Sam' što nije

Kao što smo i obećali, donosimo vam nastavak pregleda najboljega u hrvatskoj kinematografiji, ovaj put filmove novijeg datuma.

Nova generacija

Novo razdoblje hrvatskog filma počelo je najblaže rečeno tužno. Desetak godina nije se pojavio niti jedan pažnje vrijedan film za kojega se može tvrditi da će biti upamćen u sljedećim desetljećima, ali je zato zapažena pojava mlade nade hrvatskog filma Dalibora Matanića kod kojega je već i na prvim filmovima bio primjetan velik potencijal. Dakako, prvi naslovi koji su izaši ispod njegove redateljske palice nisu bili loši, ali su opet daleko od toga da bi ih mogli svrstati u antologiju hrvatskog filma. Završetkom 20. stoljeća dolazi do dobrodošlog zaokreta u hrvatskom filmu i počinju se pojavljivati hvalevrijedni uraci.

Fine mrtve djevojke (2002.)
Budući da smo priču o modernom hrvatskom filmu počeli Matanićem, onda ćemo ju i nastaviti predstavljajući njegov trenutno najbolji film. Fine mrtve djevojke vraćaju se na trag socijalne drame kakva je bila učestala u filmovima 30-ak godina ranije, samo ovaj put su ukomponirana u novo hrvatsko društvo i predstavljaju svojevrsnu kritiku istoga. Štoviše, sama radnja filma koja prikazuje neshvaćanje i netrpeljivost prema nečemu različitom (u ovom slučaju lezbijskoj vezi glavnih protagonistica), potpomognuta slikom stanara zgrade koju svi dijele, od kojih svaki predstavlja određenu grupaciju u hrvatskom društvu, više je nego direktna kritika na stanje svijesti društva. Iako nisu rijetke kritike na račun nedovoljne karakterizacije glavnih protagonistica, moramo priznati da je Matanić odradio odličan posao i dao težak zadatak drugim hrvatskim filmašima koji ga pokušavaju nadmašiti.

Ta divna Splitska noć (2004.)
2004. je možda bila i najplodnija godina za moderni hrvatski film, jer su se te godine pojavila ''čak'' dva filma koja svojom kvalitetom zaslužuju mjesto na zlatnim stranicama hrvatske kinematografije. Nažalost, upravo te godine pojavio se i megalomanski projekt Duga mračna noć, koji je bio toliko forsiran od strane kritike i medija (iako je predstavljao potpuno razočaranje na gotovo svakom području), pa niti jedan od ova dva filma nije dobio dovoljnu pažnju niti pokupio sve nagrade koje je zaslužio. Ipak, kada imate kvalitetan proizvod, on će se na ovaj ili onaj način probiti do gledatelja. Takva situacija je bila i s Tom divnom splitskom noći Arsena Antona Ostojića. Iako mu je to bio prvi dugometraľni film, Ostojić je svim ljubiteljima filma dao novu nadu u hrvatsku kinematografiju, jer je napisao i snimio uvjerljivo najbolji noviji hrvatski film. Tajna uspjeha možda leži upravo u tome što je ovo jedan od rijetkih filmova koji su se u novije vrijeme pojavili, a da je bio potpuno oslobođen od koketiranja s politikom, kritikom društva i socijalnog stanja. Ovaj je omnibus sastavljen od tri priče koje se istovremeno događaju u posljednjim satima stare godine i imaju samo tri dodirne točke: Split, drogu i Dinu Dvornika. Odlična ideja kod ovoga filma bio je i odabir crno bijele tehnike koja još više ovaj film gura u okvire crne kronike, jer uostalom i same priče kao da su upravo otamo preuzete.

Oprosti za kung-fu (2004.)
Iz pera i redateljske palice Ognjena Sviličića izašao je drugi hvale vrijedan film u 2004. Oprosti za kung-fu je vrlo kratka (samo 70 minuta) tragikomedija u kojoj je izostala karakterizacija likova, ali očito samo zato da bi se bolje okarakterizirala određena životna sredina. Radnja prati mladu djevojku koja se sa zapada vraća kući u Dalmatinsku Zagoru i to ni manje ni više nego trudna, i da stvar bude još gora nosi azijatsko dijete. Naravno, zbog ukorijenjenog konzervativizma i staromodnog razmišljanja nalazi na sve osude. Na prvi pogled reklo bi se da je riječ o još jednoj socijalnoj drami, ali ovaj film je ipak nešto više, jer je odlično prikazao polaganu penetraciju modernih tekovina i razmišljanja u krutu konzervativnu sredinu, a sve to uz sasvim dovoljnu dozu diskretnog humora.

Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.)
Redatelj Tomislav Radić, koji je ujedno i scenarist ovoga filma, napravio je možda najoriginalnije ostvarenje hrvatske kinematografije. Sam je film koncipiran kao pogled na jedan dan kroz oči (tj. kameru) jedne četrnaestogodišnjakinje. Naime, Iva (iz naziva filma) za 14. rođendan dobiva digitalnu kameru i odmah počinje snimati sve oko sebe. Film se u nekoliko prilika i prekida, jer je Iva ugasila kameru, a sama priča nema ni početak ni kraj, jer ipak, to je samo ono što je Iva snimila 21. listopada. Cijela koncepcija neodoljivo podsjeća na filmove koji su kao temelj imali naraciju nekoga djeteta, ali izvedeno na puno moderniji i perfidniji način, pa tako malu Ivu gotovo niti u jednom trenutku ne vidimo na filmu, već samo ponekad čujemo njen glas iz kamere. Da slučajno ne biste pomislili da se radi o nečemu što nema ni zapleta, ni raspleta ni vrhunca, upravo taj dan koji je Iva snimala daje brutalno iskrenu sliku jedne obitelji srednjega sloja hrvatskog društva. A budući da gotovo sve što može poći po zlu, upravo tako i krene, film je prepun zanimljivih događanja i dijaloga.



Ovim završavamo pregled modernog hrvatskog filma, bez da ćemo spomenuti još neke naslove koji nisu obrađeni, jer nažalost, trenutno je ovo jedino što bi od trenutne hrvatske kinematografije moglo ostati upamćeno. Pa iako je ponuda modernog hrvatskog filma (koji je uz to i kvalitetan) vrlo oskudna, povremeno se pronađe nešto što će vas oduševiti, a budući da je nekolicina mladih autora (Matanić, Ostojić...) tek na početku svoje karijere, ne sumnjamo da će u skorije vrijeme ponovno biti vrlo kvalitetnih novih naslova.
GG