Tako treba svaki dan...

Ne zeli se zamarati drugima vise...
Zeli i za sebe nesto uciniti.
Zeli disati punim plucima...
Zeli da joj osmijeh bude lajt motiv.
Zeli da joj svaki dan bude ispunjen...
Zeli misliti na buducnost...
Zeli ostvariti sve svoje ciljeve...
I sto je najbolje, ne samo da zeli,
nego vecinu vec ima, pola ostvaruje i jos planira.
Izgleda bolje nego ikad.
Puna je pozitivnosti, optimizma...
Kao ono: Ja to mogu, ja to hocu,
ja to znam, ja to imam...
Ona je prosla sva cetiri koraka,
a ja ne znam proci ni ovaj prvi...
Ne smatram se dovoljno jakom, pametnom,
sposobnom... Ali kada vidim toliko pozitive
u jednoj osobi, kad vidim da je to doista moguce,
kad vidim sta vidim-zahvaljujem Bogu na ocima,
jer onda mi nije zao, kao za neke stvari koje vidim,
a bolje bi bilo da nisam...
...
Hvala ti draga sto si mi pruzila malo nade, malo
necega sto me gura naprijed. Hvala sto si odvojila
vremena i za mene. Hvala sto i dalje imas o meni isto
misljenje (za razliku od nekih ljudi). Hvala sto si me
podsjetila da nije sve izgubljeno, da ima nade, vjere...
Hvala sto si me podsjetila tko sam ja, hvala sto si
vratila staru mene, pa bar na trenutak. Hvala ti sto
si mi nesvjesno dala inspiraciju, da napokon nesto sa
smijeskom na licu napisem... Hvala ti sto si zasluzila
da ti 100 puta kazem hvala... Ali i samo jedno,
da zapamtis... P. Volim te...


I DA, BY THE WAY... SRETAN TI RODJENDAN......................
Ljubim, grlim, volim.... do zvijezda i natrag....To my P... kiss

29.04.2007. u 23:41 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #

...supergirl's don't cry...

Bas...
Cemu da se raduje?
Od kojih snova da zivi?
U koju ljubav da vjeruje...

Ona gleda, ona ne vidi...
Ona slusa, ona ne cuje...
Ona zivi... Zivi li?
I place, place... Boli je...
Boli je srce, dusa... Pati...
To nitko ne vidi...
Roditelji, prijatelji....
svi napadaju, svi traze paznju, traze... Uvijek nesto svi traze...
Ne pitaju je moze li to ona? Kako podnosi daljinu?
...
A ona samo trazi trenutak srece, trenutak vjecnosti...
Samo trenutak savrsenog zivota... Samo trenutak...
Trenutak da netko shvati da je i ona posebna...
Da netko vidi da i ona nesto vrijedi....
Uvijek je tu za sve, za svakoga... A ona nema nikoga...
Zeljela bi da netko uzme ovu bol, da netko odnese daleko
osjecaje koji su u njoj... Jer je slaba da ih sama ubije...
Slaba za svijet, slaba za prijatelje, slaba za roditelje...
A samo njih ima, samo njih voli, samo je tu ljubav i
osjetila... Samo tu ljubav...
A njih nema, a oni je ne shvacaju...
A oni je osudjuju... A oni je omalovazavaju...
Oni... Oni ljudi... Ljudi su demoni... Zli demoni, koji uzivaju
gledati kako pati...
Nije jos dusu prodala vragu...
Ali je puno vragova oko nje...
U pogledu, u osmijehu, u djelima, u dodirima, u poljupcima,
u zraku... Zlo...




Svaki dan... Promatram brda, promatram daljinu...
Razmisljam sta rade, gdje su, misle li na mene...
Svaki dan promatram prirodu kako se budi,
kako je sve nekako zeleno, krosnje stabala su
rasirila svoja "krila"... Skrivaju ptice koje cvrkucu,
koje nam uljepsavaju tmuran dan...
Zato volim proljece.
Ali ovaj put je nesto drukcije...
Radujem se svemu, ali nije isto...
Jos nijednom nisam bila na K......, jos nijednom
nisam sjedila na nekom neudobnom kamenu,
u sred neke guste zelene trave (iz koje samo da
ne proviri koja zmija), jos nisam zapalila i gusila se
od smijeha nacinu na koji drzim cigaru...
Jos se nisam penjala kroz neko brdo, da bi pri tom
zapela sto puta za kamen ili bi me napale neke musice.
Jos mi nisu ostali kljucevi od auta kraj rijeke, a da sam
se toga sjetila tek kad sam dosla do auta...
Jos nisam isla natrag po kljuceve, jos nitko nije zapeo
za neku granu koja je nije pustala naprijed, jos nisam
plakala od smijeha promatrajuci taj prizor...

Jos nisam trcala za nekim parom koji je pronasao
kljuceve... Jos se nisam ni s kim osramotila trazeci

kljuceve... Jos se nisam poslije nasmijala svemu...
Ne smijem se vise.
Nemam vise takve trenutke.
Nemam ih s kim podijeliti.
Jel se sjecas nasih trenutaka? Jel se sjecas?
Ja da, svaki dan...:)


"Ne, necu plakati
srce mi je puno radosti..."
(To se samo pravim hrabra)

To my A..kiss

27.04.2007. u 22:53 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

Zaboravi ti rec da mi bas nesto falis...

I ti meni, vjeruj mi...


"Jos sam tu
Ne uz tebe
I ne bez tebe
Ne prisutna
I ne odsutna
Jos sam ti u snu
Jos sam blizu tebe
Tu negdje
Blizu, blizu..."

(Edina Osmic)

08.10.2005. To my A..kiss

26.04.2007. u 22:33 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Mogu li joj pomoci?

Zasto me gleda djevojcica ta,
djevojcica krvavog pogleda...
Zasto me gleda, zasto place,
ja joj pomoci ne mogu...
Ali ona i dalje stoji tu, gleda me
i place, ne zeli otici...
Zasto ne ide, ja joj pomoci ne mogu...
Sto od mene zeli?
Kako je bas pronasla mene?
Izgleda napusteno.
Nema nikoga?
O zasto ne ide, otkud je dosla,
ja joj pomoci ne mogu...
Boji se, jako ju je strah, drhti...
Mozda joj je i hladno.
Tesko mi je gledati je takvu,
ali ja joj pomoci ne mogu...
Zasto?
Jer ja se bojim, mene je strah...
Ona trazi tek zagrljaj, rijeci utjehe
i nekoga da joj obrise suze...
Ona trazi paznju, mir, ljubav,
prijateljstvo, srecu... Ona trazi brigu...
Da se netko o njoj brine.
Ona trazi mene, ja trazim nju...
Mogu li joj pomoci? - Moram.
Jer ta djevojcica sam ja.

23.04.2007. u 20:56 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Samo za taj osjecaj...

Vecer je...
Izlazim iz kuce, zakljucavam vrata, osvrcem se oko sebe,
sve se vidi pod svjetlom mjesecine...
Smijesim se, udisem zrak koji mi nekako mirise na ljeto...
Osjecam se smireno i sretno.
Sjedam u auto, okrecem kljuc i pokrecem svog limenog prijatelja.
Cesta se prostire ispred mene, obasjava je mjesecina...
A ja sve vise prtiscem gas... Zelim se dugo voziti,
nije vazno gdje... Ugodna muzika na radiju...
Osjecam se sretno.
Ja vozim, a kraj mene sjede uspomene, sreca i utjeha...
Ipak nisam sama.
Samnom lete moji andjeli cuvari.
Osjecam se sigurno... I voljela bih sa svima koje volim
podijeliti ovaj osjecaj...
A puni smo negativnosti...
Najtezi je prvi korak, ostale napravis bez problema...
Lako je, samo treba pokusavati.
Eh, a kad sve to znam, sta mi je onda?

20.04.2007. u 16:29 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Andjele...

Spavaj andjele... Spavaj mi ti...
Zatvori te svoje plave okice i pozuri
u carstvo snova...
Andjelcicu moj dobri...
Tako krhka, tako malena, a opet snazna i velika.
U duhu. U svojoj djecjoj naivnosti i odraslom ponasanju.
Spavaj andjele jer sutra je novi dan
koji ceka samo na tvoj zagrljaj,
na tvoj osmijeh, na tvoje korake...
Moras biti vesela i snazna da ga uhvatis
za ruku i da ti njemu pokazes svoje zamisli.
Spavaj andjele, a ja cu te cuvati
bdjeti nad tobom, kao tvoj andjeo cuvar...
Bit cu ti prijatelj i tvoja zastita.
Andjelcicu moj, voli te andjeo tvoj.



SRETAN TI RODJENDAN
LJEPOTICE MOJA...

To my sisterkiss

19.04.2007. u 22:22 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Opet i opet i opet... Isto.

Zivot moj nije vrijedan zivljenja...
Trebao ga je Bog pokloniti nekom drugom!
Nekome tko bi znao kako ga iskoristiti, jer
ja doista ne znam...
Previse suza, patnje, tuge, umora...
Previse gluposti kojima se zamaram kao da nema
vaznijih stvari u zivotu... Ali ne...
Ja to ne shvacam, ne prihvacam...
I boli... A sta? Odakle ovolika bol bez razloga.
Svi kazu da nema razloga...
Ali svejedno boli... Srce lupa, ne znam koliko ce
jos izdrzati... Bojim se Boga i njegove osude,
samo toga... Jer svi su nastavili zivjeti, svi znaju
sta sutra... A ja... Ja ne znam sta danas, a ne sutra.
Ne znam hocu li spavati? Hocu li uopce zaspati?
Ako zaspem, hocu li se probuditi?
Ne znam, nista ne znam...

...
Tesko...
Vozim, nemam pravca, one pricaju, ja sutim...
O cemu da pricam s njima... Ne prica mi se!
Zelim pojacati radio. Ionako sam vec u mislima
daleko... Slusam ih, ali ne dozivljavam...
Ma ne dozivljavaju ni one mene, tu sam, a nema me.

...
Smrt...
Blizu je, jako blizu... Voli doci kada joj se nitko ne
nada. Voli posijati svoju crninu...
Voli donijeti strah, suze, bol... Nekome cak i olaksanje.

...
Razmisljam...
Sta ako i ja sutra umrem? Hoce li me onda tek dozivljavati?
Pricati o meni u proslom vremenu? Hocu li tek tada biti
vazna? Pa makar dva dana... Dok me opet svi ne zaborave...
Ostave...
Pa da, mrtva sam, ne treba mi nitko...
Ali Boze nemoj me samo ti napustiti...

...
Sudbina...
Kazu...
Valjda mi nije sudjeno da netko nekad i ostane uz
mene... Zna Bog sta cini, samo njemu vjerujem...
I ja zelim pobjeci, zaboraviti, stvoriti novi svijet
oko sebe, upoznati nove ljude, nastaviti dalje
bez njih... Ali nesto mi ne dopusta da zaboravim.
Ni smijati se ne mogu, ali ni plakati...

...
Izlaz...
Trazim izlaz iz ovog svijeta...
Izlaz iz zacaranog kruga suza i boli...
Izlaz iz sebe i ovih osjecaja.
Koje ne zelim osjecati, ali se sami pojave...
Zelim da ih netko ubije...

...
I tako svaki dan...
Iznova...
Bez nade...


A kad bi samo netko htio biti moj prijatelj!
Kad bi samo netko vidio u meni ljubav...
Kad bi netko vidio moju dusu i srce,
ne samo tijelo i ono tjelesno...
Kad bih i ja znala sto je ljubav!?

Eh, tako zelim malo srece...
Odakle poceti?


Je li moguce biti sretan?

Napisano: 07. travnja 2007.

17.04.2007. u 22:10 · Ostavi komentar (12) · Isprintaj · #

Zasto su ljudi takvi...

Vise ne vjerujem nikome...
U nikoga nemam povjerenja...
Svi nesto skrivaju, zataskavaju (cak i oni za koje pomislis
da su dobri, nisu.)
Svi su pokvareni.
Nitko ne cjeni prijateljstvo, ljubav...
Nikom nije stalo...
I kad mislis da je netko iskren, nikad
ne znas sta skrivaju te rijeci, taj pogled, taj osmijeh...
Nikad ne znas kakve netko misli ima...
Uzasni su... Mrzim ih...
Jer nema istine u njima...
Lazu, sve lazu...
Hrane se lomeci tudja srca.
Sto sve jedan mali covjek treba proci u svom
jadnom nebitnom zivotu...
Znam samo da nitko od njih nije iskren, svi lazu...

16.04.2007. u 14:49 · Ostavi komentar (21) · Isprintaj · #

Stizu me sjecanja, na sva davna proljeca...

Kako malo covjeku treba da zaplace?
Jedna tuzna pjesma koja budi sjecanja, melankolicnost
njenih nota, opijajuca moc njene melodije...
Uz takve pjesme ne bi nikad prestajao plakati.


Subota uvece, casa vina i tvoja soba svijeta kraj...

I istodobno se osjecas tuzno, sjetno, sretno...
I koliko god suze tekle, ipak postoji doza srece.
Zbog cega?
Nema razloga, ali takav je osjecaj, nerazumljiv,
nedokuciv, neopisiv...
I samo je on uz tebe -tvoj osjecaj- a u sobi se siri
miris svijeca... Glazba plese svoj ples...
A ti sjedis na stolici, kao da sanjas, gledas kroz
prozor, a suze nedopusteno teku...
I smijesis se...
Vedrom danu, zelenilu proljeca, pticama na grani...
Veselis se jer je toplo, ugodno, opustajuce vani.
Za setnju, izlet...
Ali suze teku, nemas s kim ni plakati, a ne radovati se.
Sama, opet sama, unatoc suncu sto te mazi po licu...


... Napravljen sam od samoce,
znam cudna sam nevolja...

14.04.2007. u 13:10 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

...Nista mi nece ovi dan pokvarit... nikakvi crnjaci ni ruzne stvari...

Heh, opet su tu. Blizu. Jako blizu...
I iako sama sebe uvjeravam da mi je drago,
ipak se ne osjecam onako kako ide stih na pocetku.
Ipak sebi dopustam crnjak i ruzne stvari...
Zasto? Zato sto me njihova blizina (mozda vise
nego daljina) boli, razara, unistava...
Zasto? Zato sto su mi kao stranci, totalne nepoznanice...
I zato sto osjecam, unatoc blizini, da su mi daleke...
Ne pricamo kao prije, ne govorimo sve jedna drugoj...
Uvijek postoji nesto nedoreceno...
Umjesto da bleblecemo bez prestanka-mi sutimo.
Skrivamo se jedna od druge. Kao da se ne poznajemo.
Koliko jos tako?
Koliko ce patiti nase prijateljstvo?
Zasto je na cekanju?
Zasto je spremljeno negdje, kao stare stvari u neku
ladicu koja se cesto ne otvara?
Znam... Znam da nije isto.
Znam da nikad vise i nece biti isto...
Ali... Brinem se...
Tonemo kao Titanic. I bojim se...
Kako obrisati prasinu s naseg prijateljstva?
Kako ga obnoviti da sjaji kao prije?
Kao da umire...
Zar je, doista?

12.04.2007. u 13:53 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Ma da...

Ja ne mogu promijeniti, ono sto zelim promijeniti.
-Neke stvari su nepromijenjive.

Ja ne mogu zaustaviti, ono sto zelim zaustaviti.
-Neke stvari su nezaustavljive.

Ja ne mogu unistiti, ono sto zelim unistiti.
-Neke stvari su neunistive.

Ja ne mogu sanjati, ono sto zelim sanjati.
-Neke stvari su ne sanjive.

Ja ne mogu pobijediti, ono sto zelim pobijediti.
-Neke stvari su nepobjedive.

Ja ne mogu zamisliti, ono sto zelim zamisliti.
-Neke stvari su nezamislive.

Ja ne mogu opisati, ono sto zelim opisati.
-Neke stvari su neopisive.

Ja ne mogu odgoditi, ono sto zelim odgoditi.
-Neke stvari su neodgodive.

Ja ne mogu voljeti, ono sto zelim voljeti.
-Jer neke stvari su... Ah...

Sta su?

Jednostavno nemoguce.

10.04.2007. u 13:43 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Kisa...

Kisa... Svaki dan kisa...
Sve je prekriveno njenim kapljicama.
Svaki dan je umoran i jednolican...
Svaki dan je nebo tmurno i tuzno...
Svaki dan nebo place.
Zar nije sada proljece?
Zar se priroda sada ne budi?
Zar ptice sada ne cvrkucu?
Zar se sada ljubav ne siri u zraku?
Nista ne primjecujem...
Ni zelene livade, ni procvalo cvijece,
ne cujem ptice i njihov pjev, a tek ljubav...
Hm, zar je stvarno proljece stiglo?

Previse je tuge u zraku, previse se oblaka
nadvilo iznad nas, previse je kise palo...
Previse...
Za jedno proljece.
Treba nam suncan dan...
Jer samo jedan suncan dan bi promijenio sve...

06.04.2007. u 14:07 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Nase prijateljstvo

Kako zelim napisati nesto sto je lijepo,
nesto sto budi sjecanja, nesto sto mami
osmijehe na lica, nesto kao sto je prijateljstvo...
Tesko je opisati taj pojam...

Jednostavno kad zatvorim oci...
Vidim more uspomena, vidim nasmijana lica,
vidim sretne ljude...
Vidim sto drugi ne vide.
Beskrajna ljepota skrivena, kao u sumi bezbroj
malih zivotinjica...
Usamljeno se osjecam svaki dan, ali pronalazim
mir kada zatvorim oci i nisam vise sama...
Tu su-samnom.
Smedje, crne i zelene oci mi se smiju,
nisam sama...
Smijem se i ja.
Uspomene i sjecanja me vode, daju snagu...
Jer vrijedilo je... Ja imam svoje andjele.
dovoljno je samo zatvoriti oci i tu su,
samnom su... I smijemo se...
I sretne smo...
I imamo svoje prijateljstvo!

03.04.2007. u 18:20 · Ostavi komentar (21) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se