A da pocnu i zrak naplacivati?

Ok, Svicarska je posebna zemlja... Znala sam to oduvijek... I prije nego sam ikad nogom krocila u nju. Ali da je ovoliko "posebna", e to nisam znala... Ovaj narod, vlada, ili tko vec, taj netko na celu nas malih ljudi... Ko god on bio, ma taj naplaciva sve sto stigne... Gdje se god okrenes, nesto kasiraju, tako da iskreno kad me nesto besplatno zatekne, tocno sam iznenadjena... ;) svaki papiric se naplaciva, pa ti probaj neko smece baciti samo tako na ulicu...

Stvarno volim zivotinje, macke pogotovo, ali ovdje prije mozes nauditi djetetu (samo usporedjujem, naravno da nije tako, ali tako ispada) nego nesto napraviti nekoj zivotinji... Ma naplatit ce ti posteno, a da se i ne snadjes. Stvarno cijene zivotinje, sto je je.

Ako slucajno vozis, tamo gdje je znak 50, a ti vozis 80, uslikaju te (Boga pitaj di sve nemaju te kamere, u kucama, u civilnim autima, po raznim prometnim znakovima, uglavnom, tamo di ih najmanje ocekujes) i em sto platis masno, jos ti i ode vozacka na tri mjeseca... Naravno naplate ti onoliko koliko procijene da mozes, jer ti provjere kolika ti je placa.
Pa zato ovdje ljudi voze ko po jajima, prepadnuti... Najgore je kad sretnes na autocesti covjeka koji vozi tek 80 na sat... A ostali idu za njim, da ne bi slucajno zbog pretjecanja bio ulovljen... Smijesno. Inace je dopustenje 120... Ali prelaze ga samo oni hrabri.

Uuuu, sjetih se sada gradskih garaza, sto su te bestije skupe, nisi ni usao u nju, vec ti broji 1 fr. Strasno...

Dobro, primanja su veca, ali svejedno... Kod nas bar mozes parkirati, vecinom, di te volja... ;))

Ali najveci udarac za novcanik je opet na kraju mjeseca... Kad se skupe nekakvi razni racuni... Ako das pola place, to je uspjeh. Da ne govorim da ima mjeseci kada ode skoro pa cijela, samo na racune.

Ali zato ima ova zemlja i svoje prednosti, posto se sve naplacuje, bar je sve cisto, sve ima svoj red, svatko svakog postuje (recimo), sve je po zakonu. Jos nisam otkrila da ljudi bas nesto izlaze, ponekad samo si priuste to zadovoljstvo ilitiga trosak... Uglavnom se ide na neke feste, ruckove, vecere, na taj nacin se ljudi malo odmore... ali vecinom su svi pod velikim stresom, puno se radi, nema se vremena za male sitne stvari, a onaj i ko si stvori vremena, samo pretjeruje, pa cijeli zivot usmjeri prema nekom hobiju (trebao je biti hobi, a ispostavio se nacin zivota, to samo kod nekih ljudi). Biciklizam, skijanje, setnje, i sl.

Ljudi su pretezno uvijek umorni, iscrpljeni i nikakvi... Ali svaki dan je tako, pa su navikli... A tome svemu ne pridonosi svicarska zima i hladnoca, onda je jos sve depresivnije.
Ja se nadam da ce s toplijim danima, doci i neka opustenost u ovu zemlju. Naravno, racuni se nece smanjiti, ali bar ce osmijeh biti cesci, zbog topline... ja se nadam...

Jer nije sve tako crno, bas na Valentinovo... Isla sam po muza na posao i zaustavlja nas neki covjek na sred ulice da ovaj neki s kombijem moze izaci, cudim se ja, cemu zaustavljanje kad uopce nije prometno, moze bez problem u rikverc... ali ok, stanem, Kad iz auta izadje klaun, sareni, veseli, nasmijani klaun... Dok mi svi umiremo od smijeha, on lagano ide do mog auta, ja otvaram prozor i on mi pokloni ruzu i prommrlja nesto kao: alle gute zum valentinstag! A mom odusevljenju nema kraja, bila sam sretna ko malo dijete (kao da prvi put vidim klauna) ;) No odusevio me, sta ja mogu, meni male stvari upotpunjuju dan ;). A i tu ruzu nisam morala platiti

24.02.2011. u 14:56 · Ostavi komentar (23) · Isprintaj · #

Kako se prilagoditi zivotu u nekoj drugoj zemlji?

Uvijek sam sebe zamisljala da zivim negdje van granica svoje drzave i ovih okolnih ;)... Uvijek sam se osjecala kao da ne pripadam tome mjestu, iako sam ga voljela i volim i sad, ali uvijek sam nekao bila drugacija, hvala Bogu pa sam imala i svoje drugacije drustvo... Oni su uvijek bili podrska i za ludarije i za ozbiljne stvari... Ali smijesno je kako nas zivot cesto iznenadi, kad se najmanje nadamo... Tako je uspjesno iznenadio i mene. Muza, s kojim danas zivim, upoznala sam u nasoj zemlji, i mojoj i njegovoj, ali bilo je ljeto a on na odmoru... I eto danas zivim van granica svoje zemlje, i jako daleko od svoje rodne grude... I proslo je vec 6 mjeseci, nekome malo, nekome puno (meni puno). I sto reci: Imam divan zivot, divnog muza, njegova obitelj je divna, nas dvoje imamo prekrasan stan... Sve je divno, ali ja se jos nisam prilagodila... Isla sam na tecaj za jezike, naucila nesto, nije perfektno, ali ja razumijem vise nego sto mogu pricati. No jezik mi predstavlja problem. Zasto: Nisam dobila posao upravo zbog jezika... I sto je najgore, engleski znam, ali s njim u ovoj zemlji bas puno i ne mogu, jer ljudi su ovdje malo cudni, ili moze se reci, drze se svoga, pa nece pricati engleski, osim negdje u nekim drzavnim ustanovama, gdje reci cemo, moraju. Svicarska je cudna zemlja. U svakom kantonu drugacije pricaju, cak se ni svicarci, ako zive, recimo netko u Luzern, a netko u Zürich, oni vec imaju neki drugi naglasak i tesko shvacaju jedan drugoga... Ja ucim njemacki, najobicniji njemacki ;) ali postoje ljudi ovdje koji nece ili cak ne znaju njemacki, pa opet sranje, bar za mene... Takve stvari znaju ici na zivce... Iako nisam imala nekih negativnih susreta s ljudima, jer su ljudi dosta pristojni i nitko ti se nece smijati ako nabadas rijec po rijec da bi recimo nesto nekoga upitao... pomoci ce. Ali ipak je tesko. Borim se i rukama i nogama da sto brze svladam taj jezik, tesko je, ali moram. Koliko se god cinilo lako, nije uvijek... Sve je drugacije nego kod nas... od namirnica do ljudi... Mozda ce vrijeme ubrzati moju prilagodbu, ali sad puno vise cijenim svoju zemlju i sad shvacam koliko sam samo pripadala tome mjestu, a toga ni sama nisam bila svjesna... I koliko sve fali... Ali cesto mi znaju reci: bar si nasla pravu ljubav. Bome jesam, i nista nam ne fali. Ali meni jos osmijeh nije onakav kakav je bio doma, sretna jesam, ali i izgubljena... Kao da sam se ponovno rodila i ponovno ucim hodati, pricati.... Sve sam to vec prosla, a sad opet...

Gledao sam zvijezdu vecernjacu,u tudjoj zemlji,tuzan. I mislio,izgubljeno : Zvijezdo poznata, ne poznajem te..Ali prepoznao sam sve , i sebe, vrativsi se u zavicaj..Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.. Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni: bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi..., izgubljeno,bez tebe je moja misao osakacena,bez krila..Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji..Mislio sam o dobrim ljudima,mislio sam o dobrom rodnom nebu. (Mesa Selimovic)

22.02.2011. u 15:41 · Ostavi komentar (42) · Isprintaj · #

Smisao...

>... Ja zaista vjerujem da ljudi ulaze u nase zivote s razlogom. Da nas svatko koga sretnemo, tko ostavi neki utisak na nas, ima cemu nauciti. Sve sto nam se dogodi dio je iskustva i zbog toga ne moze biti lose. Iskustvo moze biti samo dobro jer sluzi tome da ucini od nas osobu kakva jesmo, kakva postajemo... (Jane Green)

I da, to bi mogla biti istina... Mnogo covjek iskustva stekne tijekom zivota. i ona losa i ona dobra mozemo sve pretvoriti u pozitivna. Jer koliko puta nam se dogodilo da nas neka osoba povrijedi, iznevjeri, jednostavno uprska sve sto smo joj dali.. Bila to ljubav ili prijateljstvo, isto je... Covjek je ranjiv po prirodi, svatko na svoj nacin. najjaci si kad oprostis. I opet nakon takvog iskustva izadjes kao pobjednik, mozda to ta osoba nikad nece saznati, ali bitno je kako se ti osjecas... Iz onih dobrih iskustava, nemas sta mijenjati, samo ih zapamtiti takvima i opet uspijevas ;)... svaki covjek moze ovog drugog covjeka necemu nauciti... Ja ucim svaki dan... Upoznajuci nove ljude, dajem svima priliku... Na svakom covjeku ovisi koliko je spreman biti samo covjek....

20.02.2011. u 02:09 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

VIŠE MI VRIDI TO ČA ME VOLIŠ
TO CA ME UVIK RAZUMIS TI..

TEBI JE DOSTA DA SAN TI BLIZU
KAKVE SAN VOJE TI ODMA ZNAŠ
BEZ DA TI REČEN BEZ DA TE PITAN
SVE ČA MI TRIBA UVIK MI DAŠ

KRAJ TEBE ZASPEN NA TVRDOJ STINI
TILO JE SITO NA KRUVU I VODI
NIŠTA MI DRUGO DUŠO NE TRIBA
SAMO DA JUTRO S TOBON ME BUDI



VIŠE MI VRIDI TO ČA ME VOLIŠ
TO ČA ME ČUVAŠ I RAZUMIŠ
NEGO DA NAĐEN SVE BLAGO SVITA
ČA ĆE MI AKO JUBAVI NI.

VIŠE MI VRIDE DVI LIPE RIČI
ČA MI IH REČEŠ ZA LAKU NOĆ
KA LIPA PISMA ČA DUŠU MI LIČI
SRITNA SAN S TOBON ANĐELE MOJ.



TI SI POKAZA ČA ZA TE ZNAČIN
KAD SI PRED SVITON RUKU MI DA
KAD NISI SLUŠA ČA ZA ME KAŽU
NEGO NA MOJU STRANU SI STA.

BEZ DA TE PITAN BEZ DA TI REČEN
SVE ČA MI TRIBA TI ĆEŠ MI DAT
I ČAGOD ZA ME ČUJEŠ OD JUDI
UVIK NA MOJU STRANU ĆEŠ STAT

TEBI JE DOSTA DA SAN TI BLIZU
KAKVE SAN VOJE TI ODMA ZNAŠ
BEZ DA TI REČEN BEZ DA TE PITAN
SVE ČA MI TRIBA UVIK MI DAŠ

17.02.2011. u 02:59 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Pronasla sam ono sto sam trazila ;)

Svi smo mi dospjeli u ovozemaljski vrt koji se zove zivot. Staze kojima hodamo su razlicite,preplicu se i razilaze,mi tecemo kao vrijeme,radujemo se, smijemo, patimo, bolujemo i sto je najvaznije...Volimo...
Tako sam i ja zavoljela... Brzo, nepromisljeno, totalno blesavo...
Mozda je to moja najveca mana a mozda cak i najveca vrlina...mozda cu upravo zbog toga uspeti da sacuvam svoje srce u jednom komadu sto rijetko kome polazi za rukom u ovom svijetu punom lazi, prevara i neiskrenih ljubavi... A sa druge strane covjek bez ljubavi je samo mrtvac koji dise, nista drugo do nekoliko slucajnih imena i datuma... Ali kad ti se dogodi ljubav, to je nesto neopisivo, toliko da su ove rijeci nedovoljno jake da to opisu...Putevi ljubavi su veoma cudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki prezivljeni dan i prespavana noc samo su djelici ogromnog mozaika.

A danas ne postoji vjerojatno osoba koja nije upoznata sa poznatim facebookom... Pa netko ovu pricu moze nazvati modernom ljubavi ili tek jednom u nizu, sto se mozda dogadja vecini ljudi u danasnjem dobu, ali u ovom slucaju dogodila se meni i ja ju nazivam svojom modernom bajkom ;)
Uvijek sam tragala za pravom ljubavi, otkad sam saznala za sebe i otkad sam pocela izlaziti i druziti se sa razlicitim ljudima, gdje god bila i s kim god bila i kad god upoznala nekog novog (u ovom slucaju neku musku osobu) uvijek sam podsvjesno razmisljala i mastala o nekoj velikoj ljubavi, sto se dogadjaju na filmovima ili bolje receno, sapunicama, one nemoguce ljubavne price... Naravno, nikad moja masta nije pobijedila, uvijek je pobjedivala surova stvarnost, toliko puta da me uvjerila da od toga nema nista... kakva ljubav? o cemu pricate? S vremenom, nisam bas bila fan te ljubavi... Ali da se vratimo na facebook... Da, ta napast se lagano uvlacila pod moju kozu i mogu reci da sam bila opsjednuta s tim kad cu na internet da vidim tko me dodao za frenda, tko mi je lajkao slike, tko je objavio neke nove statuse, slike .. itd.. Doduse, nikad nisam prihvacala nikoga koga osobno nisam poznavala, pa je znalo biti i dosadno... A dodavalo me je mnogo ljudi za koje pojma nemam tko su i odakle su bas mene nasli... Tako me i dodao jednom taj tip... kojeg nisam htjela prihvatiti pa nekih mjesec dana, misleci ga onda ignorirati... Ali bas kad sam to htjela, nesto mi nije dalo mira i prihvatila sam ga (samo da vidim tko je;) ali bas tada je bio online... I da javila sam mu se da vidim tko je, sta je... I saznala sve... Iz istog smo grada... hm... Ali nikad ga nisam vidjela... Naravno, jer zivi u inozemstvu! No, on je htio da odemo na kavu (ljeto je, a on je na odmoru, tu, blizu mene) i tipkali smo tako svaki dan ... I dosao je dan da se nadjemo, bilo me je strah, ali tko ne riskira.... i eto riskirala sam... ;)

Danas: Nasa ljubav je iz dana u dan sve veca i veca... Odmah smo se pronasli jedno u drugom, a da nijednom to nije bilo jasno, ali smo bili sretni i uzivali smo jedno u drugom kao i danas i nadam se do kraja zivota, bas kao u bajkama ;) Naravno zaprosio me... Noc je bila ljetna, mjesecina, a on je klecao ispred mene, a ja plakala ko kisa (ko i svaka zena, u sebi ponavljam:necu, necu, a dok to ponavljam, istovremeno suze teku) ali nemoguce ih je zadrzati, ne mozes vjerovati da se to dogadja bas tebi, tebi koja je toliko trazila ljubav i prestala vjerovati u nju, a ona joj se dogodila... Tada sam i povjerovala u onu: ljubav se dogodi kad ju najmanje ocekujes! Istina je.

Nikada se jedan prezivljeni trenutak nece ponoviti i zato treba voljeti i biti voljen u svakom trenutku, tokom ovog cijelog kratkog i nesavrsenog zivota... Moj muz :) danas me voli kao i onog prvog dana kad me sreo, jer mi je tek poslije priznao da se zaljubio cim me vidio, taj isti dan, iste sekunde, on je znao da je to to... Meni je trebalo nekih par dana duze, ali da, oboje smo isto osjecali... Mi nismo trebali rijeci, pogledi su sve govorili... Kao da smo odjednom usli u neki zacarani svijet i ostali zateceni njegovom ljepotom... Jer on je moja ljepota koja me ostavlja bez rijeci, moja nada, moj zrak, moje srce, moje tijelo, sve je u njemu i s njim... Njegove plave oci me gledaju kao bozicu, volim ga jer me zavolio onakvu kakva jesam... Voli me isto i sa sminkom i bez nje! ;) S njim je svaki dan radost... On mene cini sretnom, a ja njega... mi se nadopunjavamo, vise ne funkcioniramo jedno bez drugog... I nema dana kada se ne zahvalim Bogu na tom daru... daru ljubavi... I zato kratim ovu svoju pricu, koja ima jos mnogo detalja koji ne stanu ovdje... i zavrsavam s rijecima Miroslava Antica: da je život nešto naše, najnaše. - Jesi l moje? Najmoje?- Jesam tvoje. Najtvoje.

Whole Facebook Life In Just 3 Minutes

03.02.2011. u 23:59 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #