<script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>

subota, 14.04.2007.

...I ruši se narančasti autobus... (aha akopošegemine)

Petak trinaesti, travnja mjeseca, godine tekuće bio je jedan sasvim pristojan dan.
Dovoljno prosječan da bi bio bio ubrzo zaboravljen, ali i dovoljno stresan da zasluži pokoji lahgani kucaj po tipkovnici. Sve je izgledalo tako normalno, dobar omjer smjeha, čekanja, i dosade .
Dobro, možda su neki osjetili lagane pomake u svojim životima koji bi mogli rezultirati tko zna čime sve ne, ali meni osobno, ništa nije uspjelo upropastit dan.
Sve do onog blaženog trenutka kad je došlo vrijeme da se vratim Selu Mome Malome. A sad, kako to obično biva kad radnja dođe do napetog dijela slijedi mala- digresija.
Imam jedan nerješiv problem. Svaki moj «izlazak» koji je nešto više nabijen emocijama završi jednako. Što hoću reći? Slijedećeg jutro probudim se bolesna. Bilo je tako prilično neugodnih situacija, tipa Nove Godine u tuđoj zemlji, tuđoj kući i u krevet s nenormalnom febrom i upropaštenim grlom. Ni koncert Crvene Jabuke nije mogao proć drukčije. Svako buđenje ovog tjedna značilo je još jedan pokušaj komunikacije s cimericom mimikom jer me glasnice izdaše. A onda je došla moja vječna životna suputnica, najveća napas koju poznajem u dušu- MOJA FEBRA. Ovog puta rješih je se sasvim jednostavno drmala me možda pola dana. Ali, napravila je svoje. Na spomenuti petak trinaesti osjećah se fizički pregaženo. Svako koračanje dulje od 100 metara ( ravnice) prestavljalo mi je užasan napor.
I, na što bijah prisiljena. Kao i svakog petka, te večeri uputih se lagano do kolodvora. Bez diskmena (odoše baterije, a ukraše nam punjač), osjećah se ko bez glave, koračajući teško ko starica koju život nije milovao. Došlo mi je da se odmorim na pola puta pa nastavim, ali ponavljah sebi: «Jesi li ti normalna? Hodaj! Koliko je tebi ćerce godina?».
Dobro! Dopotezah se do kolodvora, i u istom trenu poželjeh da sam ostala na faksu i slušala ono uvijek zanjimljivo predavanje cijenjene profesorice s kojom nikako na zelenu granu.
NEMA MOG AUTOBUSA!
«Dobro! Ko ti je kriv, tuko! Trebala si mislit glavom i znat da još škola nije počela i da tvoj omiljeni narančasti bus ne vozi večeras»
«Sinjorina možete pričekat 15. preko puta!»- oglasi se tete za šalterom
«Ma nemoj! Meni to kažeš! Meni, kojoj mogu dodijelit titulu dr. Autobusne Putnice međumještanskim linijama narančastih buseva!»

I tako, naslonih se na zid stanice i zamišljah kako sjedim. (i bilo mi lakše)
I čekah i čekah i čekah i ugledah 15. kako dolazi i odlazi. I poludih.
Slijedeći tren zaboravih sve muke s oslabljelom motorikom i nađoh se u onom udobnom «duplom» plavom busu! Suzdržah se od proklinjanja vozača i svega narančastog što me okružuje.
VIDIO ME! Jedino u što sam sigurna- dotičnom bi bilo bolje da me ne sretne ni na udaljenosti od pola kilometra u slijedećih pet godina. Loše mu se piše!
Zašto pišem uopće o ovom događaju! Zato jer na određeni način znači preokret u mom životu. Od sada okrećem novu stranicu. ( da, zvučim ko netko tko je upravo izliječio slomljeno srce).
Hoću reć! Odlučih onu oveću rozu knjižicu s mojom najružnijom slikom, učinit korisnom i sjest za volan konačno. Znaaaam! Neću tako lako dogurat s autom do Grada. I bolje da ne doguram jer bi bilo svega. Kažu mi da bi dobro vozila! «Bi!»- kažem ja.
Sasvim bi pristojno krenula na zeleno na semaforu ušla u raskršće i tad, onako kako se to samo meni može dogodit ugasilo bi mi se auto i nastao bi sveopći kaos kakav možete vidit samo na filmovima. Kolega Milat bi već slijedeći tren čitao izvanredne obavijesti s radija i zamolio pučanstvo grada da ostatak dana kao prijevozno sredstvo koriste eventualno romobile.
Preuveličavam, ali...
Ako ne budem ustrajna u odluci, preostaje mi samo jedno.
Prst u zrak pa dokle doguram.
Tu mi premca nema!

14.04.2007. u 22:04 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

za početak...



...život je onakav kakvim ga doživiš, a ne onakav kakav u biti jest

Balkanski tango



Ovaj život je san...

Mala kuća kraj rampe... Snop žućkaste lampe... I zalihe tuge...

Nažalost, ružan san...

Ćale notorni smuk... Keva s daskom za luk... Manekeni za jad...


Sve je morao sam...

Prst na orozu lagan...
U srcu uragan...
I skok preko duge...

Brum šlepera...

I sa dvadeset dve već je imao sve...
Nju je video tad:

Lud sam za tobom, pače, ali lud sam ionako...

Tražim te otkako za sebe znam...

Budi moj ortak, mače,
nije mi lako da svu tu silnu lovu
razbucam sam...

Nešto sam načuo
da sutra možda ne postoji?
Pa bolje da odmah probamo sve...
Za sitan groš kupi me...
Razmaži te divlje kupine...

Lud sam za tobom,
ali ovo jeste vreme ludih...
I ja ću za nas osedlati strah...
A ti me ljubi do zla...
Dok ne izgubim dah...

Ona... Seoski krin...
Noćni bus iz provanse...
"Miss Nikakve Šanse"...
Tek statista sreće...
Presečen film...

Ćale, prosvetni miš... Keva, izlizan pliš...
Sestra ružna ko vrag...


On je bio njen tip...

Prve noći u dvosed... Pa druge na trosed....
A treće... Ih, treće...
Nek puknu svi...

Kad je njen mladi Don spusti pravo na tron...
Kao višnju na šlag...


Lud sam za tobom, pače, ali lud sam ionako...


Opet loš deja vu...

Jutro mokro ko ribar...
I profi kalibar...
Počinilac neznan...
U čitulji...

Pune stranice dve...
Mafija... I DB... Složno žale za njim...


Balkanski Tango uvek završi na trotoaru...

Đavo je kredom upisao bod...
A ona lagano niz ulicu staru...

Tražeći sponzora punog ko brod...

Dok klatno tašnice u ritmu hoda broji vreme
i dok je merkaju ko sveži but...

U beli prah smrvi dan...
I mrmlja refren odnekud znan:
Lud sam za tobom, ali ovo jeste vreme ludih...
I ja ću za nas osedlati strah...

A ti me ljubi do zla...
Dok ne izgubim dah...




...đuveđ za dušu...












ekipa za očevid


lakeisha
chiquita
festina lente
milat hadžibegović
zorbas
suncokretna
sufix
acrobat
boža zvani pub
tija
siddarhta
crkveni miš
m@l@ hulj@ boli ju bulj@

archives

  • <$BlogArchiveName$>


  • credits

    Images: Deviantart
    Design: simply_shikin


    Gdje me nose ove rijeke

    Gdje su tvoje obale
    Da li su mi još daleke
    Da l' su iste ostale

    Mene zovu daljine
    Al' još ponekad vraćam se
    Nošen dahom topline
    U one naše ulice

    Tamo gdje bila je

    Kiša i duga nebo samo za nas
    Zatvorim oči i čujem ti glas
    Vatra velika kad čežnja otvara
    Riznice sjećanja

    Gdje me nosi ovo more
    U kojoj kapi spavaš ti
    Vrijeme nam stavlja bore
    Polako nas razdvoji

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se