno glumatanje preraste u naviku i postanemo netko tko nismo. S vremenom zaboravimo tko smo. Da..
Došla sam i ja do te situacije. Moj je davni problem bio taj što sam htjela da me svi prihvate. Zato sam se trebala prilagođavati ljudima. Sad tek shvaćam koliko je to bilo jadno i besmisleno. Dugo sam vremena razmišljala šta ja hoću, kako se ja zapravo ponašam, jesam li uopće prirodna? To pitanje i dalje "stoji u meni" iako sam gotovo uvjerena da sam izbacila glumatanje gdje god sam uspjela. S ponosom mogu reći da se ponašam prirodno koliko god mogu.
Ugl, u trenutku kad se zapitamo tko smo i što smo, dolazit će i druga pitanja, kao npr: Imam li ja pravih prijatelja? Imam li i jednog prijatelja? Vole li ti ljudi mene ili osobu koju ja izigravam?
Da.. Nakon takvih pitanja dolaze oni klasični zaključci; nemam pravih prijatelja. Kako definiramo pravog prijatelja? Kao osobu koja je uvijek uz nas, kad nitko drugi nije. Kao osobu koja nas voli i prihvaća onakve kakvi jesmo. To znači da je posljedica naše neprirodnosti taj manjak pravih prijatelja. Iako nam se ponekad čini da iz našeg glumatanja izvučemo više benefita neko posljedica.. S vremenom shvatima da nije tako.
Uff.. Jesam ga nasrala. Znate, teško je razmišljati kako spada u dva sata u jutro.
Samo sam htjela napisati ono što je potrebno da bi određene osobe nešto od svega toga i shvatile kad pročitaju ovaj post. Nadam se da hoće. A sada idem. Ne želim još više upropastiti post.
Šukica
*Svatko ima svoje "mušice". Sitne nedostatke koji nas čine pojedincima i drukčijima od ostalih. Te nas "mušice" čine autsajderima ukoliko nas ne prihvate takve kakvi jesmo. Zato veliki broj ljudi prikriva te svoje nedostatke zbog straha od neprihvaćenosti. Od tuda dolazi pojam Neprirodnost. Ta Neprirodnost uništava moje poglede na neke ljude. To me jako ljuti. Svi su tako neprirodni i umjetni. Nisu svoji, nisu posebni, stopljeni su s okolinom. Nisu ono što su bili.. Ali, koga briga ša ja mislim. *
U posljednjih par dana stalno slušam grupu Oasis. Pogotovo njihov album The Masterplan. Baš je izvrstan. Sad tek shvaćam zašto Moja mala toliko voli Oasis. Baš je glazba ono što nas ispunjuje. Glazba nas najbolje opisuje. Zato jedno od prvih pitanja koje pitam nekoga kad ga tek upoznajem bude "Što slušaš?". Odgovor mi puno otkrije o osobi. Ne, to nisu predrasude koje toliko mrzim. Neću imati niže mišljenje o osobi koja sluša (po meni) neku neprihvatljivu glazbu, samo ću znati da ću imati više tema za razgovor s nekim tko voli istu glazbu kao i ja.
Danas sam bila s Mojom malom u gradu, naši uobičajeni sastanci svakog petka. To je postala neka rutina. Volim tu rutinu. Ugl, otvorila mi je oči u nekim stvarima, kao što ona uvijek napravi. Baš se mnogo nauči od nje. Morala sam ju opet spomenuti u postu. Morala sam.
Napokon sam si olakšala dušu. Priznala sam frendici nešto što sam joj već dugo vremena namjeravala reći, ali nikako nisam mogla. Uvijek bi me nešto spriječilo. Pred neki dan sam joj napokon rekla sve šta sam imala i sad mi je puno lakše. Iako i dalje mislim da joj ipak nisam trebala to reći. A jbg. Bar se bolje osjećam.
Sad sam u fazi čitanja. Zapravo, ja bi htjela čitati neke zanimljive knjige, ali ne nalazim meni zanimljiva štiva više.
Zato sam ja naišla na jedan jako zanimljiv blog. Njega redovito čitam. Dečko koji piše posteve stvarno ima dara. Uživam čitajući. Iako svaki post ima mali milijun rečenica; nije bed. Svaki je post izvrstan i nadasve vrlo poučan.
U jednom o posteva, pisao je o onome o čemu sam ja započela; Neprirodnost.
Svi se ponašamo neprirodno u jednu ruku. Svi tu i tamo zaglumimo kako bi se nekome svidjeli, to je sasvim normalno i uobičajeno. Samo, jednom dođete do trenutka kad se zapitate tko ste. Svo to sitno glumatanje preraste u naviku i postanemo netko tko nismo. S vremenom zaboravimo tko smo. Da..
Došla sam i ja do te situacije. Moj je davni problem bio taj što sam htjela da me svi prihvate. Zato sam se trebala prilagođavati ljudima. Sad tek shvaćam koliko je to bilo jadno i besmisleno. Dugo sam vremena razmišljala šta ja hoću, kako se ja zapravo ponašam, jesam li uopće prirodna? To pitanje i dalje "stoji u meni" iako sam gotovo uvjerena da sam izbacila glumatanje gdje god sam uspjela. S ponosom mogu reći da se ponašam prirodno koliko god mogu.
Ugl, u trenutku kad se zapitamo tko smo i što smo, dolazit će i druga pitanja, kao npr: Imam li ja pravih prijatelja? Imam li i jednog prijatelja? Vole li ti ljudi mene ili osobu koju ja izigravam?
Da.. Nakon takvih pitanja dolaze oni klasični zaključci; nemam pravih prijatelja. Kako definiramo pravog prijatelja? Kao osobu koja je uvijek uz nas, kad nitko drugi nije. Kao osobu koja nas voli i prihvaća onakve kakvi jesmo. To znači da je posljedica naše neprirodnosti taj manjak pravih prijatelja. Iako nam se ponekad čini da iz našeg glumatanja izvučemo više benefita neko posljedica.. S vremenom shvatima da nije tako.
Uff.. Jesam ga nasrala. Znate, teško je razmišljati kako spada u dva sata u jutro.
Samo sam htjela napisati ono što je potrebno da bi određene osobe nešto od svega toga i shvatile kad pročitaju ovaj post. Nadam se da hoće. A sada idem. Ne želim još više upropastiti post.
Šukica
