...DA SU ME TRI PUTA KRSTILI- ne znam kako bi ovo komentirala Osim jednim velikim SVAŠTA!!! Dobro, prvi put me je krstila medicinska sestra u rodilištu jer su doktori mislili da neću opstat među živima, a ako i opstanem, rekoše da u najboljem slučaju neću ni hodat ni govorit. Malo su se zezli. Tj. malo sam ih zezla. Nakon što su me krstili , došli su pitat moju majku je li slučajno u partiji jer su oni dijete krstili kao- ne nadaju se najboljem! Koji dragi ljudi! Stvarno se divim maminim živcima.
Drugi put me krstila ona ista medicinska sestra na zahtijev moje babe. Naime, mojoj se babi nije svidilo što ne nosim njeno ime. Ovo još manje razumijem, mislim umjesto da bude sretna što sam živa ona se brine oko imena, pokoj joj duši. Uglavno, prekrstiše me. Treći put krstili su me u crkvi kad sam napustila rodilište. ...kako ćeš dijete ne krstit u crkvi... grijehota božija... ovo neću ni pokušat razumit!! Jesam li danas bolja osoba jer su mi iskonski grijeh tri puta oprostili? Ne bi se reklo... naprotiv. Žalosna je samo jedna činjenica od svih tih pustih imena koja mi nadjenoše tada (točnije dva, da ne pretjerujem), danas mene moji najmiliji prijatelji zovu trećim. Blago mi se.
...DA SAM DVIJE GODINE BILA OKOVANA ŽELJEZOM- da znaaam, para grozno, ali nije. Naime radi se o aparatu za ispravljanje kralježnice. Bilo mi je 13. godina i morala sam živjet doslovno okovana željeznim šipkama i plastikom. Dvije na leđima, jedna sprijeda i jedna oko vrata, a plastika na bokovima. Ma da, u početku sam se ponašala ko robot, hodala ko robot, sjedala ko robot, spavala ko robot i skidala ga samo kad bi se tuširala, nisam si mogla ni cipele vezat. A onda sam se navikla i jedno vrijeme nisam mogla bez njega nikako. Kako je reagirala okolina? Ma bili su savršeni, svaka im čast! Ta strašna naprava je i meni i njima postala fora! Jedno vrijeme sam nosila odjeću tri broja veću, a onda mi dodijjalo i vratih se ja svom broju i nije bilo strašno za vidit vjerujte. Ipak, prestala sam ga nosit prije vremena – naime ne imah ga baš hrabrosti, ni volje ni želje, nosat po Dbk-u. Zato mi danas kralježnica fino napreduje prema obliku slova S. Opet reko- blago mi se!
...DA SAM SE ZALJUBILA SAMO JEDNOM U ŽIVOTU- ovo sam shvatila tek neki dan i sad mi para nevjerojatno. Mislim stvarno, ja sam samo jednom u životu bila baš ono ludo zaljubljena. I nadrapala! Naravno ja nisam bila ništa kriva, osim što sam bila zaljubljena. Nakon toga donesoh par strašnih odluka koje su rezultirale činjenicom da godine polako prolaze, a ja se ne zaljubljujem. Mislim svidi mi se netko kadkad, ali sve je to daleko od zacopanosti ili opsesije. Znam, đorđeljubcima je sad jedna pjesmica na pameti... o da mi je da se još samo jednom zaljubim... pa ne znam baš, istina, o da mi je, ali o da mi je da ovaj put bude sretno!
... DA SU ME TJERALI DA IDEM U ČASNE – hm... ovo vam je živa istina, mislim bila sam dijete, ali nerviraše me! Kako bi koji svećenik došao u Selo Moje Malo tako bi mi počeo pričat kako je na Dančama lijepo i kako mi ništa ne bi falilo tamo. I sad zanjemim kad se sjetim svih situacija vezanih uz to. Samo vam mogu reć da sam aktualnog svećenika grdno razočarala. Tako mi je bar rekao, a pogotovo nakon upisa na faks. Čovjek uopće ne priča samnom više. Osim onog «Šta će ti to? Novinari su ovaki, novinari su onaki...» ja mu se ne protivim, iskreno, nisu ni časne puno bolje! Opet reko- čast iznimkama!
...DA ŠKOLSKE PRESTAVE NISU MOGLE PROĆ BEZ MENE- ovo je bilo prestrašno! Skontala moja obožavana učiteljica da ja lijepo recitiram pjesmice. Još se sjećam prve
... dohvati mi tata mjesec da kraj mene malo sja, dohvati mi tata mjesec da ga rukom taknem ja... Nakon toga, uslijedile su drame, svaki božji Dan škole, Dan kruha, državnosti ili nečega trećeg ja sam morala blebetat pjesmuljke «oduševljenoj» publici. Onda, u četvrtom razredu učiteljici se svidi moj sastavak za Dan kruha, tako mi je valjalo počet pisat. Nije meni pisanje teško padalo. Ali mi je preteško padalo pisanje uvijek o istim temama kao npr. «Kruh». Jedne godine ja se odlučih napravit glupa tj. gluha i ne napisat sastavak o kruhu. Mislim da je to bilo u sedmom razredu. Sutradan su mi sve moje dotadašnje učiteljice i nastavnice održale bukvicu. No, dobro! Ovo pisanje i recitiranje pokazalo se korisnim. Ako ništa, nikako drukčije ne bi dospjela do državne Domijade. Evo, na kraju će ispast da mi je piskaranje sudbina. Neka je. Što mi drugo preostaje? Žao mi je samo što ni ti bezbrojni «nastupi» nisu uspjeli prevladat glupu trešnju ruka. Čini mi se da joj nema lijeka.
Eto- nabrojih vam pet gluposti koje možda niste znali i zakoračih i ja napokon sa blogom u 2007. Moram proširit listu dragih blogova, a zadatak predajem:
zorbasu- znam da si već zadužen ali mi je nekako guš još ti jednom napomenut 
M@loj Hulji (Boli Ju Bulj@)- kuriozna sam
acrobatu - nemoj me ubit zbog ovog
lepojprotinoj - opet sam kuriozna
jao koje veselo društvo- sretno vam bilo!
