Daleko od očiju daleko od srca...

13 studeni 2014

Kad tjedan dana pišeš seminare, početak posta pišeš isto toliko jer ti je mozak u 10. brzini i imaš neke prenačitane izraze i rečenice od tri reda. Ugl. nije da ni sad imam nešto pametno za reć, al moram negdje ispucat sve što se mota glavom.
Daklem, malo sam se strgnula sa lanca. Kad se moja veza raspala imala sam osjećaj slobode ko da me netko pustio iz guatemalskog zatvora. Pluća se šire, krv šiklja u glavu, alkohol teče u potocima, skačeš, plešeš, ljubiš. Ma, rajski brate...
I tako iz tjedna u tjedan. Iz jedne situacije u drugu. Od jednog lika do drugog.
S tim da se još sa strane s par njih dopisuješ tu i tam preko svih živih društevnih veza i interneta.
Ali, moja Anjutka (cimerka s kojom je bilo najljepše živjet) reče: "Sjena, sad ti je super. Znam ja. Dodeš u fazu kad ti je lepo podivljat, izvuć najgore iz sebe, bit kučka i teški hedonist. I buš divljala, uživala, i pusti. To tak treba bit. Za taj tvoj tajni život niko ne treba znat. I to bu ti prva faza. Druga faza ti bude da buš stala, skužila da se osećaš isprazno i da te boli i da nije dobro i pitala buš se kaj ti to radiš u životu. I onda buš se išla preslagivat. I onda buš mirne duše išla dalje i već buš se znala brinut sama za sebe."
I još jedan savjet koji sam primila od dominantnijih žena oko mene: ne vraćaj se na staro, nikad. Ak nije bilo dobro, nemaš kaj više izvlačit nekaj iz toga.
I sve je to tak lijepo. I meni je lijepo. Čekaju me dva- tri koncerta, društvo, alkohol i likovi budućnosti.

No događa se ona filmska scena kad se ona probudi i fali joj taj njen lik u krevetu umjesto lica koje vidi. I osjeća bol u prsima i osjeća da se želi javit, vidjet kak je, zapravo, samo mu sebično za svoje potrebe čut glas.... i napravi ona to. I javi se. I krene neka opuštena pričica, onak, čiji život je zanimljiviji i to. I onda dolazi cviljenje: al ja ne mogu živjet bez tebe, ja bi za tebe metak pobro, ti se žena mog života, što je to tebi tako grozno da mi ne možemo opet bit skupa, al ja ne mogu bez tebe. Sjena, jebemu, hajmo opet bit skupa, čekat ću te cijeli život, jel ti znaš šta sam ja sve za tebe napravio, kučko sebična, nikad ti ni nije bilo stalo. Jebemu, sranje, ajd bok.
Jel može kava? Dan kad smo prekinuli smo se sexali, ne mogu to ostavit u glavi za prekid. Ajmo na kavu.
I pogodi te sav taj očaj, sav taj kaos i ta bol koju smo si tako uvježbano znali nanosit. I onda skužiš kako ste bili naivni klinci u svemu tome, a koliko ste se preozbiljno shvaćali.
I onda me pita kolegica: pa cekaj, Sjena, onak, bar si vi niste prigovarali gluposti i pravili budalu jedno od drugog kak npr. štefica i pero....
Pa nismo draga Ružice, ali mi smo imali samo jedno drugo. Za nas je svijet bio ono mjesto koje je crno i grozno, a mi smo zaštićeni u svojem svijetu koji miriši na sigurnost i toplu jutarnju kavu i poljupce u vrat i vesela iščekivanja kad će onaj drugi stavit ključ u bravu našeg ljubavnog gnijezda. Mi smo bili jedini koji su zapravo bili. Glavne uloge, bez radnje i bez statista.
I onda ti, draga Ružice, stvari i nisu baš onako kako si čovjek zamisli i počinjemo svoje slabosti okretati na onog drugog i pokazivati prstom na njegove mane, glasno se derati, prigovarati gluposti, bježati od vlastitih problema. I onda je taj naš ogromni balon od sapunice pukao i mi smo pali drito na glavu i postali svjesni gušenja u kojem dobrovoljno sudjelujemo.
Ne,mi nismo kao štefica i pero, mi si ne prigovaramo zašto on ima glupe prijatelje i zašto je otišao na kavu, ne, mi si samo prigovaramo ono što mi zapravo jesmo, a to je naša slabost.
I tako ja i moj bivši dilber sutra idemo na kavu. Na kavu na kojoj ja moram ima straight face i hladno držanje da ne pospustim i da prospem se kao puknuta vrećica. I da ne pokažem kako je moj život zapravo zbunjujuć i ne baš posložen. Moram napravit jako bolnu stvar. Trebam odrezat svog životnog partnera i premjestit ga u mapu "stranac". I još dugo ću osjećat da mi fali. Onako, ko ratni veterani amputirani ekstremitet. I njegovo nježno prekrasno lice, i njegova divna osobnost i njegov prekrasan glas i njegova želja da bude dobar prema svima i da se trudi oko ljudi koje voli....- sve će to postati samo uspomena na prekrasnu osobu s kojom su odjednom stvari krenule u drugom pravcu.
I to je to. Iako su stvari daleko od idealnog, barem možeš bit zahvalna što se desilo. Kažu dame biraju, kurvama što ostane. Bilo je lijepo bit dama. Sad su drukčija vremena. Instinkt preživljavanja je nadmoćan, tako da se ni ne buniš. Samo odreži ovo sutra, budi ljubazna prema njemu, odradi to s poštovanjem i ideš dalje. "Život nema time oute ljepoto moja" reče mi jednom moj bivši čovjek.
Sjena

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se