*Svatko ima svoje "mušice". Sitne nedostatke koji nas čine pojedincima i drukčijima od ostalih. Te nas "mušice" čine autsajderima ukoliko nas ne prihvate takve kakvi jesmo. Zato veliki broj ljudi prikriva te svoje nedostatke zbog straha od neprihvaćenosti. Od tuda dolazi pojam Neprirodnost. Ta Neprirodnost uništava moje poglede na neke ljude. To me jako ljuti. Svi su tako neprirodni i umjetni. Nisu svoji, nisu posebni, stopljeni su s okolinom. Nisu ono što su bili.. Ali, koga briga ša ja mislim. *
U posljednjih par dana stalno slušam grupu Oasis. Pogotovo njihov album The Masterplan. Baš je izvrstan. Sad tek shvaćam zašto Moja mala toliko voli Oasis. Baš je glazba ono što nas ispunjuje. Glazba nas najbolje opisuje. Zato jedno od prvih pitanja koje pitam nekoga kad ga tek upoznajem bude "Što slušaš?". Odgovor mi puno otkrije o osobi. Ne, to nisu predrasude koje toliko mrzim. Neću imati niže mišljenje o osobi koja sluša (po meni) neku neprihvatljivu glazbu, samo ću znati da ću imati više tema za razgovor s nekim tko voli istu glazbu kao i ja.
Danas sam bila s Mojom malom u gradu, naši uobičajeni sastanci svakog petka. To je postala neka rutina. Volim tu rutinu. Ugl, otvorila mi je oči u nekim stvarima, kao što ona uvijek napravi. Baš se mnogo nauči od nje. Morala sam ju opet spomenuti u postu. Morala sam.
Napokon sam si olakšala dušu. Priznala sam frendici nešto što sam joj već dugo vremena namjeravala reći, ali nikako nisam mogla. Uvijek bi me nešto spriječilo. Pred neki dan sam joj napokon rekla sve šta sam imala i sad mi je puno lakše. Iako i dalje mislim da joj ipak nisam trebala to reći. A jbg. Bar se bolje osjećam.
Sad sam u fazi čitanja. Zapravo, ja bi htjela čitati neke zanimljive knjige, ali ne nalazim meni zanimljiva štiva više.
Zato sam ja naišla na jedan jako zanimljiv blog. Njega redovito čitam. Dečko koji piše posteve stvarno ima dara. Uživam čitajući. Iako svaki post ima mali milijun rečenica; nije bed. Svaki je post izvrstan i nadasve vrlo poučan.
U jednom o posteva, pisao je o onome o čemu sam ja započela; Neprirodnost.
Svi se ponašamo neprirodno u jednu ruku. Svi tu i tamo zaglumimo kako bi se nekome svidjeli, to je sasvim normalno i uobičajeno. Samo, jednom dođete do trenutka kad se zapitate tko ste. Svo to sitno glumatanje preraste u naviku i postanemo netko tko nismo. S vremenom zaboravimo tko smo. Da..
Došla sam i ja do te situacije. Moj je davni problem bio taj što sam htjela da me svi prihvate. Zato sam se trebala prilagođavati ljudima. Sad tek shvaćam koliko je to bilo jadno i besmisleno. Dugo sam vremena razmišljala šta ja hoću, kako se ja zapravo ponašam, jesam li uopće prirodna? To pitanje i dalje "stoji u meni" iako sam gotovo uvjerena da sam izbacila glumatanje gdje god sam uspjela. S ponosom mogu reći da se ponašam prirodno koliko god mogu.
Ugl, u trenutku kad se zapitamo tko smo i što smo, dolazit će i druga pitanja, kao npr: Imam li ja pravih prijatelja? Imam li i jednog prijatelja? Vole li ti ljudi mene ili osobu koju ja izigravam?
Da.. Nakon takvih pitanja dolaze oni klasični zaključci; nemam pravih prijatelja. Kako definiramo pravog prijatelja? Kao osobu koja je uvijek uz nas, kad nitko drugi nije. Kao osobu koja nas voli i prihvaća onakve kakvi jesmo. To znači da je posljedica naše neprirodnosti taj manjak pravih prijatelja. Iako nam se ponekad čini da iz našeg glumatanja izvučemo više benefita neko posljedica.. S vremenom shvatima da nije tako.
Uff.. Jesam ga nasrala. Znate, teško je razmišljati kako spada u dva sata u jutro.
Samo sam htjela napisati ono što je potrebno da bi određene osobe nešto od svega toga i shvatile kad pročitaju ovaj post. Nadam se da hoće. A sada idem. Ne želim još više upropastiti post.
Šukica
