Godine prolaze zasipajući susnježicu u rumene obraze
I već pomalo oronuo moljcima izgrižen kaput
Smrznute kapljice ljepe se na nj i bilježe poraze
Svaka za jedan promašaj za još jednu tugu.
Bilo bi pogrešno kazati da nisam pokušala
Hodati po baršunastom tepihu oblaka
U zlatnim cipelicama, odvažno, manekenski,
Uzvraćajući osmjehom na svaku pogrešku
Bilo bi pogrešno kazati da se nisam trudila
Ovako, od Postanka prokleta
Vlasnica Ružičastih naočala,
Osuđena na krive procjene,
Bilo bi pogrešno kazati da se nisam spustila
Niže od bezdana ne bi li pronašla odgovore
I uzdigla se konačno s Prvom Pobjedom
Ma, da tko to zna gaziti Ponos bolje od mene?
Ti sigurno ne!
Bio bi grijeh kazati da se nisam zaustavila
U Vremenu Nas
Ne sjećam se uopće
Kad sam to Naše Vrijeme
Napustila
Nakon svega ostaje ti čisti dokaz tvog uspjeha.
Requiem
Sagorjela Naivna Djevojčica
Preoterećena da bi nekoga Novog rasteretila
Sretan?
Znam da jesi!
Kriv?
Itekako, ali nikad optužen.
Zvonit će noćas s Katedrala Svijeta,
Zvonit će nebi li
Zaglušilo zveket finog stakla
Čaša šampanjca
Ujedinujući želje i htjenja Svih.
Znam da ću taj isti zvuk Zvona
Pamtiti još dugo, ne bi li ga znala
Raspoznati, podjeliti od onog
Razigranog Svadbenog,
I tupog Mrtvačkog.
Nazdravit ću noćas
Vlastitoj prošlosti
Po posljednji put.
I nastaviti dalje
bez kaputa
i naočala.
Bez tebe
Potpuno cool.
Ovaj put neću poželjeti ništa...
Samo ću nazdraviti
Uz pjesmu kakva priliči trenutku
Zažmiri i zaželi želju...
Kad sat zazvoni na kuli...
Kad kazaljke se poklope...
Pomisli u ponoć, na mene, na nas...
Ma ne,
Malecka, ponoć zvecka, a tvoja bajka i dalje sja
Malecka, suza pecka, al što bi ti s gunđalom ko ja
Ti samo odigraj cool,
Potpuno cool.
Cheers Darlin`!
Čovječji svijet je satkan od dva omanja. Svijeta stvarnosti i svijeta snova. Stvarnost je takva kakva jest. Ovisi o tome kako se percepira. Netko čiju stvarnost ispunja samo jad i bijeda hodat će okolo nasmješen pričajući kako će bit bolje, izvlačeći šale iz rukava (ako uopće i rukav ima). Drugi pak mogu imati svo zlato svijeta i nikada za sebe neće reći da su sretni.
Snovi su nešto suprotno. Svi ih imaju. I posebni su baš po tome što se rijetko ostvaruju. Moji se ekstra rijetko postaju stvarnost, oni najveći nikad, niti će, ali rekao bi Đole (skužajte, ali ne mogu si pomoć), snovi vrijede tek kad ostare, kad s nama posijede... (tako nekako). Mislim da ima nekog smisla u tome. Valjda.
Ovo zadnje Vrijeme se nekud požurilo. Za moje pojmove, abnormalno ponašanje jednog Vremena. Mislim, zaintačilo se samo tako i trči trči trči... sram ga bilo. Ništa drugo. Ne bi da će ga ljudi više cijenit zato što brže prolazi.
Stvari se mijenjaju. Stvarnost se mijenja, snovi ostaju isti, ali (sad ide malo Damiana- opet si ne mogu pomoć) Some things in life may change, and some things,
they stay the same... i to je jednostavno tako...
Tu pomoći nema.
Nego ono vrijeme što trči i to što se stvarnost mijenja...
Težak tjedan za mene. Znate ono kad vam dođe neočekivana vijest. Ekstra neočekivana vijest. Tako je jedna banula i na moja vrata. Ženi se generacija.
Prvo pa muško. Samo me malo strefilo. Onako...
Po pitanju toga, ne znam što me čeka. niti znam kako postupit. Ni što napravit. Pravit se glup i lud. Ili fino okrenit leđa... ne znam.
Na kraju ću, ko i sve drugo u životu svom...
Pustit da ide pa šta bilo da bilo.
Bit će trenutaka...
al jel ljudi smo
a čovjek ni ne zna koliko može podnjet
Tako...
Svega se nečega nakrcalo na grbaču. Pa popustila jadnica. Ali dobro, ćuš tamo, ćuš amo i prekoportaš nekako.
Nađe se pokoja lijepa pričica koja me onako vrati u život. Pa iz čista mira u sre noći pjevam po putu kako
vjerujem u ljubav i sl... 
Sigurno je jedno, što god da na me navali postoji lijek. Reko bi netko – moja najbolja prijateljica...
Pusta pjesma. Ona me zamrzit neće. Jest jadnica samnom svašta prošla. I tko zna što nas još čeka.
Završit ću s jednom mojom.
Genijalnom, rekli bi neki, epohalnom
Ljudi bi bili pametniji da nemaju mozak.
Pa se vi smijite koliko Vas volja.
To je tako.
Dobro je!
A to da će bit bolje....
To je zapravo neupitno!
