Na putu za Rajski Grad

Skoro pa godina je prosla od zadnjeg posta i nekako nisam ni vjerovala da cu se ikad vratiti na ove stranice... Konacno se sve bilo poslozilo... I na svu srecu, sve jos uvijek tako jest.... Al valjda sa kisnim danima se uvuce nesto u mene... Nesto tuzno, puno sjete... A ni ova skripta iz fizike koja neotvorena lezi kraj mene ne pomaze nimalo...
Ono sto me podsjetilo na ovu stranicu je jedan blog na koji sam slucajno zalutala trazeci nesto... Blog je bio crn pun nekakvih tamnih slika, nasmijala sam se i rekla u sebi: "Ah, jos jedan od onih tinejdzera", a onda sam se ugrizla za usnicu sjetivsi se kako se moj stari blog nikad nije makao daleko od crne, sive i plave boje...
Al danas... Iako je dan siv, vise nista u meni nije sivo kao prije...
Promijenila sam se... U osnovi sam jako jako jako sretna i osjecam se dobro... Nema vise crnih dana... A kada se suze i pojave... ON je tu da ih obrise...
On, sasvim nova osoba koja se iznenada pojavila u mom zivot vlada njim vec citavih 10 mjeseci sto ja za mene osobno rekord, i zelim daleko vise od tih 10 mjeseci...Htjela bih da ovo ode daleko dalje od dvoje blesavih tinejdzera koji tvrde da se vole, a znam da i on tako misli... Tocnije, znam sve sto on misli i osjeca, po prvi puta s nekim nisam nesigurna jer mi dnevno kaze 10 puta da me voli, a ja mu uzvratim istom snagom i zanosom...
Samo, nista od toga nece biti ostvarivo bar jos 5 godina dok ne zavrsim faks... O da, sad sam mlada brucosica... I to jednog sasvim dobrog i priznatog faksa...
Tesko je, naporno je i dosadno al tu i tamo skupim snage da se borim sa strujnim krugovima, izvorima struje, kondenzatorima, otpornicima, kapacitetima, nabojima, naponima, očuvanjima količine gibanja, newtonovim zakonima, radijalnim akceleracijama, teoremima, diferencijalima, asimptotama, petljama i grananjima... jer... vise nisam don Quijote, sad se imam zbog cega boriti, više ne ljubim zabe uzalud, konačno je tu moj princ a ne nikakva budala u aluminijskoj foliji... Volim ga iz dna duše... I trenutno sam tako tužna jer mi jako nedostaje... Ah ne, nikakav tužan kraj nema ova stranica dnevnika, on je jednostavno na poslu, a ja sam kući cijeli dan i samo čekam da se vrati...