rekao bi Đole: tražio sam jedan stih, umalo ga osetih, ali mi je iz ruke kliznuo
Tražila sam ga i ja dok nisam upalila tv i načula kako je Tina Vukov osvojila Porina (ko prava buduća novinarka nisam zapamtila ni koliko ni za što). Svejedno, važno mi bilo samo jedno. Opet se ostvarila ona dobra stara tko traži taj i nađe .
Mio mi nekako bješe Porin ove godine. Jest da su opet pretjerali s Gibonijem, dobro možda je zaslužio. Osobno, tekstove novog albuma smatram gotovo savršenim, ali muzika mu je po mom nestručnom mišljenju stravično - dosadno - uvijek - ista. Tu se još našao i nezaobilazni Oliver koji po tom pitanju može u isti koš. Pa onda klapski hitovi koji su obilježili godinu, neka, ni zbog tog mi nije žao. Massimo, neka i njega. Dok ovo pišem redaju se stari hitovi Jedan dan i Ulicama moga grada. Porin za životno djelo u pravim je rukama. Svaki put kad čujem Ptice umiru pjevajući život mi je lakši tri puta.Opet, tek moje pristrano laičko mišljenje. Voditelji bili simpatično- preseravački -smiješni, kao i uvijek, scena katasrofalno loša, ne bi da smo deset godina unazad, ali to je još najmanje važno. Sve u svemu ništa mnogo gore ni ništa mnogo bolje nego inače.
Vratimo se mi ozbiljnijim temama...
Tuga dolazi kasnije
jednom kad sve ovo sad
bude daleko
kad svane dan, nestane mrak
kad dođe neko
i rasplete sve što veže me
sve niti ovog sna
možda tad ću ti priznat`
koliko sam te voljela
jednom kad mi sretnemo se
u vrevi grada
ako ti ime izgovorim
i ne zadrhtim tada
i ako se ti osmjehneš mi
kao nekada
možda ti priznam
koliko sam te voljela
možda ću tad reći ti sve
ali danas još ne
to ne rade velike djevojke
one tek nasmiješe se
i odu bez tuge, jer tuga
dolazi kasnije
jednom kad ti pogledaš
u oči moje
kad ponos više ne bude
igra za dvoje
tad ćemo mi pričati
dugo ko` nekada
i možda ti priznam
koliko sam te voljela
možda ću tad reći ti sve...
Bolje da je ovdje išla Il treno per Genova, uz nadu da ću sutra napokon odgovarat talijanski.... no, o temama tipa faks, neki drugi put.
Ako uopće bude vremena...
Petak trinaesti, travnja mjeseca, godine tekuće bio je jedan sasvim pristojan dan.
Dovoljno prosječan da bi bio bio ubrzo zaboravljen, ali i dovoljno stresan da zasluži pokoji lahgani kucaj po tipkovnici. Sve je izgledalo tako normalno, dobar omjer smjeha, čekanja, i dosade .
Dobro, možda su neki osjetili lagane pomake u svojim životima koji bi mogli rezultirati tko zna čime sve ne, ali meni osobno, ništa nije uspjelo upropastit dan.
Sve do onog blaženog trenutka kad je došlo vrijeme da se vratim Selu Mome Malome. A sad, kako to obično biva kad radnja dođe do napetog dijela slijedi mala- digresija.
Imam jedan nerješiv problem. Svaki moj «izlazak» koji je nešto više nabijen emocijama završi jednako. Što hoću reći? Slijedećeg jutro probudim se bolesna. Bilo je tako prilično neugodnih situacija, tipa Nove Godine u tuđoj zemlji, tuđoj kući i u krevet s nenormalnom febrom i upropaštenim grlom. Ni koncert Crvene Jabuke nije mogao proć drukčije. Svako buđenje ovog tjedna značilo je još jedan pokušaj komunikacije s cimericom mimikom jer me glasnice izdaše. A onda je došla moja vječna životna suputnica, najveća napas koju poznajem u dušu- MOJA FEBRA. Ovog puta rješih je se sasvim jednostavno drmala me možda pola dana. Ali, napravila je svoje. Na spomenuti petak trinaesti osjećah se fizički pregaženo. Svako koračanje dulje od 100 metara ( ravnice) prestavljalo mi je užasan napor.
I, na što bijah prisiljena. Kao i svakog petka, te večeri uputih se lagano do kolodvora. Bez diskmena (odoše baterije, a ukraše nam punjač), osjećah se ko bez glave, koračajući teško ko starica koju život nije milovao. Došlo mi je da se odmorim na pola puta pa nastavim, ali ponavljah sebi: «Jesi li ti normalna? Hodaj! Koliko je tebi ćerce godina?».
Dobro! Dopotezah se do kolodvora, i u istom trenu poželjeh da sam ostala na faksu i slušala ono uvijek zanjimljivo predavanje cijenjene profesorice s kojom nikako na zelenu granu.
NEMA MOG AUTOBUSA!
«Dobro! Ko ti je kriv, tuko! Trebala si mislit glavom i znat da još škola nije počela i da tvoj omiljeni narančasti bus ne vozi večeras»
«Sinjorina možete pričekat 15. preko puta!»- oglasi se tete za šalterom
«Ma nemoj! Meni to kažeš! Meni, kojoj mogu dodijelit titulu dr. Autobusne Putnice međumještanskim linijama narančastih buseva!»
I tako, naslonih se na zid stanice i zamišljah kako sjedim. (i bilo mi lakše)
I čekah i čekah i čekah i ugledah 15. kako dolazi i odlazi. I poludih.
Slijedeći tren zaboravih sve muke s oslabljelom motorikom i nađoh se u onom udobnom «duplom» plavom busu! Suzdržah se od proklinjanja vozača i svega narančastog što me okružuje.
VIDIO ME! Jedino u što sam sigurna- dotičnom bi bilo bolje da me ne sretne ni na udaljenosti od pola kilometra u slijedećih pet godina. Loše mu se piše!
Zašto pišem uopće o ovom događaju! Zato jer na određeni način znači preokret u mom životu. Od sada okrećem novu stranicu. ( da, zvučim ko netko tko je upravo izliječio slomljeno srce).
Hoću reć! Odlučih onu oveću rozu knjižicu s mojom najružnijom slikom, učinit korisnom i sjest za volan konačno. Znaaaam! Neću tako lako dogurat s autom do Grada. I bolje da ne doguram jer bi bilo svega. Kažu mi da bi dobro vozila! «Bi!»- kažem ja.
Sasvim bi pristojno krenula na zeleno na semaforu ušla u raskršće i tad, onako kako se to samo meni može dogodit ugasilo bi mi se auto i nastao bi sveopći kaos kakav možete vidit samo na filmovima. Kolega Milat bi već slijedeći tren čitao izvanredne obavijesti s radija i zamolio pučanstvo grada da ostatak dana kao prijevozno sredstvo koriste eventualno romobile.
Preuveličavam, ali...
Ako ne budem ustrajna u odluci, preostaje mi samo jedno.
Prst u zrak pa dokle doguram.
Tu mi premca nema!
