petak, 07.11.2008.

It been a long road... getting from there to here

Skoro pa godina je prosla od zadnjeg posta i nekako nisam ni vjerovala da cu se ikad vratiti na ove stranice... Konacno se sve bilo poslozilo... I na svu srecu, sve jos uvijek tako jest.... Al valjda sa kisnim danima se uvuce nesto u mene... Nesto tuzno, puno sjete... A ni ova skripta iz fizike koja neotvorena lezi kraj mene ne pomaze nimalo...
Ono sto me podsjetilo na ovu stranicu je jedan blog na koji sam slucajno zalutala trazeci nesto... Blog je bio crn pun nekakvih tamnih slika, nasmijala sam se i rekla u sebi: "Ah, jos jedan od onih tinejdzera", a onda sam se ugrizla za usnicu sjetivsi se kako se moj stari blog nikad nije makao daleko od crne, sive i plave boje...
Al danas... Iako je dan siv, vise nista u meni nije sivo kao prije...
Promijenila sam se... U osnovi sam jako jako jako sretna i osjecam se dobro... Nema vise crnih dana... A kada se suze i pojave... ON je tu da ih obrise...
On, sasvim nova osoba koja se iznenada pojavila u mom zivot vlada njim vec citavih 10 mjeseci sto ja za mene osobno rekord, i zelim daleko vise od tih 10 mjeseci...Htjela bih da ovo ode daleko dalje od dvoje blesavih tinejdzera koji tvrde da se vole, a znam da i on tako misli... Tocnije, znam sve sto on misli i osjeca, po prvi puta s nekim nisam nesigurna jer mi dnevno kaze 10 puta da me voli, a ja mu uzvratim istom snagom i zanosom...
Samo, nista od toga nece biti ostvarivo bar jos 5 godina dok ne zavrsim faks... O da, sad sam mlada brucosica... I to jednog sasvim dobrog i priznatog faksa...
Tesko je, naporno je i dosadno al tu i tamo skupim snage da se borim sa strujnim krugovima, izvorima struje, kondenzatorima, otpornicima, kapacitetima, nabojima, naponima, očuvanjima količine gibanja, newtonovim zakonima, radijalnim akceleracijama, teoremima, diferencijalima, asimptotama, petljama i grananjima... jer... vise nisam don Quijote, sad se imam zbog cega boriti, više ne ljubim zabe uzalud, konačno je tu moj princ a ne nikakva budala u aluminijskoj foliji... Volim ga iz dna duše... I trenutno sam tako tužna jer mi jako nedostaje... Ah ne, nikakav tužan kraj nema ova stranica dnevnika, on je jednostavno na poslu, a ja sam kući cijeli dan i samo čekam da se vrati...

14:21 | Komentari (4) | #

utorak, 11.12.2007.

Fear of the Dark

Svako toliko u moj život ušulja se dan kad sve izgleda crno... I ljepljivo i zlo... I samotno... Taj dan čak i njegova ljubav boli... Ljubav koju tako rijetko zaslužujem... Žao mi je njega kojemu toliko često zadajem bol... Poželim pobjeći samo da ga spasim... Ali znam da on to neće tako vidjeti pa ostajem... U sigurnom, toplom krilu koje mi pruža nezasluženu bezuvjetnu ljubav...

Kvarim se.. Postajem ono što u biti jesam, razmišljam žudno upijajući dim nužno potrebne cigarete... Želim nestati zajedno s oblakom dima... Rasplinuti se u hladnom noćnom zraku... Začuđeni pogledi koji me tako često nasmiju, sad samo povećavaju moj bijes... Oko mene ljudi koji veselo pričaju, moji kolege, a ja stojim sama... Gledam velik puni mjesec koji sjaji svom snagom iznad ispranih gradskih krovova... Sve se sjaji, blista, samo iz mene izvire tama koja prijeti da proguta čitav svijet kao što je već mene... Polako ali krajnje učinkovito...
Svi se nečem smiju, a ja i dalje tupo zurim u pod, u vrhove svojih čizama, gledam pepeo kako nestaje u lokvicama vode na podu...

Odjednom čujem zabrinut glas i ugledam zapanjene oči... Nisi znao? Aaaah pa ne poznaješ me ti kao ni itko drugi... Ljudi se mijenjaju, događaju se čudne stvari u njihovim glavama.. Al dobro da si sad tu... Da se ne osjećam više tako samo... Kad bi samo znao koliko znači tvoj prijateljski zagrljaj... Nešto takvo ima snagu da otjera sve zle sjene iz mog srca i na trenutak čak izmami osmijeh na moje lice... Jer znam da ima ljudi koji će biti tu.. Čak i kad se najgore osjećam naći će se netko da se iskreno zabrine i pokuša utješiti... RIječi koje govoriš nisu uopće bitne, one su samo popratan sadržaj tvom glasu i tvom pogledu koji ulijeva sigurnost...
Zanimljiv je taj krug... Neke gubiš, neke nađeš... A neki su ti jednostavno bili tu cijelo vrijeme pred nosom samo ih nisi znao prepoznati i cijeniti...

Drugi ljudi... Zbog njih plačeš cijele sate, zbog njih se smiješ cijele dane... Šaka suza, vrića smija...

14:14 | Komentari (12) | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se