Na putu za Rajski Grad

Svako toliko u moj život ušulja se dan kad sve izgleda crno... I ljepljivo i zlo... I samotno... Taj dan čak i njegova ljubav boli... Ljubav koju tako rijetko zaslužujem... Žao mi je njega kojemu toliko često zadajem bol... Poželim pobjeći samo da ga spasim... Ali znam da on to neće tako vidjeti pa ostajem... U sigurnom, toplom krilu koje mi pruža nezasluženu bezuvjetnu ljubav...

Kvarim se.. Postajem ono što u biti jesam, razmišljam žudno upijajući dim nužno potrebne cigarete... Želim nestati zajedno s oblakom dima... Rasplinuti se u hladnom noćnom zraku... Začuđeni pogledi koji me tako često nasmiju, sad samo povećavaju moj bijes... Oko mene ljudi koji veselo pričaju, moji kolege, a ja stojim sama... Gledam velik puni mjesec koji sjaji svom snagom iznad ispranih gradskih krovova... Sve se sjaji, blista, samo iz mene izvire tama koja prijeti da proguta čitav svijet kao što je već mene... Polako ali krajnje učinkovito...
Svi se nečem smiju, a ja i dalje tupo zurim u pod, u vrhove svojih čizama, gledam pepeo kako nestaje u lokvicama vode na podu...

Odjednom čujem zabrinut glas i ugledam zapanjene oči... Nisi znao? Aaaah pa ne poznaješ me ti kao ni itko drugi... Ljudi se mijenjaju, događaju se čudne stvari u njihovim glavama.. Al dobro da si sad tu... Da se ne osjećam više tako samo... Kad bi samo znao koliko znači tvoj prijateljski zagrljaj... Nešto takvo ima snagu da otjera sve zle sjene iz mog srca i na trenutak čak izmami osmijeh na moje lice... Jer znam da ima ljudi koji će biti tu.. Čak i kad se najgore osjećam naći će se netko da se iskreno zabrine i pokuša utješiti... RIječi koje govoriš nisu uopće bitne, one su samo popratan sadržaj tvom glasu i tvom pogledu koji ulijeva sigurnost...
Zanimljiv je taj krug... Neke gubiš, neke nađeš... A neki su ti jednostavno bili tu cijelo vrijeme pred nosom samo ih nisi znao prepoznati i cijeniti...

Drugi ljudi... Zbog njih plačeš cijele sate, zbog njih se smiješ cijele dane... Šaka suza, vrića smija...