Svi ljubitelji filma, pa čak i vikend gledatelji gotovo će se jednostavno složiti da je situacija s hrvatskim filmom vrlo blizu katastrofalnoj. Od gomile novih naslova koji dolaze svake godine, vrlo teško je izdvojiti po jedan godišnje koji je vrijedan pažnje ili je bar takav da se nećete zapitati vrijeđa li vam inteligenciju. No da nije sve tako crno, jadno i čemerno pokušat ćemo vas uvjeriti kratkim pregledom najboljih uradaka koje je hrvatska kinematografija do sada ponudila, a među njima se skrivaju i neki pravi biseri filmske umjetnosti.

Stara škola

U ovom dijelu nudimo vam pregled najboljega do 1990. U tom, 50-ogodišnjem razdoblju snimljeno je puno toga, a ono što je važnije, snimljeno je puno toga kvalitetnoga, tako da će i ova lista ostati zakinuta za neke vrlo dobre filmove.

H 8 (1958.)
H 8
Epski film Nikole Tanhofera i danas se smatra vjerojatno najboljim hrvatskim filmom ikad snimljenim. Na prvi pogled tako jednostavan, a opet odiše genijalnošću i daje naznake nečega Kubrickovskog. Sat i pol vremena prati međusobne odnose putnika jednog autobusa u iščekivanju sudara s kamionom u kojemu će većina tih putnika poginuti. Na prvi pogled gotovo suluda premisa za radnju, za koju biste pomislili da ne može donijeti nimalo zanimljivosti niti uzbuđenja, ali ako se sjetite kako je genijalno Sidney Lumet riješio takvu situaciju u kultnom ''12 Angry Men'', jasno je da uz dobar scenarij i dobrog redatelja nije nužno kameru pomaknuti iz prostorije da bi dobili dobar film. Budući da je samo rijetkima uspjelo snimiti takav film, a istovremeno održati napetost tijekom cijele radnje, jasno je da Tanhofera možemo staviti uz bok svjetskoj eliti. I mala trivia - naslov filma (H 8) označava jedini poznati podatak o kamionu koji je skrivio nesreću, dio njegove registarske oznake.

Vlak bez voznog reda (1959.)
Vlak bez voznog reda
Debitantski film Veljka Bulajića svojevremeno je pokupio sve pohvale, a tek u posljednje vrijeme pojavljuju se prvi prigovori zbog nekih manjkavosti. Budući da se radi o prvijencu za koji je Bulajić osim režije i napisao scenarij, ne smijemo biti prekritični, napose zbog toga što se radi o vrlo dobrom i kvalitetnom filmu. Sama je radnja smještena u poslijeratnu Jugu (točnije 1946.) kada se organiziraju velike migracije stanovništva iz neplodnih krševitih krajeva u plodne nizine Slavonije, Baranje, Srijema i Vojvodine. Budući da se vrše preseljavanja cijelih sela, film prati priču stanovnika jednog seoca Dalmatinske Zagore na putu prema svom novom domu u Baranji. Cijeli film je koncipiran kao mozaik sastavljen od priča ljudi u vlaku, između kojih se događaju ljubavi i konflikti, dok je sve uokvireno s grubom socijalnom pozadinom.

Imam dvije mame i dva tate (1968.)
Imam dvije mame i dva tate
Za ovaj film postoji opći konsenzus da predstavlja početak stvarateljskog vrhunca Kreše Golika, jer ne samo da je po istoimenom romanu napisao dobar scenarij, već je sve i s režiserske strane odradio gotovo bez greške. Odlikuje se vrlo inteligentnim spojem komedije i drame i bavi se osjetljivom problematikom odrastanja djece razvedenih roditelja koji se suočavaju s novim prilikama u obitelji. Cijeli je film uokviren kroz naraciju dječaka Đure (glumi ga Davor Radolfi u mladim danima) i njegovog viđenja novonastale situacije, što zbog nezrelog dječjeg shvaćanja sumornu socijalnu sliku razbija humorističnim elementima.

Tko pjeva zlo ne misli (1970.)
Tko pjeva zlo ne misli
Samo dvije godine nakon što je snimio odlični "Imam dvije mame i dva tate", Krešo Golik vraća se s još boljim filmom "Tko pjeva zlo ne misli". I ovdje prati već iskušanu uspješnu formulu dječje naracije, ali ovdje je ulogu naratora preuzeo dječak Perica koji vodi dnevnik o događajima u svojoj obitelji i svemu vezanom uz nju. Iako po mnogočemu sličan prethodnom naslovu, Tko pjeva zlo ne misli lišen je okrutne stvarnosti i socijalne slike te baziran isključivo na veseloj, bezbrižnoj, na trenutke čak i kičastoj slici malograđanske obitelji 30.-ih godina 20. stoljeća. Ubacujući u tijek filma pjevne scene koje su odlično inegrirane u radnju, Golik je uspio napraviti pravi "feel good" film koji je odlično razbio tradiciju, za to vrijeme karakterističnih, socijalnih drama.


Svakako, na ovakvim pregledima svoje mjesto zaslužuju Afrićeva ''Slavica'' iz 1947., Bauerov ''Ne okreći se sine'' iz 1956., Berkovićev ''Rondo'' iz 1966., Papićeve ''Lisice'' iz 1969., Hadžićev ''Lov na jelene'' iz 1972. i još mnoštvo filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju tog vremena, ali budući da je ovo samo kratki pregled, odabrali smo one najpoznatije i najzanimljivije. U svakom slučaju, i ovaj kratki pregled trebao bi dokazati da hrvatska kinematografija ima dugu povijest i kvalitetnu tradiciju iz koje je moguće izvući prava remek djela filmske umjetnosti.

U sljedećem pregledu donosimo vam pregled najzanimljivijih uradaka od 1990. do danas.
GG
22.10.2008. u 10:37 • 0 KomentaraPrint#

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se