Početci, početci, početci početaka... Ili koliko puta krećemo iznova....

25 rujan 2014

Ovo je moj drugi, treći, peti blog. Ali, svaki je poseban i svaki je nekako na svoju stranu jer svaki je pisan u različitom periodu mog odrastanja i kad se vratim na ove stare vidim jednu mlađu Sjenu koja je još naivna i puna energije i gorčine prema cijelom svijetu.
npr. jedan od zadnjih postova tamo negdje na jednom od prvih blogova je o tome kako me ništa ne može više ostaviti bez daha. Da me ništa više u životu ne može više očarati, napraviti da u trenutku zavolim život, svemir, naporne ljude, sve...
I onda nemogu vjerovat da se s vremena na vrijeme kad me život poklopi vratim u takav mind state.
Imam lošu životnu fazu, al koja traje već godinu dana. Ahh, valjda je potrajalo zbog klimatskih promjena i 24 satnog mjenjanja godišnjih doba. Ugl. znam da svi znaju za fazu kad sve jedno za drugim ruši. I onda se pitaš koliko dobra osoba ostaješ u svemu tome. Koliko možeš ostati dobra i neoštećena osoba kad te sve oko tebe nagriza, krade energiju, uništava i onu jednu zraku sunca kroz oblake. Svima nam je teško jer je život težak. Ali, najgore je kad počnemo gubiti ljude oko sebe.
Moj neki moto u odnosu s drugima je da treba uvijek biti ljubazan jer nikad ne znaš priču one osobe kojoj se dereš u slušalicu da joj jebeš sve po spisku jer su ti isključili preplatu ili kad ni ne pogledaš djedicu koji te moli da mu samo nazoveš kćer jer nema busa. Uvijek budi ok. I to se vraća. U malim sitnica.
Ali što je s ljudima s kojima smo najintimniji...
Stalno svjedočim da je u ljudskoj naravi da se zapravo najgore ponašamo prema ljudima koje volimo. Opet na sitnicama. Ono kad ego počne progovarat i svi za obiteljskim stolom imaju najbolje riješenje. Ili kad partneru prigovorim za kašnjenje koje nije imalo neki strašan utjecaj na bilo što.
Zašto svojim ljudima važemo sitnice? Zašto svoje ljude pozivamo na red?
Da li je to krinka da sakrijemo svoje nedostatke? Svoju nesigurnost?
U svemu smo sami. Od trenutka kad se rodimo do trenutka kad umremo mi smo individue s pregradom našeg tijela koja dijeli naš skriveni osobni svijet i svijet izvan nas koji vrvi drugim pojedincima, pulsira životom, vrevom, kreacijom Svemira.
Ali, svi se negdje podsvjesno bojimo samoće. Zamislim dan kad se probudim i sama sam na svijetu. I ne, nije kul.
To je jedan od primitvnih nagona u čovjeka, da se veže u zajednice, razmnožava i opstaje. Kao instinkt preživljavanja.
I onda se nađemo u zajednici i ne snađemo se. Kažu da zaljubljenost traje prve tri godine, a ostalo je stvar navike. Nakon nekog vremena uzimamo se zdravo za gotovo. Više nismo očarani da se cijeli svemir posložio da se nađemo, više ne vidimo one zadivljujuće talente bića koje volimo.
Gdje smo mi to? Kada smo prestali biti prijatelji? Kada smo postali tako nesigurni, sputani, i nezadovoljni sobom? Kada smo prestali biti oni mali ufurani klinci koji su se sreli na kamenom molu?
I koliko puta oštećeni krećemo ispočetka?
postajemo stranci....
Sjena

Oznake: koliko taje ljubav

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se