hodala je po ulicama grada kojeg je voljela, u maloj crvenoj haljinici s otvorenim leđima..sunce joj je udaralo u lice i to joj je godilo...prošla je napokon preduga zima i sve je bilo u cvatu, to ju je podsjetio na njega...prošlo je toliko vremena a ona se i dalje savršeno dobro sječala njegovog mirisa, njenog dodira na svojoj koži..i u njoj bi se tada javio neopisivi osječaj sreće, tuge, grča i leptirića u trbuhu...istovremeno...
puno je muškaraca prošlo kroz njen život od njenog prošlog života (tako je nazivala razdoblje prije i poslje njega,...) ali ni prema jednom nije osječala ono što je jednom davno osječala prema njemu... kada ga je upoznala mislila je da hoda po oblacima,da budna sanja...da je to ono..ono pravo,ono što se osječa jednom u životu. no kako to biva u životu, pa tako i u ljubavi nije bilo onog happy ever after... i uvijek je mislila da ono jednostavno nije bilo njihovo vrijeme, da će ono tek doći, ali kako je vrijeme odmicalo ta njena iluzija se raspršila i sa svakim novim muškarcem sve je više gubila taj san o savršenoj ljubavi, taj dio koji ju je činio onim što je bila... i tako dok je šetala gradom po suncem obasjanom pločniku sjetila se svega onog što je bilo... (samo onog dobroga naravno, jer je bila tip žene koja bi loše stvari zaboravila...potisnula negdje duboko u sebe...) u jednom trenutku su joj se dlaćice na vratu nakostriješile, kao kada osjetiš prisutnost negog duha u blizini...i znala je... okrenula se i ugledala ga...izgledao je kao da ni dan nije prošao od kada ga je zadnji put vidjela...gledao ju je sa onim svojim osmjehom koji ju nikada nije ostavljao ravnodušnom...koljena su joj zaklecala i bradavice se skrutile. prišao joj je i poljubio u obraz... razmjenili su par riječi , onako pristojno, kao da se nikada ništa lošeg nije dogodilo, kao da nisu svo ono vrijeme proveli skupa, kao da nikada ništa nisu osječali...ali to nije bilo tako... jer čim ga je ugledala, sve što je nekada osječala prema njemu joj se vratilo, kao bumerang da ju je u glavu pogodio...pokušala je ostati hladna koliko god je mogla, jer, bila je dama, u pravom smislu te riječi... rukovali su se i rastali... nešto ju je vuklo da se okrene i pogleda ga kako odlazi...ali on nije odlazio, stajao je na mjestui gledao ju u oči, kao da joj je pokušavao reći, "da, i ja osječam što i ti..." !! zastala je na par sekundi i on je krenuo prema njoj... i svakim korakom bliže sve više osječaja je naviralo u nju... kada je napokon došao do nje zagrlio ju je svom svojom snagom kao da ju nikada neće pustiti i poljubio u vrat... sjeli su na klupicu,zagrljeni i gledali se,...riječi nisu bile potrebne...to je bilo to...
njihovo vrijeme napokon je došlo... nadoknađivali su izgubljene godine,...nestalo je one nezrelosti koja ih je jednom razdvojila...vratili su se leptirići u njen trbuščić...
CIIIIN - CIIIIN!! CIIIIN - CIIIIN!!
-halo?
-dobro jutro bunny!! sretna ti godišnjica!!
-molim?
-pa pogledaj datum!! nisi valjda zaboravila??
-jao, gle fakat!! ma kaj bi zaboravila, nego sam ovaj čas otvorila oči!! i tebi hepi eniversari honey!
-navečer te vodim u onaj naš restać,može?
-da,da...može, može...jedva čekam!!
-ajde super,vidimo se onda navečer...pusa!! volim te!
-i ja tebe honey...bye!
nastavila je sjediti na svom krevetu od kašmira i shvatila da je sve bio san...i počela je plakati!! a onda joj je sinulo,...čemu plakati?? za prošlošću?? ma ovako je puno bolje... sretna sam!! uostalom, savršena ljubav ne postoji..zar ne??