...da je moje tuga zalog tvojoj srići
tkala bi je za te u najljepše riči
da je moja suza jamac tvome smihu
kanula bi za te i na Onom Svitu..
(a mislila sam da mi ovi stihovi neće poslužit nikad ničemu)
Da je nemoguće izbrojat zvijezde na ljetnom nebu iznad Sela Moga Maloga shvatila sam još dok sam bila dijete.
Da neki snovi nikad se ne ostvare shvatila sam koju godinu kasnije.
Neke tuge nikad se ne prebole.
Mislila sam da me ne dira.
Ali sad vidim. Gdje kod bila i koliko god ti daleka bila tvoja tuga uvijek je i moja tuga.
Tvoja sreća bit će i moja sreća.
(Smiješno, ali znao si mi reć ...što je tvoje to je moje, a što je moje to je opet moje...)
Malo si se prevario, čini mi se.
Jučer si izgubio još jednu dragu osobu.
I nitko me ne može uvjeriti da sinoć nisi suzu pustio.
Predobro te znam.
Godine te ipak nisu promjenile.
Htjela bih ti pomoći, a boli neizmjerno jer vidim da ne mogu, da od mene pomoć ni ne očekuješ.
Mislila sam da me ne dira.
Ali ne treba puno da se čaša tuge prelije.
Malo pomalo. Ti prvi.
A onda...
Pokoji naizgled nevažan lik koji isto odlazi kao što si i ti otišao.
Jedan u drugi grad, a drugi samo more zna kuda.
Kažu mi da noći provodi po lokalima pije i luduje pred odlazak.
A rekao je da mu ne padaju teško.
Zašto ga uopće spominjem.
Ne znam.
Čini mi se ko da je cijeli svijet satkan od komadića lako lomljivog stakla i da bi moj i najmanji pokret mogao sve srušiti. Do zadnjeg komadić.
Osjećam se bespomoćno.
Ne da ne mogu pomoć drugima.
Ne mogu ni sebi.
Iscrpljena sam i duhovno i duševno i tjelesno.
I vidim da se neću lako oporavit od svega.
Uvijek su mi govorili kako za svaki tren moje sreće netko negdje pati.
Ako je stvarno tako onda se samo nadam da je sad neko negdje sretan i da moja tuga ima smisla. Čini mi se da se Svevišnjem malo pokvarila Vaga kojom vaga Tugu i Sreću Svijeta.
Voljela bih sve preokrenut na nekakvu šalu. Završit nekim pozitivnim riječima.
Ali ne mogu.
Ponekad jednostavno treba pustit da prođe samo od sebe.
Čudno, ali ono najvažnije nisam spomenula. Niti ću.
Sve ovo piskaranje ionako nema nikakvog smisla.
Niti je meni lakše.
Niti sam nekog usrećila.
Jedno je sigurno:
Kad zadnju brazdu zaorem, po tragu senke rodine...
Procvaće zimske ružice... Po prvi put te godine...
Naić'e studen atarom... Kao regiment oklopni...
I biću samo mirna vlat, kad okopni...
Ja nemam nigdi nikoga... Al moja priča prosta je:
Štogod ih manje zavoleš, menje ti njih nedostaje...
I nisam kadar švindlati... za sobom skele paliti...
Da silom steknem nekog kom ću faliti...
Obećo sam da te neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
Kad zadnji čokot zagrnem pod skute Svetog Damjana...
U bokal bistre plemenke zapašće trunka tamjana...
Strahovi mladi umiru... Priču sam kraju priveo...
Još onda kada sam i njih nadživeo...
Obećo sam da ću makar za beštiju...
Da ću naći lepšu, bolju i veštiju...
Nemeškinju... Gospodičnu... Ni po čemu tebi sličnu...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
I utom pašće i zadnji sneg... Preko svih prvih snegova...
A perce anđela je teg spram svih zemaljskih tegova...
Spreman je Onaj varati... Olovni kantar skovati...
Al danas više ne bih trebo psovati...
Zahladilo je...
(Heh da mi je samo znat što ću napisat ovaj put)
Hebeš ti tekst koji počinje vremenskom prognozom....
Ali što ću, hebeš i one koji kažu da je jutro uvijek pametnije od večeri
Svašta mi se muva po glavi zadnjih dana,
Osjećam se razasuto...
Da!
Smiješ se?
Pa samo se smiji,
Meni nije smiješno.
Mene je prosto strah.
Strah me da ću ostati ovako razasuta zauvijek....
Strah me da je sad već prekasno,
Jer
Ljeto je pri kraju i
Zahladilo je, kažem
Pijavice s mora učestale
Raznijet će me prije nego se uspijem sakupit...
Bojim se
I da ću jedno jutro popud ovoga
Sad ili za deset godina
(Zar je to važno?)
Onako dok budem ispijala prvu kavu
I iščitavala freške vijesti,
Tek u bljesku čiste neočekivanosti
Okrenut tvoj broj i uz ono
«Dobro jutro» i «Kako si?»
Izgovorit još koju riječ viška...
(Heh – viška...
Kako za koga...)
Odavno me ne trebaš
(Znam!)
I bojim se da ću pogazit ponos
(Unatoč tome)
A opet
Kažu da strah paralizira.
Ako je tako
I dobro je dok se bojim....
I bolje je da me strah.
Jer u meni nije ostalo snage
Za proć sve još jednom...
Dotuklo bi me
Sigurno
Sve nas je zadnjih dana morilo pitanje
«Što je istina?»
O ja znam i tekako dobro što je istina,
Ali bi bila zahvalna kad bi mi netko znao reć
«Što je ispravno?»
(13:13 – netko misli na mene
ili tek puka slučajnost...
ne znam)
Zahladilo je,
A ja sam prelijenda da bi navukla
Koji rukav viška...
Pijavice s mora učestale
Raznijet će me prije nego se uspijem sakupit...
Bojim se
U kukac....
Tako je bolje
Otari moje tragove sa svog obraza,
Ionako su rijetko utisnuli smijeh,
Prodajom lažljivih fraza,
Povrijedi me, nije grijeh
Ma znaš da je svejedno,
Ja ću ionako uvijek biti tu,
Svijesno, naivno i bijedno
Od ničega skrpit utjehu
Tako je bolje,
Pretvaraj se da ne postojim,
Spusti pogled na odlasku
Vjeruj samoće se ne bojim
Strah me tek godina u prolasku
Tako je bolje
Netko mora označiti kraj,
Jer nije ljubav ovo što me ubija,
Nije kriv ni pakao ni raj,
Kriva sam samo ja
Zato idi,
Jer tako je bolje,
I za tebe
I za mene
Za nas
