Sam' što nije

Ako ste za Noć vještica odlučili ostati u toplini svoga doma s voljenom osobom, prijateljima ili obitelji, jedan od savjeta kako provesti večer je pogledati prigodan film za Halloween. Iako je taj dan najčešće rezerviran za horore, filmske industrije nude pregršt humorističnih, obiteljskih, vedrih, zabavnih filmova na tematiku Noći vještica za one koji ne vole brutalna zastrašivanja. Pa ako ste jedan od njih, nadamo se da će vam ovaj vodič kroz Halloween filmove pomoći pri izboru!

Beetlejuice je komični horor koji je 1988. režirao Tim Burton. Neobična, fantastična priča, parodija na sve hororistično zasigurno vas neće iznevjeriti, čak i ako ste ga već pogledali. Izuzetna glumačka ekipa (Alec Baldwin, Geena Davis, Winona Ryder, Catherine O'Hara, Jeffrey Jones i Michael Keaton) nasmijat će vas i zaintrigirati u isti tren jer Burtonova mašta nema granica. Preminuli bračni par Barbara i Adam zarobljeni su kao duhovi u vlastitoj kući. Nije to toliko strašno koliko njihovi novi sustanari, obitelj koja se doselila u njihovu kuću - tata Charles, pomajka Delia i mračna, pesimistična kći Lydia. Delia ima bizaran ukus za uređivanje interijera, toliko bizaran da su jadni duhovi šokirani promjenom njihove nekad prekrasne kuće. Budući da moraju 125 godina ostati u kući, odlučuju pod svaku cijenu izbaciti novopečene stanare, dakako, zastrašivanjem. No, kad bi to bilo tako jednostavno. Nikakav trik nije uspio otjerati čudake, nego dapače, postaju oduševljeni "pridošlicama“ duhovima, iako ih konkretno ne vide. Lydia je jedina koja vidi duhove i postaje njihov prijatelj. Razočarani duhovi traže pomoć u zagrobnom svijetu i tako upoznaju Bubimira, sebičnog, iritantnog, smrdljivog nevaljalca koji donosi samo nevolju i kaos. Njegov je izgled groteskan, omiljena su mu hrana bube, a smisao za humor možda jedino pozitivno na njemu. Želi se okoristiti novonastalom situacijom i oženiti Lydiju kako bi ponovno došao u svijet živih. Iako film konkretno ne tematizira Halloween, pravi je izbor za podizanje raspoloženja u tom duhu.

The Addams Family je superuspješna horor komedija režisera Barrya Sonnenfelda iz 1991. godine oblikovana prema crtanim filmovima Charlesa Addamsa. Obitelj Addams sastoji se od prilično čudnih, uvrnutih članova, a to su: Gomez, Morticia, Wednesday, Pugsley, ujak Fester, Lurch, Granny i rođak Itt. Kod njih je sve moguće, pa i to da za slugu imaju ruku umjesto čovjeka. Obitelj živi u gotskoj ladanjskoj kući, no, iako imućni, bogatstvo troše na sasvim bizarne stvari. Oni ne vole ono što vole obični ljudi, nego baš suprotno - u svemu što ljudi smatraju ogavnim i ružnim, oni vide ljepotu. Tako će uvenule i osušene ruže do crnila biti za obitelj Addams prekrasna dekoracija na stolu, ispred njihove kuće je jarak pun piranja, okolo oblijeću šišmiši, a tamni oblaci iznad kuće nikada ne nestaju. Srdačni i zabavni članovi obitelji Addams u svemu i svakome vide samo dobro, iako ih ostatak svijeta gleda s gađenjem. No, ipak, na svoj čudan način uspiju postići da ostali, naizgled obični ljudi izgledaju čudno i pokvareno. Radnja filma započinje na Božić, a završava na Halloween. Ni ovo nije tipičan Halloween film, no zapravo, kad bolje promislimo, kod obitelji Addams svaki dan u godini je Halloween!

Hocus Pocus je Disneyev film za djecu, ali i odrasle (koji su mladi duhom), režisera Kennya Ortega iz 1993. godine. Radnja filma obuhvaća noć Halloweena, a vrti se oko tri sestre vještice (Bette Midler, Kathy Najimy, Sara Jessica Parker) koje dječak Max nenamjerno oživi, zapalivši svijeću crnog plamena. Kako bi ostale na životu, mlade i poletne, vještice moraju do zore usisati životnu snagu nekog djeteta, u protivnom će nestati. No nespretne kakve jesu, luckaste i aljkave samo doživljavaju neuspjehe, a napokon ih pobjede Max, Dani i Allison, djeca kojima vještice stvaraju niz problema i nastoje ih uništiti. U pomoć djeci pristiže i crni mačak koji govori, Thackery Binx, nekoć dječak, no čarolijom vještica zauvijek zarobljen u liku mačke. Cijeli je film u znaku humora jer su vještice zapanjene novim svijetom, budući da su bile mrtve 300 godina. Voze se autobusom iščuđavajući se što je pak sad to, nađu se na Halloween partyju, pa se stanu klanjati nekom muškarcu obučenom u kostim Vraga misleći da je on stvarno njihov gospodar. Niz smiješnih situacija obilježava njihovu potragu za djecom, pa nam na kraju bude žao što barem na neki drugi način nisu uspjele ostati na životu. Ovaj film za Halloween iz srca preporučamo i mladima i starima jer ćete se toplo nasmijati na svakojake dogodovštine luckastih vještica.

The Nightmare Before Christmas je fantastični animirani mjuzikl Henryja Selicka i Tima Burtona iz 1993. godine. To je priča o Jacku Skellingtonu, vladaru Halloween grada u kojemu žive svakojaka bića - izobličena čudovišta, duhovi, goblini, vampiri, vještice i vukodlaci. Jacku je dojadilo monotono slavljene Halloweena svake godine te iznenada pronađe portal u Božićni grad. Ugodno iznenađen božićnom proslavom odluči takav blagdan proslaviti i u svom gradu. Problem je u tom što stanovnici Halloween grada ne razumiju božićne običaje i sve rade krivo. Svi se dogovore da preuzmu Božić, a sam Jack odluči uzurpirati ulogu Djeda Božićnjaka. Gotička atmosfera, uvrnuti i zanimljivi likovi i fenomenalna glazba. Ovaj animirani mjuzikl svakako vrijedi pogledati, garantirano nećete prestati pjevati danima jer pjesme iz filma lako uđu u uho!

The Witches Of Eastwick, satirična horor komedija Georgea Millera iz 1987. godine. također je pravi izbor za Halloween večer. Alexandra (Cher), Jane (Susan Sarandon) i Sukie (Michelle Pfeiffer) tri su domaćice koje žive u Novoj Engleskoj, ostavljene od svojih muževa. Prekrasne tri žene ubrzo postanu ljubavnice ekscentričnog Daryla (Jack Nicholson), ljigavo bogatog vještaka koji i u svojim ljubavnicama probudi vještičje moći. U njegovom dvorcu zbivaju se svakakve bludne radnje, hedonizam i raskalašenost, općenito grijesi svake vrste. Lokalni stanovnici su zgroženi takvom situacijom, no malo tko može uništiti moćnog Daryla. To će pokušati i njegove tri ljubavnice, no u Darylu čuči sam vrag. Njegova zloća i moć nemaju granica, pa će se ljubavnice prilično pomučiti dok ga ne svladaju.

Practical Magic je film s primjesom fantastike, redatelja Griffina Dunnea iz 1998. godine, s našim Goranom Višnjićem u sporednoj ulozi. Za mušku populaciju osobito se preporuča jer su glavne uloge pripale prekrasnoj Sandri Bullock i zanosnoj Nicole Kidman. One su sestre vještice, Gillian i Sally, koje zapravo žive normalnim životima, tek tu i tamo ponešto čiribiraju. Zaplet nastaje kada Gillian upozna Jimmyja (Goran Višnjić) koji postane napastan i agresivan te ga slučajno ubiju, stavivši mu preveliku dozu otrova u piće. Ubrzo ih njegov duh počinje progoniti i sestre se moraju okoristiti svojom magijom kako bi ga spriječile da im ne naudi.

Zaista, prigodnih filmova za Halloween ima malo brdo, na vama je da izaberete koji vam najviše odgovara. Ovdje smo vam približili samo neke od njih, zaustavljajući se na možda najklasičnijima. Interview with the Vampire, Harry Potter, Casper, Little Witches, Warlock još su neki od filmova tipičnih za Halloween večer.
Mya

Horor filmovi sedamdesetih postaju još mračniji i okrutniji, pa se šezdesete godine naspram njih čine kao dječja zabava. Sedamdesete godine preplavljene su lošim vibrama, razočarenjima koje se događalo pred licem javnosti - raspad Beatlesa, smrt Janis Joplin i Jimija Hendrixa, loša politička situacija, Nixon i kompanija…Društvo u rasulu, a horor film nikad bolje budući da se preko njega iskaljuje bijes nad rasapom svakodnevice. U horor filmove postupno se uvlači lik djeteta, djevojčice ili dječaka koji samim pojavljivanjem naglašava tajnovitost, bizarnost, stravičnost.

Motiv djeteta prisutan je još u šezdesetim godinama, u filmovima Village of The Damned i Rosemary's Baby, no sada je on još naglašeniji i učestaliji. Djecu je oduvijek bilo teško shvatiti, nikad ne znamo što im se koprca u glavi, o čemu razmišljaju i slično. Možda otuda neki strah od njihove pojave, pa spoj djece i horora i nije teško zamisliti. Horor redatelji idu korak naprijed u zastrašivanju publike poručujući nam da bolestan um može biti i netko iz naše obitelji ili okoline: recimo, tvoja mama - Shivers, tvoj tata - The Shining, tvoj brat - Halloween, tvoj muž - The Stepford Wives, tvoj sinčić - The Omen, tvoja kćerkica - The Exorcist ili naprosto netko koga susrećeš svaki dan, a da ga ni ne primjećuješ - Carrie.

Kruna filmske horor produkcije sedamdesetih svakako je The Exorcist iz 1972. godine, proglašen najstrašnijim horor filmom svih vremena (u časopisu Total Film magazine, 1999.). Horor film od tada uživa novi ugled i kvalitetom se penje do ostalih filmskih žanrova. Od 10 nominacija za Oscar, osvojio je 2 - za najbolji zvuk i najbolje prilagođen scenarij. Katolička je crkva također zabilježila velik uspjeh budući da su se mnogi nevjernici nakon filma obratili na kršćansku vjeru i počeli ići u Crkvu. Da priča o borbi Boga i Vraga nikad neće biti izlizana svjedoči niz nastavaka ovog filma: The Exorcist II (1977), The Exorcist III (1990), The Exorcist: The Beginning (2004).

Razvojem tehnologije horor film dobiva široki raspon mogućnosti i noviteta, pa nam se čini sve realističnijim. Osamdesete godine 20. stoljeća donijele su sljedeće filmove: The Shining, Evil Dead, American Werewolf in London, The Howling, The Thing, The Hitcher…1984. godine redatelj Wes Craven stvara legendarnog ružnog ubojicu Freddyja Kruegera i film A Nightmare on Elm Street kojeg ne možemo zaobići, a da ne zapjevamo onu poznatu: "One, two, Freddy comes for you, three, four better lock your door…nine, ten, never sleep again!" Freddy je noćna mora svakog tinejdžera nakon koje rijetko da se koji probudi. Brutalno osakaćeni umiru u snu, a Freddy se sprema na novu žrtvu. Film je zapravo mješavina humora i brutalnog horora, a budući da ga je publika zavoljela, svjedoci smo priličnog broja nastavaka.

Pa kad pomislimo da horor film nema više što pridonijeti, da je zašao u svaku sferu straha i rekao sve što ima reći izađe devedesetih godina film Silence of the Lambs i vidimo da horor svoje ideje nikad neće iscrpiti. Dr. Hannibal Lecter, kao mirni, zagonetni, inteligentni kanibal, novo je lice straha, ali i ruka pravde jer ubija samo nevaljale dok detektivku Clarise spašava kad god je u prilici. Se7en, Jacob's Ladder, Scream, The Sixth Sense, Serial Killers, The Blair Witch Project neki su od horora devedesetih godina.




Početak 2000. godine nije bio plodan za horor produkciju, publiku su više zanimale komedije i "topliji" filmovi, no od 2002. svjedoče vidljivi porast. 28 Days Later, Final Destination, Land of the Dead, High Tension, Shaun of the Dead, Saw, Wolf Creek, Hostel, The Exorcism of Emily Rose, The Devil's Rejects, Slither, prerade azijskih filmova: The Grudge, Dark Water, The Eye, The Ring... Da nabrajamo dalje?

Što nam donosi budućnost, to ćemo još vidjeti. Nadamo se da će biti još poremećenih, brutalnih ubojica, sablasnih spodoba, izopačenih frikova, naravno, samo na filmskim platnima!
Mya

Ostarjeli AC/DC-ovci još uvijek pare i žare - nedavno je pušten u prodaju njihov najnoviji album "Black Ice", iako je procurio na Internet davno prije službene objave, a članovi benda upravo jurcaju Amerikom promovirajući ga na turneji. Neobičan potez benda je sklapanje ugovora s trgovačkim lancem Wal Mart, putem kojeg brodaju svoj album. Međutim, čini se kako to čak i nije bila loša ideja, jer je samo u prvom danu broj prodanih albuma dosegnuo 193.000, a do jučer ih je prodano čak pet milijuna! Black Ice već je broj jedan u Švedskoj, Velikoj Britaniji, a od danas i u Australiji. Osim toga, još je jedna zanimljivost vezan uz petnaesti album ovog australskog hard rock benda - spot za prvi singl s novog albuma, Rock'n'Roll Train, prvi je glazbeni video ikad napravljen u Excelu!

Video su kreirali Phil Clandillon i Steve Milbourne, koji rade u londonskom odjelu Sony/BMG-a. Kako sami kažu, ideja se rodila jer mnoge osobe imaju ograničen internet na poslu, kao i druge opcije korištenja računala. Na ovaj su način dvojica kreativaca zaobišla zaštite koju imaju poslovna računala, jer svako od njih mora moći pokrenuti dokumente napravljene u Excelu. Na taj način svaka osoba može na miru uživati u dobrom starom rocku, osim onih čija računala pogoni Mac. Takvi mogu spot pogledati na youtubeu, a svi ostali na stranici www.acdcrocks.com/excel.



Postojale su naznake da će AC/DC-ovci u sklopu svoje turneje iduće godine doći možda čak i u Hrvatsku, ali i ako ne dođu, Budimpešta nije tako daleko! Samo, požurite s rezerviranjem karata, zalihe su pri kraju!
MiB

Povijest horora ne bi bila potpuna kad bismo zaobišli dvadesete godine 20. stoljeća kada nastaje, javnosti možda najpoznatiji stariji horor film, Nosferatu, A Symphony of Terror iz 1922., redatelja Murnaua, kao prva filmska verzija Drakule. Grotesknu, zlokobnu figuru Drakule, odnosno, Nosferatua, utjelovio je Max Schreck čiju ružnoću i ogavnost teško da je nadmašio ikoji vampir do sada. Zanimljivo je istaknuti da je film zapravo plagijat priče o Drakuli, tj. smiona krađa sadržaja romana Drakula, znamenutog Brama Stokera. Kako bi se zaštitio od optužbi, redatelj je promijenio imena likovima, pa je grof Drakula postao grof Orlok, a London kao mjesto radnje zamjenjen je Bremenom. 2000. godine John Malkovich ponovno je oživio legendu o Nosferatu i snimio film Shadow of the Vampire.

Tridesetih godina 20. stoljeća, razvojem zvuka, horor-film počinje vrištati. Tihe, groteskne spodobe koje šeću među smrtnicima zamijenila su čudovišta koja zavijaju, gunđaju, cvile, jecaju. Razvojem zvučnih efekata horor-filmovi obavezno dolaze uz stravičnu, iritirajuću glazbu koja podiže napetost i ledi krv u žilama. Horor filmovi 30-ih najčešće su egzotične priče smještene u nepoznate krajeve s likovima čudnih naglasaka. To se desetljeće najviše posrećilo dvojici glumaca - Beli Lugosiju i Borisu Karloffu koji su oživjeli Draculu i Frankensteina i postali vječne legendem a njih su dvojica još uvijek sinonimi za prave horor glumce. Tridesete godine donose nam nezaboravne horor klasike poput The Mummy, King Kong, Bride of Frankenstein.

Atomsko doba 50-ih godina donijelo je i novi izgled horor likova. Čudovišta dobivaju abnormalne proporcije. Razlozi - izloženost radioaktivnosti, izljev toksičnih kemikalija ili nešto treće. Takvi "izrodi" i mutanti ne samo da nisu ugodni za oko već predstavljaju opasnost za čitavo čovječanstvo. The Fly, Invasion of the Body Snatchers, The Night of the Hunter, The Thing From Another World samo su neki od horor-filmova 50-ih.







Šezdesete godine donose novu vrstu horor-filma koja uporište nalazi u stvarnosti i događajima iz svijeta. Čudovišta postaju stvarni ljudi, poremećeni manijaci koje život nije mazio pa se osvećuju ljudima. Hitchcockov Psycho jedan je od takvih filmova. Upoznaje nas s Normanom Batesom, naizgled posve normalnim čovjekom za kojeg se ispostavi da je pravo čudovište. Film Psycho obrađuje ljudsku izopačenost i preispituje granice ljudske ludosti, a smješten u stvarni, mogući ambijent gledateljima daje do znanja da takvih "Normana Batesa" ima i izvan filmskoga platna. Napeta scena s nožem i djevojkom pod tušem uz općepoznatu iritirajuću popratnu glazbu postala je simbol horora i održala se do danas, pa ju mnogi horor-filmovi koriste i ponavljaju. The Birds, također Hitchockov film, svjedoči o tome što se događa kada priroda poludi, točnije kada dođe do invazije ptica. Night of The Living Dead, čiji, sad već pomalo smiješni, trailer možete pogledati nešto niže, Rosemary's Baby, Two Thousand Maniacs neki su od horor filmova koje je filmska industrija 60-ih godina iznijela na svjetlo dana.



Polako se bližimo sedamdesetim godinama, još strašnijim i brutalnijim hororima, no više o tome u sljedećem nastavku!
Mya

Bliži se Halloween iliti Noć vještica kada su kokice i horor film za neke neizostavan dio večeri. Pa bio taj film brutalan, poremećen, šokantan, sablastan ili jeziv važno je samo da nam utjera strah u kosti. Često je mišljenje da je horor film socijalno i moralno neprihvatljiv te da potiče ljude na devijantno ponašanje. Ipak, nemoguće je da čovjek počini neki zločin samo zato što je potaknut dobrim horor filmom, horor film zapravo može biti svojevrsna terapija nakon koje čovjek upozna svoje skrivene strahove, suočava se s njima i nastoji ih izbaciti iz sebe. Ovdje vam donosimo pregled tog, ponekad podcijenjenog filmskog žanra, stoga udobno se smjestite i upoznajte tamniju stranu filmske industrije!

Povijest horor filma započinje 1896. godinom kada se na filmskim platnima pojavio dvominutni nijemi film vampirske tematike Le Manoir du Diable francuskog redatelja Georgesa Meliesa. U samo dvije minute platno su preplavile raznorazne spodobe. Priča je to o šišmišu koji uleti u sablasnu dvoranu i preobrazi se u ljudsku spodobu. Zatim iz oblaka dima na njegov znak izroni mlada djevojka koju prate duhovi, vještice i akrobati, mahnito plešući. Tu je i vitez koji naglo prekida zabavu držeći križ koji spodobu i ostale potjera i oni nestanu u oblaku dima. Iako nijemi, film je vizualno uspio šokirati i zaintrigirati javnost. Publika je oduševljeno prihvatila novonastali žanr i horor film je rođen!

1913. godine njemački redatelj Paul Wegener stvorio je prvi pravi horor film The Golem i postigao velik uspjeh. Film je temeljen na židovskoj legendi, a mjesto radnje je srednjovjekovni Prag. Golem je glineni gorostasni čovjek, stvoren da spasi Židove, no kada to učini odbija svoje uništenje i pobješnjelo bježi sve dok ga ne porazi krhka mala djevojčica. S Golemom započinje i neizostavni motiv čudovišta u ranim horor filmovima.






Slijedi The Cabinet of Dr. Caligari iz 1919. godine, djelo redatelja Roberta Wienea. Ovaj je njemački klasik često nazivan "pradjedom svih horor filmova" jer se spretno poigrava ljudskom psihom, pa gledatelji ne mogu olako zaključiti tko je tu lud, a tko normalan. Sadržaj priče je sljedeći: u dvorištu mentalne ustanove Francis priča o prijatelju Alanu. Njih dvojica na lokalnom sajmu upoznaju doktora Caligarija koji pomoću medija Cesarea proriče budućnost. Cesare proriče Adamu da će živjeti do zore i zaista, sljedeće jutro Alana pronađu mrtva, a Francis odluči pronaći doktora Caligarija kojeg smatra krivim za prijateljevu smrt.

Toliko za prvi dio povijesti horora, a u idućemu ćemo se pozabaviti razdobljem od dvadesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Mya

Prije Voyagera, prije Deep Space Ninea, prije kapetana Picarda bijahu kapetan Kirk, Spock, Scotty i ostala ekipa, a prije njih bijaše... radnja najnovijeg, jedanaestog po redu filma Zvjezdane staze. Tako u filmu, koji je upravo u procesu snimanja, slavni James T. Kirk (Chris Pine) bit će tek tek neuki svemirski kadet, a njegovog najboljeg prijatelja, čovjeka-vulkanca Spocka, utjelovit će Zachary Quinto, poznatiji kao Sylar iz Heroesa. Film bi trebao doći u kina tek u svibnju iduće godine, a Trekkiji (ili, točnije, Trekkeri) već luduju zbog neprimjerenog ponašanja djelatnika Studija Paramount. Vrhunac je bila izjava redatelja J. J. Abramsa da ne drži mnogo do starog Star Treka i njegovih likova, a čak je priznao da je veći fan Star Warsa negoli Star Treka! Drznik!


Abrams je, unatoč svemu, imao pred sobom težak zadatak - pretvoriti retro znanstveno-fantastičnu serijicu u filmski u spektakl, a u tome mu svakako pomaže znatno veći budžet od onih koji su imali ostali Star Trek filmovi. Veli da ga je privukla poruka filma - on pokazuje kako različite rase mogu zajedno živjeti i raditi, i to stotinama godina u budućnosti, što ne bi bilo loše prikazati ljudima u današnje vrijeme. Međutim, redatelj želi nešto razjasniti: film se ne pravi za obožavatelje Zvezdanih staza, nego za obožavatelje filmova, što je dodatno uvrijedilo Trekkije.

Otkriven je i sadržaj filma - na početku opaki Romulac (Eric Bana) napada svemirski brod Federacije, USS Kelvin, i očajnički traži jednog od glavnih aktera filma. Cijeli se film vrti oko upoznavanja mladih kadeta Zvjezdane flote - Kirka, Spocka, McCoya (Karl Urban), Uhure (Zoë Saldana), Scottyja (Simon Pegg), Sulua (John Cho) i Chekova (Anton Yelchin), koji postaju časnici Enterprisea. Radnja se zbiva na Vulkanu i na Zemlji, a u određenim scenama pojavit će se Leonard Nimoy (originalni Spock, nap.a.) koji će još jednom na glavu nataknuti šiljaste uši i odglumiti ostarjelog Spocka. Iako je bilo govorkanja da će zaigrati i William Shatner kao stari Kirk, ali su pregovori otpali.


Zvijezda filma svakako je mladi Spock, odnosno, Zachary Quinto, koji se već dokazao kao mračni Sylar. Za vrijeme prikazivanja prve sezone Heroesa Quinto je ponavljao u medijima kako je zainteresiran za ulogu u Star treku. Trud se isplatio - nakon što je sam Nimoy pogledao snimku za audiciju, odmah je kontaktirao Abramsa i rekao kako su pronašli novog Spocka. Ne smije se zanemariti ni Chris Pine, koji je zbog treme gotovo zeznuo stvar na audiciji. Međutim, dok je glumio s Quintom, među njima se stvorila kemija koju Abrams nije mogao zanemariti, stoga je odabrao Pinea da utjelovi Kirka, umjesto druge dvojice kandidata.

Film je trebao biti prikazan oko Božića, ali je Paramount to odgodio do idućeg svibnja, smatrajući kako će film više zaraditi u ljetnim mjesecima. Pravi trailer bit će prikazan tek u studenom, a do tada znatiželjne može zadovoljiti tek teaser, koji ne govori mnogo o radnji filma niti likovima, ali donekle dočarava ono što nas čeka za nekoliko mjeseci...


MiB

Kao što smo i obećali, donosimo vam nastavak pregleda najboljega u hrvatskoj kinematografiji, ovaj put filmove novijeg datuma.

Nova generacija

Novo razdoblje hrvatskog filma počelo je najblaže rečeno tužno. Desetak godina nije se pojavio niti jedan pažnje vrijedan film za kojega se može tvrditi da će biti upamćen u sljedećim desetljećima, ali je zato zapažena pojava mlade nade hrvatskog filma Dalibora Matanića kod kojega je već i na prvim filmovima bio primjetan velik potencijal. Dakako, prvi naslovi koji su izaši ispod njegove redateljske palice nisu bili loši, ali su opet daleko od toga da bi ih mogli svrstati u antologiju hrvatskog filma. Završetkom 20. stoljeća dolazi do dobrodošlog zaokreta u hrvatskom filmu i počinju se pojavljivati hvalevrijedni uraci.

Fine mrtve djevojke (2002.)
Budući da smo priču o modernom hrvatskom filmu počeli Matanićem, onda ćemo ju i nastaviti predstavljajući njegov trenutno najbolji film. Fine mrtve djevojke vraćaju se na trag socijalne drame kakva je bila učestala u filmovima 30-ak godina ranije, samo ovaj put su ukomponirana u novo hrvatsko društvo i predstavljaju svojevrsnu kritiku istoga. Štoviše, sama radnja filma koja prikazuje neshvaćanje i netrpeljivost prema nečemu različitom (u ovom slučaju lezbijskoj vezi glavnih protagonistica), potpomognuta slikom stanara zgrade koju svi dijele, od kojih svaki predstavlja određenu grupaciju u hrvatskom društvu, više je nego direktna kritika na stanje svijesti društva. Iako nisu rijetke kritike na račun nedovoljne karakterizacije glavnih protagonistica, moramo priznati da je Matanić odradio odličan posao i dao težak zadatak drugim hrvatskim filmašima koji ga pokušavaju nadmašiti.

Ta divna Splitska noć (2004.)
2004. je možda bila i najplodnija godina za moderni hrvatski film, jer su se te godine pojavila ''čak'' dva filma koja svojom kvalitetom zaslužuju mjesto na zlatnim stranicama hrvatske kinematografije. Nažalost, upravo te godine pojavio se i megalomanski projekt Duga mračna noć, koji je bio toliko forsiran od strane kritike i medija (iako je predstavljao potpuno razočaranje na gotovo svakom području), pa niti jedan od ova dva filma nije dobio dovoljnu pažnju niti pokupio sve nagrade koje je zaslužio. Ipak, kada imate kvalitetan proizvod, on će se na ovaj ili onaj način probiti do gledatelja. Takva situacija je bila i s Tom divnom splitskom noći Arsena Antona Ostojića. Iako mu je to bio prvi dugometraľni film, Ostojić je svim ljubiteljima filma dao novu nadu u hrvatsku kinematografiju, jer je napisao i snimio uvjerljivo najbolji noviji hrvatski film. Tajna uspjeha možda leži upravo u tome što je ovo jedan od rijetkih filmova koji su se u novije vrijeme pojavili, a da je bio potpuno oslobođen od koketiranja s politikom, kritikom društva i socijalnog stanja. Ovaj je omnibus sastavljen od tri priče koje se istovremeno događaju u posljednjim satima stare godine i imaju samo tri dodirne točke: Split, drogu i Dinu Dvornika. Odlična ideja kod ovoga filma bio je i odabir crno bijele tehnike koja još više ovaj film gura u okvire crne kronike, jer uostalom i same priče kao da su upravo otamo preuzete.

Oprosti za kung-fu (2004.)
Iz pera i redateljske palice Ognjena Sviličića izašao je drugi hvale vrijedan film u 2004. Oprosti za kung-fu je vrlo kratka (samo 70 minuta) tragikomedija u kojoj je izostala karakterizacija likova, ali očito samo zato da bi se bolje okarakterizirala određena životna sredina. Radnja prati mladu djevojku koja se sa zapada vraća kući u Dalmatinsku Zagoru i to ni manje ni više nego trudna, i da stvar bude još gora nosi azijatsko dijete. Naravno, zbog ukorijenjenog konzervativizma i staromodnog razmišljanja nalazi na sve osude. Na prvi pogled reklo bi se da je riječ o još jednoj socijalnoj drami, ali ovaj film je ipak nešto više, jer je odlično prikazao polaganu penetraciju modernih tekovina i razmišljanja u krutu konzervativnu sredinu, a sve to uz sasvim dovoljnu dozu diskretnog humora.

Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.)
Redatelj Tomislav Radić, koji je ujedno i scenarist ovoga filma, napravio je možda najoriginalnije ostvarenje hrvatske kinematografije. Sam je film koncipiran kao pogled na jedan dan kroz oči (tj. kameru) jedne četrnaestogodišnjakinje. Naime, Iva (iz naziva filma) za 14. rođendan dobiva digitalnu kameru i odmah počinje snimati sve oko sebe. Film se u nekoliko prilika i prekida, jer je Iva ugasila kameru, a sama priča nema ni početak ni kraj, jer ipak, to je samo ono što je Iva snimila 21. listopada. Cijela koncepcija neodoljivo podsjeća na filmove koji su kao temelj imali naraciju nekoga djeteta, ali izvedeno na puno moderniji i perfidniji način, pa tako malu Ivu gotovo niti u jednom trenutku ne vidimo na filmu, već samo ponekad čujemo njen glas iz kamere. Da slučajno ne biste pomislili da se radi o nečemu što nema ni zapleta, ni raspleta ni vrhunca, upravo taj dan koji je Iva snimala daje brutalno iskrenu sliku jedne obitelji srednjega sloja hrvatskog društva. A budući da gotovo sve što može poći po zlu, upravo tako i krene, film je prepun zanimljivih događanja i dijaloga.



Ovim završavamo pregled modernog hrvatskog filma, bez da ćemo spomenuti još neke naslove koji nisu obrađeni, jer nažalost, trenutno je ovo jedino što bi od trenutne hrvatske kinematografije moglo ostati upamćeno. Pa iako je ponuda modernog hrvatskog filma (koji je uz to i kvalitetan) vrlo oskudna, povremeno se pronađe nešto što će vas oduševiti, a budući da je nekolicina mladih autora (Matanić, Ostojić...) tek na početku svoje karijere, ne sumnjamo da će u skorije vrijeme ponovno biti vrlo kvalitetnih novih naslova.
GG

Svi ljubitelji filma, pa čak i vikend gledatelji gotovo će se jednostavno složiti da je situacija s hrvatskim filmom vrlo blizu katastrofalnoj. Od gomile novih naslova koji dolaze svake godine, vrlo teško je izdvojiti po jedan godišnje koji je vrijedan pažnje ili je bar takav da se nećete zapitati vrijeđa li vam inteligenciju. No da nije sve tako crno, jadno i čemerno pokušat ćemo vas uvjeriti kratkim pregledom najboljih uradaka koje je hrvatska kinematografija do sada ponudila, a među njima se skrivaju i neki pravi biseri filmske umjetnosti.

Stara škola

U ovom dijelu nudimo vam pregled najboljega do 1990. U tom, 50-ogodišnjem razdoblju snimljeno je puno toga, a ono što je važnije, snimljeno je puno toga kvalitetnoga, tako da će i ova lista ostati zakinuta za neke vrlo dobre filmove.

H 8 (1958.)

Epski film Nikole Tanhofera i danas se smatra vjerojatno najboljim hrvatskim filmom ikad snimljenim. Na prvi pogled tako jednostavan, a opet odiše genijalnošću i daje naznake nečega Kubrickovskog. Sat i pol vremena prati međusobne odnose putnika jednog autobusa u iščekivanju sudara s kamionom u kojemu će većina tih putnika poginuti. Na prvi pogled gotovo suluda premisa za radnju, za koju biste pomislili da ne može donijeti nimalo zanimljivosti niti uzbuđenja, ali ako se sjetite kako je genijalno Sidney Lumet riješio takvu situaciju u kultnom ''12 Angry Men'', jasno je da uz dobar scenarij i dobrog redatelja nije nužno kameru pomaknuti iz prostorije da bi dobili dobar film. Budući da je samo rijetkima uspjelo snimiti takav film, a istovremeno održati napetost tijekom cijele radnje, jasno je da Tanhofera možemo staviti uz bok svjetskoj eliti. I mala trivia - naslov filma (H 8) označava jedini poznati podatak o kamionu koji je skrivio nesreću, dio njegove registarske oznake.

Vlak bez voznog reda (1959.)

Debitantski film Veljka Bulajića svojevremeno je pokupio sve pohvale, a tek u posljednje vrijeme pojavljuju se prvi prigovori zbog nekih manjkavosti. Budući da se radi o prvijencu za koji je Bulajić osim režije i napisao scenarij, ne smijemo biti prekritični, napose zbog toga što se radi o vrlo dobrom i kvalitetnom filmu. Sama je radnja smještena u poslijeratnu Jugu (točnije 1946.) kada se organiziraju velike migracije stanovništva iz neplodnih krševitih krajeva u plodne nizine Slavonije, Baranje, Srijema i Vojvodine. Budući da se vrše preseljavanja cijelih sela, film prati priču stanovnika jednog seoca Dalmatinske Zagore na putu prema svom novom domu u Baranji. Cijeli film je koncipiran kao mozaik sastavljen od priča ljudi u vlaku, između kojih se događaju ljubavi i konflikti, dok je sve uokvireno s grubom socijalnom pozadinom.

Imam dvije mame i dva tate (1968.)

Za ovaj film postoji opći konsenzus da predstavlja početak stvarateljskog vrhunca Kreše Golika, jer ne samo da je po istoimenom romanu napisao dobar scenarij, već je sve i s režiserske strane odradio gotovo bez greške. Odlikuje se vrlo inteligentnim spojem komedije i drame i bavi se osjetljivom problematikom odrastanja djece razvedenih roditelja koji se suočavaju s novim prilikama u obitelji. Cijeli je film uokviren kroz naraciju dječaka Đure (glumi ga Davor Radolfi u mladim danima) i njegovog viđenja novonastale situacije, što zbog nezrelog dječjeg shvaćanja sumornu socijalnu sliku razbija humorističnim elementima.

Tko pjeva zlo ne misli (1970.)

Samo dvije godine nakon što je snimio odlični "Imam dvije mame i dva tate", Krešo Golik vraća se s još boljim filmom "Tko pjeva zlo ne misli". I ovdje prati već iskušanu uspješnu formulu dječje naracije, ali ovdje je ulogu naratora preuzeo dječak Perica koji vodi dnevnik o događajima u svojoj obitelji i svemu vezanom uz nju. Iako po mnogočemu sličan prethodnom naslovu, Tko pjeva zlo ne misli lišen je okrutne stvarnosti i socijalne slike te baziran isključivo na veseloj, bezbrižnoj, na trenutke čak i kičastoj slici malograđanske obitelji 30.-ih godina 20. stoljeća. Ubacujući u tijek filma pjevne scene koje su odlično inegrirane u radnju, Golik je uspio napraviti pravi "feel good" film koji je odlično razbio tradiciju, za to vrijeme karakterističnih, socijalnih drama.


Svakako, na ovakvim pregledima svoje mjesto zaslužuju Afrićeva ''Slavica'' iz 1947., Bauerov ''Ne okreći se sine'' iz 1956., Berkovićev ''Rondo'' iz 1966., Papićeve ''Lisice'' iz 1969., Hadžićev ''Lov na jelene'' iz 1972. i još mnoštvo filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju tog vremena, ali budući da je ovo samo kratki pregled, odabrali smo one najpoznatije i najzanimljivije. U svakom slučaju, i ovaj kratki pregled trebao bi dokazati da hrvatska kinematografija ima dugu povijest i kvalitetnu tradiciju iz koje je moguće izvući prava remek djela filmske umjetnosti.

U sljedećem pregledu donosimo vam pregled najzanimljivijih uradaka od 1990. do danas.
GG

Za sve one koji obožavaju dječicu i ne mogu se suzdržati od gugutanja i štipanja za obraze kada ugledaju jedan “krasni primjerak” napravili smo presjek doživljaja slavnih i njihove dječice u posljednjih nekoliko dana. Bit će tu uzbudljivih izlazaka u park, kupovinu ili na ulicu, a vi se pripremite za umanjene verzije Heidi Klum i Seala, Adama Sandlera, Toma Cruisea i Katie Holmes, Gwen Stefani i Gavina Rossdalea, Jennifer Garner i Bena Afflecka te, naravno, Brangeline.


Heidi Klum i Leni, Henry te Johan

Njemački supermodel Heidi Klum uhvaćena je kako uživa u parku u Los Angelesu s dječicom. Četverogodišnja Leni, trogodišnji Henry i dvogodišnji Johan uživali su s majkom i dadiljama, a ovoga puta otac i očuh Seal nije bio u blizini.

Adam i Saidie Sandler

Dvogodišnja Saidie uskoro će dobiti brata ili sestricu, jer Adam i njegova supruga Jackie očekuju još jedno dijete.Ovaj četrdesetdvogodišnji komičar priznao je Jayu Lenu kako Jackie loše podnosi jutarnje mučnine, što uzrujava malenu Saide. Međutim, Adam pokušava utješiti svoju prvorođenu riječima: “Mama nije jako bolesna. Samo raste nešto u njoj, što će s vremenom iskočiti iz njene vagine i uzeti pola tvojih igračaka”.


Tom i Suri Cruise

Scijentološki frik Tom Cruise poveo je kćerkicu Suri na sladoled u omiljenu slastičarnicu u New Yorku. Svjedoci kažu kako se mala u jednom trenutku pokušala oteti ocu, pokazavši mu “tko je šef”, ali ubrzo je popustila pred obećanjem da će dobiti još sladoleda.


Gwen Stefani i Kingston

Gwen Stefani i njen muž Gavin Rossdale poveli su dvogodišnjeg sina Kingstona u kupovinu. Nakon što je stavila karijeru na čekanje zbog obitelji, čini se kako se Gwen vraća na scenu, i to ne sama, nego sa cijelim No Doubtom! Naime, novi bi album trebao izaći krajem 2009. godine, a fanovi se mogu samo nadati da materijal na njemu neće previše odudarati od prijašnjih.

Jennifer Garner i Violet

Jennifer Garner uhvaćena je kako s dvoipolgodišnjom kćerkicom Bena Afflecka napušta klub Treehouse u Los Angelesu. Međutim, prava je vijest to što je malena Violet nosila jednaku Juicy Couture haljinu koju posjeduje i Suri Cruise! Još je veći skandal to što verziju za odrasle jendake haljine nosi i sama Jennifer! Neviđeno!

Angelina Jolie i Shiloh

Dvogodišnja Shiloh Jolie-Pitt, prva biološka kćerka “najljepšeg para na svijetu”, čiju su slavu pomalo zasjenili novorođeni blizanci, nosi jedan od najgrozomornijih primjeraka obuće smišljen u posljednje vrijeme – omražene, ali od nekih nerazumno obožavane Crocsice. Neki bi pomislili kako bi Brangelina imala dovoljno sredstava da prvorođenoj kupe pristojnu obuću, ali, eto, moguće je da je financijski slom na obzoru. Pad burze i financijska kriza krivi su za sve!
MiB
Fotografije preuzete s: justjared.buzznet.com

Zahvaljujući istoimenom Holywoodskom filmu s Al Pacinom, nadimak Scarface postao je svjetski poznat, ali upravo zbog istoga filma dolazi do učestale zabune da se radi o biografskom filmu pravoga Scarfacea, Al Caponea.
Daleko od toga da nismo ljubitelji toga klasika koji je žario i palio još prije 25 godina, ali sličnost priče Tonyja Montane i Alphonsea Gabriela Caponea ima samo jednu dodirnu točku, a to je da su se obojica bavila ne tako čistim poslovima (pri tom nikako ne mislimo da su bili radnici gradske čistoće ili rudari). No unatoč ukradenom, već proslavljenom, nadimku i smještanjem uz njega priče koja s pravim Scarfaceom ima veze koliko i Mongoli s mongoloidima, ne možemo osuđivati ni Olivera Stonea što se njime poslužio u scenariju, ni Briana De Palmu što je po tom scenariju snimio film, jer priča pravoga Scarfacea vjerojatno ne bi bila toliko zanimljiva. No da biste mogli sami prosuditi, donosimo vam osnovne razlike između pravoga i filmskoga kralja podzemlja.

Početci

Početci Al Caponea, bili su i više nego zanimljivi i prepuni događanja. Već s 12 godina, istukao je svoga učitelja u osnovnoj školi iz koje je netom nakon toga bio izbačen. Odmah se vidjelo da je to napredno dijete pred kojim je svijetla budućnost, naravno, ako preživi do punoljetnosti. Sljedećih šest godina je proveo na ulici kao član jedne Brooklynske bande, a čim je postao punoljetan zaposlio se kao konobar u restoranu koji su svojevremeno posjećivali mafijaši. Vještinom svakog mladog i nadobudnog konobara pokušao je bezobrazno snubiti sestru već renomiranog mafijaša, ali neuspješno, jer je taj pokušaj završio izrezbarenim licem i novim, popularnim nadimkom.

Mladi dani Tonyja Montane su nam nepoznanica, jer film njegovu priču počinje pratiti 1980. kada je kao 20-ineštogodišnjak s Kube došao u SAD u potragu za ''Američkim snom''. Nakon dolaska smješta se u kamp s ostalim Kubancima i zapošljava u lokalnoj pečenjarnici, što nije bilo ni nalik onome što je on zamišljao, pa bez ikakvih problema prihvaća poslove naručenih ubojstava, preuzimanja pošiljki droge, smaknuća članova protivničkih bandi i sve ostalo što donosi veću lovu nego rad ispred vrućeg lima.

Uspon

Oba Scarfacea su bili poznati po tome što su bili na samom vrhu, a put do vrha je dug i mukotrpan.
Al Capone je svoj uspon počeo nakon što je zaradio slavni ožiljak i skompao se s Frankom Galluciem (koji mu je i podario taj ožiljak). Budući da je bio prilično brutalan počeo je raditi kao utjerivač dugova, ali ipak je bio malo prebrutalan, zbog čega je morao pobjeći u Chicago. Tamo nastavlja raditi za mafiju, ali ubrzo ubija glavu obitelji za koju je radio i dolazi na čelo iste. Nakon toga, serijom ubojstava, ucjena i prijetnji podređuje si ostale čikaške obitelji i postaje najveći "mobster" u SAD-u s više od 1000 ljudi ispod sebe.

Tony Montana je imao u mnogočemu sličan uspon. Od običnog potrčka i lika koji će izbosti neistomišljenike svojih nadređenih, do vrha je došao pobivši sve koji su bili iznad njega. Razlika od Al Caponea je u tome što on zbog svojih brutalnih metoda nije morao bježati, već je bio nagrađen i napredovao na mafijaškoj ljestvici, a kada je bio dovoljno blizu vrhu, smaknuo ga je da bi sam mogao tamo zasjesti (i naravno preuzeti šefovu ženu, kako to već običava kada smaknete šefa).

Karijera

Karijera je jedina stvar koju oba Scarfacea dijele. Oba su se bavili mnoštvom stvari, ali glavnina njihova posla se svodila na trgovinu, dakle oba su bili trgovci.
Al Capone je trgovao alkoholom za vrijeme prohibicije (zabrana proizvodnje i prometa alkohola u SAD-u 20-ih godina 20. stoljeća), vodio je vrlo uspješnu svodničku karijeru i bavio se odstrjelom neistomišljenika. Osim toga, imao je i lanac restorana u kojima se točio alkohol bez kontrole tadašnje vlasti, jer su isti upravo tamo ispijali čašice omiljenih napitaka. Družio se s ondašnjim celebrityjima i političarima i svugdje bio rado viđen.

Tony Montana je također trgovao, ali ne alkoholom, jer 80-ih godina 20. stoljeća više nije bilo prohibicije, ali je zato trgovina drogom cvjetala. Smaknuća neistomišljenika mu također nisu bila strana, ali na tome se nije zarađivalo, već samo održavalo sigurnost zarade od kokaina. Također je bio popularan i rado viđen u mondenim ugostiteljskim objektima, ali daleko od toga u kolikoj mjeri je to bio Al Capone, pa nije uživao u društvu slavnih, već samo najvjernijih prijatelja i suradnika.

Kraj

Sam kraj Al Caponea ne predstavlja ni malo zanimljivu ni romantičnu podlogu za film, pa je vjerojatno stoga upravo priča Tonya Montane pretočena na veliko plano.
Al Capone je svoju karijeru okončao u zatvoru, gdje je završio zbog utaje poreza, što nije ni malo zanimljiv scenarij ako se radi o najvećem od svih mafijaša. Budući da je bio veliki ljubitelj prijateljica noći (onih koje se bave najstarijim zanatom, a pri tom ne mislimo na lov, ribolov i skupljanje plodova), bio je izložen i nekim rizicima, a jedan od njih je i sifilis. Upravo zbog sifilisa je i pušten iz zatvora, jer budući da je od njega potpuno propao, fizički i psihički, nije više bilo smisla držati ga tamo. Nakon izlaska iz zatvora, još je 8 godina bio biljka s mentalnim sposobnostima iste da bi naposljetku umro u krevetu 1947.

Smrt Tonyja Montane puno je zahvalnija za film. Živio je kao kralj i smaknut je na vrhuncu svoje moći kada je već rastjerao ili pobio sve oko sebe. No ni samo njegovo smaknuće nije bilo tako jednostavno, već je bio potreban cijeli odred istreniranih hitmana naoružanih strojnicama. Nakon što je pošmrkao šaku kokaina, upustio se u sraz s tom opakom bandom koja ga je došla smaknuti i potamanio desetke istih da bi na kraju skončao sa nekoliko stotina prostrijelih rana. Pravi romantični završetak jednog gangsterskog života.
GG

Ime Philipp Plein jednostavno znači luksuz. Danas je jedan od najtraženijih i najskupljih dizajnera u svijetu. Međutim, koja je razlika između njega i mnoštva ostalih? Ovaj njemački dizajner smatra da ništa na svijetu nije preskupo, a upravo ta njegova arogancija privlači pažnju medija, što dokazuje njegova limitirana kolekcija s likom Kineza i natpisom F.U.C.K you China-Manufactured in Europe.
Iako je zbog ove provokacije dobivao prijeteća pisma, a u Njemačkoj su čak bili organizirani i prosvjedi, mladi se dizajner oranio objasnivši kako je sve krivo shvaćeno i da je natpis ustvari kratica koja znači: fascination&urban collection: kiss you China.



Mislili ste da krokodilska koža, swarovski kristali, srebro niije nešto što se uklapa u vaš dom, upravo će ovaj dizajner promijeniti vaše mišljenje, pogotovo ako volite rakoš i glamur s dozom minimalizma. Upravo je Philipp Plein dokazao da blještavilo i glamur nisu odrednice kiča, nego su to pomno ručno rađeni detalji koji izražavaju ukus i sofisticiranost.

Inače, mladi je dizajner je rođen u Münchenu, a njegov prvotni izbor karijere bilo je pravo, ali je ubrzod prekinuo studiranje. Dizajniranjem se počeo baviti prvo iz hobija za prijatelje i bliske osobe, a zatim je osnovao malu tvrtku koja se počela baviti samo proizvodnjom namješaja. Philipp je odlučio napraviti korak dalje i počeo je dizajnirati i svoju modnu kolekciju, dijamante, luksuzna svjetla i najzanimljivije krevete za pse, koji su i više nego popularni.

Philipp Plein smatra da ljudsku ruku nikada ne smije zamijeniti tehnologija, zbog toga je sve što on osmisli ručno izrađeno, što rezultira jedinstvenošću i bezvremenskom elegancijom.
NN

U povodu izlaska druge sezone serije Pushing Daisies, koja, nažalost, za sada nije ni dotakla hrvatske ekrane, odlučili smo predstaviti ovu neobičnu tvorevinu scenarista Bryana Fullera, kojega će se mnogi sjetiti po serijama “Dead Like Me” ili “Wonderfalls”. Nešto što se može opisati mješavinom planetarno popularnih forenzičkih serijala I bajkovitog svijeta u koji bi se lako mogli uklopiti, primjerice, Amelie ili mnogi likovi filmova Tima Burtona, svakako je vrijedno pažnje.


Glavni je lik slastičar Ned, kojega je utjelovio Lee Pace, a koji, osim što pravi izvanredne pite, posjeduje i neobičnu moć oživljavanja mrtvih dodirom. No, da ne bi sve teklo glatko, postoji kvaka – ukoliko Ned dotakne oživljenu osobu još jednom, ona će zauvijek umrijeti, a ukoliko ju ne “usmrti” ponovno unutar jedne minute nakon oživljavanja, netko drugi u blizini će umrijeti. Ned je za svoju moć saznao na najbrutalniji način – kao dječak je oživio i nehotice ubio svoju majku, a i oca ljubavi svoga života, Chuck (Anna Friel). Svoju moć koristi kako bi s detektivom Emersonom, kojega glumi Chi McBride, istraživao ubojstva i dobivao novčane nagrade. Stvari se zakompliciraju kada prilikom jedne takve istrage Ned oživi Chuck, ali ju ne dotakne još jednom... Od tada njih dvoje žive zajedno znajući kako se nikada više ne smiju dotaknuti.


No, to je samo početak priče, koja je sama po sebi zanimljiva, a bajkovita scenografija i “vintage” kostimografija, neobični likovi i događaji te sveznajući pripovjedač daju još veću čar seriji Pushing Daisies. To potvrđuje i nominacija za čak dvanaest Emmyja, od kojih je serija dobila tri.

Prikazivanje prve sezone započelo je u srpnju 2007. godine na ABC-u, a početkom listopada ove godine krenula je i druga sezona. Nije poznato hoće li i kada seriju otkupiti neka hrvatska televizijska kuća, ali do tada se znatiželjni mogu zabaviti čitanjem online stripa.
MiB

Iako je BBC još 2005. godine zanijekao mogući povratak Crne guje, ovih su dana počela govorkanja o snimanju nove sezone! Kako javlja telegraph.co.uk, Rowan Atkinson i Tony Robinson, koji je u međuvremenu postao poznatiji kao dr. House, ponovno će zaigrati u kultnoj humorističnoj seriji, čija bi radnja trebala biti smještena u šezdesete godine prošloga stoljeća.
Podsjetimo, radnja Crne guje započela je u 15. stoljeću, a završila u Prvome svjetskom ratu, a Edmund Blackadder bi u novim epizodama, kako je javnosti otkrio scenarist Richard Curtis, trebao sudjelovati u ključnim događajima u šezdesetima glumeći “mutnog” poduzetnika. Smiješnih dogodovština neće nedostajati, a Crna će guja ovoga puta otkriti što stoji iza jedne od najvećih misterija suvremene povijesti – kako je Curtis najavio, američkog predsjednika Kennedyja slučajno je ubio jedan od likova serije - Baldrick! Curtis i njegov suradnik Ben Elton slažu se kako su nove epizode savršen način obilježavanja 25. godišnjice početka prikazivanja ove britanske humoristične serije, dok su fanovi podvojena mišljenja – većina je oduševljena, dok se neki boje kako će Crna guja izgubiti svoju čar, posebice ako se ne okupi originalna glumačka postava.
MiB