< | ožujak, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.
(Charles C. Finn)
od 22.02.2011.
HTML Hit Counter
Blog.hr
Forum.hr
Odem do...
..and all hope is gone!!!
Svašta, ali nek je uzbudljivo!
Jaguar
PROROK (!)
Mrs. Morrison Joplin
Sunčica.
kroatikus1
tajanad
Norra_Autumn*
Ladynada
Amelia
More ljubavi
Tilaponcica
Bugenvilija
Bugenvilija 2
Marina kuharica za male (i velike!)
themiraclevalley
Man in Black
Nesto se kuha!
neverin
LudiSplitjo
Julia
sunce na prozoru
SredovjeÄÂŤni udovac
putovanje kroz misli
Mjesecina
Humor a ne tumor
Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me. Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te. Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te. Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.(M.A.)
Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.(Miroslav Antic)
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.
Nikada više nećes ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izađeš.
(Miroslav Antic)
Sve su ljepsa i ljepsa... Vrijeme me svako jutro obraduje, valjda je tome sunce "krivac"... Obozavam sunce, toplinu... Podsjeca na domovinu u kojoj sunce uvijek toplije grije nego ovdje, ali evo ucim se uzivati u onome sto je sada oko mene... Lijepo je, bila bi steta ne uzivati... Svaki novi dan je izazov... Unatoc nekim stvarnim problemima, volim otploviti u srediste moje maste, tamo je bas divno, a mislim da svakom covjeku treba ponekad ta masta, da bi mogao vratiti osmijeh na svoje lice... Sa srecom su nastale i ove fotografije... I zato ih volim... Svaka fotka svoju pricu prica, ne treba im dodatno objasnjenje... kad gledam u daljinu, nekako se stvaraju lijepi osjecaji...
Wallis-Svicarska
Ovo je jedan macak.
Macak koji je dosao jednog dana i zalutao u moje srce.
Jedan macak koji je svaki dan skakao po stanu, macak koji je uveseljavao svaki dan.
Bio je malo zlocest, ali ipak sam ga voljela... Mozda je napravio nered po stanu, ali je isto tako znao presti i pokazati zahvalnost...
Nisu sve macke iste.
Ovaj macak je znao sjesti iza mog muza na kauc i lizati ga po kosi... Sve dok ne zadrijema, tek mu tada dosadi...
Ovaj macak je znao sjesti tocno ispred televizije i gledati ju, tek nekad sapicama podragati nesto sto se mice na tv-u...
Ovaj macak nas je naucio kad on donese lopticu, da mu se ta ista loptica mora baciti da bi ju on ponovno donio, sjeo i cekao da mu se ponovno baci, da ju on donese... i tako unedogled (kao pas) ... Ovaj macak je znao sjediti u kadi i nista ne raditi. Ovaj macak je znao pokazati ljubav, koju cesto ni covjek ne zna...
Ovaj macak nazalost nije s nama vise (ziv je) ali sad uveseljava nekog drugog... Ipak je znao on i sjediti na prozoru i gledati vani... promatrati ptice i prirodu..
Znao je izaci na balkon i hodati po ogradi (uvijek sam se bojala da ce pasti) ali nikad nije pao... Ali je plakao, za slobodom...
A nismo ga smjeli pustiti... Dali smo ga... Nekim dobrim ljudima koji ce ga voljeti isto ko i mi... a imaju dvoriste u kojem on moze skakati do mile volje...
Ovog macka moj covik nije volio... darovao mi ga je jer su mi moje macke falile... Darovao mi ga je jer me voli...
Ali kad je ovaj macak odlazio... Moj muz je plakao... i rece: Nikad nisam mislio da cu plakati za jednom mackom!
Dokaz da ga je ipak zavolio...
Macke su divna stvorenja.
Kad sam nekad znala plakati za domom, ovaj macak je znao doci i sapom me pomilovati po licu i leci kraj mene..
Ovaj macak je sve osjecao... Nadam se da je sada dobro...
"Time spent with cats is never wasted."
(Colette)
Draga mama...
Evo i nocas placem ko malo dijete koje zeli svoju mamu.
E pa mama tako i je, ja sam sada samo tvoje dijete i majko falis mi. Mama ja se smijem, ja se pravim hrabra, ali i meni moraju negdje savovi popucati. Ja znam da ti znas da imam divnog covika, divnu obitelj u koju sam dosla i svi su me divno primili, ali majko daleko sam ti. Sada ne zelim misliti na odgovornosti koje imam, ne zelim se pravdati... Sada samo zelim plakati majko jer mi falis. Imam sve ovdje, ali nemam s kim razgovarati kao s tobom... Nemam se s kim smijati kao s tobom...Nemam koga ljutiti kao tebe... Majko, ja nisam zena, ja sam jos uvijek samo dijete, mala djevojcica, preplasena i zbunjena. majko ja te trebam. Trebas mi da mi kazes sta da radim... kako izdrzati i kako se nositi s velikim racunima, neplacenim porezom, trazenjem posla, nepoznavanjem jezika... Osjecam se tako manje vrijednom, osjecam se jadno... Zapravo se i ne osjecam...
Svaki dan je isti, ali ne kao kod nas isti, nego doslovno isti... Ubija ova monotonija. Ja sam stvarno sretna, ali i neizmjerno nesretna... Razdvojena od ljudi s kojima sam cijeli zivot bila i zivila... Sada nema nikoga. Ja i nepoznati ljudi!
O mama kako mi falis. I tata isto. I sister i bro'... i bakica... I moje macke... I moja razbacana soba, zbog koje si se uvijek ljutila sto je ne pospremim... I nasa kuca... I nase nesredjeno dvoriste. Sve.
Mama, ja hocu da mi napravis kriz na celu i da me blagoslovis... Kao nekad prije spavanja. Mama ja bi kuci.
Nimalo ne volim ovu zemlju...
Mama, znam da bi ti sad rekla da moram biti zadovoljna i sretna i kako god cudno zvucalo ja to i jesam, ali i nakon skoro pla godine, ja se jos uvijek osjecam ko gost i kao da cu se brzo vratiti doma, ja nikako da shvatim da tu sad zivim.
Istina je da covjek nikad nije zadovoljan onim sto ima, ali kako bi i bio kad mu Bog jedno daje drugo uskracuje, a to mi je skoro pa od iste vaznosti...
Mama, ja te volim. I ja bi k tebi doma.
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš je se bojati. Moraš voleti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.... Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...!" (Hermann Hesse)
Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj.
To se
u stvari
Jutro po sebi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj ženi
Da je život nešto prosto u meni,
- a nije baš tako prosto.
Ja sam mislio da ću ići pravo
dok se ne pretvorim u lenjir,
a našli su me u krugu.
Našli su me posle lutanja
srozanog od vriska do šaputanja.
Prošao je oktobar.
Među nogama drveća polako zaudara na vlagu
i krv.
Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.
Sedite malo kraj mene kao kraj groba.
Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene
Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza
kao streljanom vojnom beguncu.
Proletele su ogromne zlatne kočije
kroz naše utrnule oči,
- a mi ih sačuvali nismo.
Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo
Gorko od smeha i slatko do plača.
Dozvolite mi da posle svega
dalekoj nekoj gosdpođici napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično
kao što pišu senilni penzionisani admirali
preživeloj posadi sa potopljenog razarača.
Gospođice,
kazaću,
gospođice,
sve je,
sve je,
sve je gotovo.
Ovde cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.
I sve je,
sve je,
sve je spokojno
kao da vetar nikad nije šamarao drvored
i po oknu se pleo.
Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.
Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju
i dlanova.
Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa
i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.
Voelo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove
na horizontalama tvog dna
i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju
i stanova,
i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.
Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?
Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golubije.
Možda je dobro da znaš:
posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju.
Nekad prvi žutokljunac republike,
danas - mogu da podignem zarozane čarape
lično bogorodici
u dostojanstvo prerušen.
Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju
kao mali žuti psi
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe keruše.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju
i onako pevuše.
Ti me svakako razumeš:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vetar po lišću gazi
hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
Možda nećeš verovati:
i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo.
Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku
i postelje u sobama smeškaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti način brinu
onako malo rođački kad im laku noć kažemo.
Svi se portiri isto onako brinu,
majke mi,
kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.
Inače,
zapamtio sam:
ljubav je najgolubija samo u onim kricima
koji se poklone prvima.
Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi
nasmešim u ovu jesen
pomalo krišom,
kroz suze,
pomalo demodirano,
ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima,
ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.