...da je moje tuga zalog tvojoj srići
tkala bi je za te u najljepše riči
da je moja suza jamac tvome smihu
kanula bi za te i na Onom Svitu..
(a mislila sam da mi ovi stihovi neće poslužit nikad ničemu)
Da je nemoguće izbrojat zvijezde na ljetnom nebu iznad Sela Moga Maloga shvatila sam još dok sam bila dijete.
Da neki snovi nikad se ne ostvare shvatila sam koju godinu kasnije.
Neke tuge nikad se ne prebole.
Mislila sam da me ne dira.
Ali sad vidim. Gdje kod bila i koliko god ti daleka bila tvoja tuga uvijek je i moja tuga.
Tvoja sreća bit će i moja sreća.
(Smiješno, ali znao si mi reć ...što je tvoje to je moje, a što je moje to je opet moje...)
Malo si se prevario, čini mi se.
Jučer si izgubio još jednu dragu osobu.
I nitko me ne može uvjeriti da sinoć nisi suzu pustio.
Predobro te znam.
Godine te ipak nisu promjenile.
Htjela bih ti pomoći, a boli neizmjerno jer vidim da ne mogu, da od mene pomoć ni ne očekuješ.
Mislila sam da me ne dira.
Ali ne treba puno da se čaša tuge prelije.
Malo pomalo. Ti prvi.
A onda...
Pokoji naizgled nevažan lik koji isto odlazi kao što si i ti otišao.
Jedan u drugi grad, a drugi samo more zna kuda.
Kažu mi da noći provodi po lokalima pije i luduje pred odlazak.
A rekao je da mu ne padaju teško.
Zašto ga uopće spominjem.
Ne znam.
Čini mi se ko da je cijeli svijet satkan od komadića lako lomljivog stakla i da bi moj i najmanji pokret mogao sve srušiti. Do zadnjeg komadić.
Osjećam se bespomoćno.
Ne da ne mogu pomoć drugima.
Ne mogu ni sebi.
Iscrpljena sam i duhovno i duševno i tjelesno.
I vidim da se neću lako oporavit od svega.
Uvijek su mi govorili kako za svaki tren moje sreće netko negdje pati.
Ako je stvarno tako onda se samo nadam da je sad neko negdje sretan i da moja tuga ima smisla. Čini mi se da se Svevišnjem malo pokvarila Vaga kojom vaga Tugu i Sreću Svijeta.
Voljela bih sve preokrenut na nekakvu šalu. Završit nekim pozitivnim riječima.
Ali ne mogu.
Ponekad jednostavno treba pustit da prođe samo od sebe.
Čudno, ali ono najvažnije nisam spomenula. Niti ću.
Sve ovo piskaranje ionako nema nikakvog smisla.
Niti je meni lakše.
Niti sam nekog usrećila.
Jedno je sigurno:
Kad zadnju brazdu zaorem, po tragu senke rodine...
Procvaće zimske ružice... Po prvi put te godine...
Naić'e studen atarom... Kao regiment oklopni...
I biću samo mirna vlat, kad okopni...
Ja nemam nigdi nikoga... Al moja priča prosta je:
Štogod ih manje zavoleš, menje ti njih nedostaje...
I nisam kadar švindlati... za sobom skele paliti...
Da silom steknem nekog kom ću faliti...
Obećo sam da te neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
Kad zadnji čokot zagrnem pod skute Svetog Damjana...
U bokal bistre plemenke zapašće trunka tamjana...
Strahovi mladi umiru... Priču sam kraju priveo...
Još onda kada sam i njih nadživeo...
Obećo sam da ću makar za beštiju...
Da ću naći lepšu, bolju i veštiju...
Nemeškinju... Gospodičnu... Ni po čemu tebi sličnu...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
I utom pašće i zadnji sneg... Preko svih prvih snegova...
A perce anđela je teg spram svih zemaljskih tegova...
Spreman je Onaj varati... Olovni kantar skovati...
Al danas više ne bih trebo psovati...