...Nista mi nece ovi dan pokvarit... nikakvi crnjaci ni ruzne stvari...

Heh, opet su tu. Blizu. Jako blizu...
I iako sama sebe uvjeravam da mi je drago,
ipak se ne osjecam onako kako ide stih na pocetku.
Ipak sebi dopustam crnjak i ruzne stvari...
Zasto? Zato sto me njihova blizina (mozda vise
nego daljina) boli, razara, unistava...
Zasto? Zato sto su mi kao stranci, totalne nepoznanice...
I zato sto osjecam, unatoc blizini, da su mi daleke...
Ne pricamo kao prije, ne govorimo sve jedna drugoj...
Uvijek postoji nesto nedoreceno...
Umjesto da bleblecemo bez prestanka-mi sutimo.
Skrivamo se jedna od druge. Kao da se ne poznajemo.
Koliko jos tako?
Koliko ce patiti nase prijateljstvo?
Zasto je na cekanju?
Zasto je spremljeno negdje, kao stare stvari u neku
ladicu koja se cesto ne otvara?
Znam... Znam da nije isto.
Znam da nikad vise i nece biti isto...
Ali... Brinem se...
Tonemo kao Titanic. I bojim se...
Kako obrisati prasinu s naseg prijateljstva?
Kako ga obnoviti da sjaji kao prije?
Kao da umire...
Zar je, doista?

12.04.2007. u 13:53 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #