šegrt Hlapić.blog

29.01.2008., utorak

Osjećaj, iskonski, životinjski, balkanski

Znate da naziv Balkan dolazi od dva turska izraza? Bal za med, radost i kan za krv? Prema tome sam prava Balkanka. Nekada prava radost i med za sve oko sebe, a nekada prava ključala krv koja guta i prži sve oko sebe.
Moj je otac, s mamine strane i tatinom tati Nijemac. Došli su iz južne Njemačke i nastanili se u Srijemu. Kasnije su doselili u Posavinu, točnije Slavonski Šamac i ondje se pomiješali sa Šokcima.
Mama je po svojoj mami čista Šokica, a po tati porijeklom Crnogorka.
Priča ide ovako. Dva brata Nikolića krenula trbuhom za kruhom, došla u Slavoniju, vidjeli kako se ondje dobro živi i doveli još dva brata. Nikolića. I otud svi Nikolići u Sikirevcima i okolnim mjestima (a zaista ih ima puno, s tim da nismo nikakav rod).
Kao malu su me znali zvati Nikolićka ciganka.
Nekako, što sam starija, sve sam više svjesnija te svoje bipolarnosti. Te hladne sjeverne (austrougarske) glave i vrelog (balkanskog, možda čak i ciganskog) srca. Ponekada totalno proračunata, organizirana, odgovorna, samosvijesna, nedodirljiva, samopouzdana..., i već u drugom trenutku totalno luda, svjesna trenutka i samo trenutka, ključale krvi, željna avanture, sukoba, sranja, razbijene boce, violine i trube koja para srce i zauzima sav prostor mozga, zajebana, puna prkosa, inata, čak i mržnje, sa žeravom u očima, jezikom oštrijim od mača.
Ponekada želim, barem na kratko, biti muško koje si može dozvoliti što god mu padne na pamet (Kinky, ne mrzi me), napraviti sranje, brijati, lupati bocom o glavu, neopravdavati se nikome za ništa... Zapravo, za to ne trebaš biti muško. Bila sam takvo muško prve dvije godine faksa. Tada mi je otac (koji je Balkanac postajao tek kada bi popio, inače je bio 'ladni Švabo) rekao (vjerojatno je tada bio cuga) da u životu budem đeger. Uvijek mi je smiješno kada se toga sjetim jer ne znam što je s tim izrazom hio reći. No, sve se svodilo na to da se ne dam zajebavati od nikoga (kao što se, primjerice, moja mama dala, od njega).
Balkanka, Ciganka, što li... Samo zam da me ništa ne može dirnuti kao ciganska truba i violina (koju je i stari, samouko svirao) jer tu prestaje sve što se može razumom izreći. Samo osjećaj, iskonski, životinjski, balkanski.
I da, na fotki nije moj tata, nego harmonikaš koji je svirao u krčmi Kod Ruže gdje smo Deba i ja s kumovima proslavili naše vjenčanje.


- 12:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Univerzum uma

Na biciklu vozim Nenu... pičim Svačićevom, led na cesti, iz nosa curi, iz očiju kapa, zima je... stignem na zeleno... hoće li ovaj auto skrenuti, je li izbacio žmigavac... u treću... iduće je crveno, stići ću ispuhati nos... gle neki brkajlija, sliči na Hidu Bišćevića, naravno, sjetim se Luki, a bogami i Denisa Kuljiša... nesrazmjer... sad na nogostup... mogu li na ovom prilazu među aute, ne mogu... digni točak jer je visoka bankina... trepteći semafor, nadam se da se neće spustiti rampa... sad na cestu, ispruži lijevu ruku, skrećeš, samo da nitko ne ide ususret... napokon na Vukovarskoj... A SADA UHVATI ZELENI VAL... gazi, gazi, gazi, neću stići... jesam ga... još idući semafor i onda pirenje nosa, pripremi maramicu prije jer se tu brzo pali zeleno... nutthumbup

Naravno, ovo je tek dio, tek površina mojih razmišljanja od kuće do posla dok vozim bicikl. Naravno da zagledam u hrpu izloga, u ljude koji prolaze, onima u automobilima, gledam kako niču nove zgrade, veselim se, ljutim se, razmišljam o obitelji, snovima, što ću danas raditi, smišljam razne scenarije i susrete s ljudima... pjeva

U ponedjeljak je na HRT-u 1 prikazan odličan hrvatski dokumentarac Univerzum uma, a prva emisija je govorila o Problemima i perspektivama u razumijevanju samih sebe (bit će prikazane još 3). Govorilo se tu o svemu i svačemu, no ono što me uvijek zaprepasti je činjenica kako bi čovjek, kada bi njegov um registrirao i obradio sve ono što ga okružuje, jednostavno poludio. Smatram kako svoj mozak koristim nešto više od prosječnih ljudi i zaista stalno radi, volim kalkulirati (kako lovu, tako i put kojim nekuda idem, a nekada to koristim i u odnosima s ljudima, no ne da ih iskoristim nego da ih nekim rečenicama i postupcima ne povrijedim (što će mnogi nazvati obzirnost, no i to je kalkulacija)), zadubiti se ljudima u lice, razmišljati kakve žene, muževe ili djecu imaju kod kuće, kako su izgledali kada su bili mladi i kako će izgledati kada budu stari... Vjerujem da je to dobro za mozak i zaista bi me rastužilo kada bih oboljela od Azheimerove bolesti ili demencije...
Baš volim razmišljati. Nemojte se smijati. zujozujozujo

E da u emisiji je bilo govora i o tome kako sve što nas okružuje je proizvod našega uma. Primjerice, priroda je strašno dosadna i o nama ovisi sviđaju li nam se (kao Kneginjici) posljednja dva tjedna ljeta kada mirišu procvale trešnje čije nam se latice prosipaju po glavi ili nešto drugo te da svatko stvari doživljava na svoj način. Naravno, nisu mi otkrili toplu vodu, ali čovjek se zamisli nad tim. Recimo, imam odličan periferni vid (iako sam inače kratkovidna i nosim naočale), ali i odličan sluh. I sad, u redakciji zvoni telefon osobe koja nije za svojim stolom. Ja ga čujem istog trenutka, dok drugi ni ne dižu glavu. Promatram ih, ali baš nitko ne reagira. Kada ih opomenem, kažu da nisu čuli, ne znaju koji je... (ne prave se ludi, zaista je tako) ili kada nešto vani bruji što čuvjem super jasno i glasno, oni apsolutno ne čuju. Jednom sam čula zvuk mobitela iz druge sobe, drugi nisu i onda su me zezali da sam prolupala. Dok Deba piše pripreme kasno u noći, čujem svaki okretaj lista papira zbog čega često ne mogu zaspati (ako nisam dovoljno umorna), brisanje gumicom... Isto tako, često prema zvukovima mogu odrediti tko što radi (ja u sobi, Deba dolje u kuhinji... čujem otvaranje frižidera, vadi posudu s narescima... pa često znam i bez da mi je rekao što je jeo...)
Sad sam baš udavila...

Možda baš poludim zbog toga što sve čujem, vidim, nanjušim (i tu sam dobra, i često njuškam ljude po ulici (naravno, ne približavam se, nego u prolazu) pa kada skužim da mi se nečij miris ne bi mogao svidjeti, zadržim dah i obrnuto) ili ću živjeti sto godina sa super zdravim mozgom koji će i tada raditi sve u 16!!! Nadam se da je ovo drugo.

I da noćas sam sanjala ružan san (svaku noć sanjam, snove totalno proživljavam jer i tu čujem zvukove, boje...) i još uvijek sam pod dojmom.
Bilo je pred samo jutro, sanjam kako moja profesorica s faksa ima bolesno dijete tuzan koje je stalno u kolicima i jako je bolesno. No, dijete je toliko sićušno, dužina kažiprsta, lomljivo, krhko. I sad ja njega kao čuvam, no odjednom je to dijete naših susjeda u Mikanovcima. Leži u kolicima, a vani pada noć, vlažno je, a dijete je pokriveno nekom vlažnom dekicom. Pokušavam ga uzeti, no ne uspijevam, glavica mu pada, netko me opominje da ne mogu tako, no ja ga želim osušiti i utopliti, bespomoćno gleda. Odjednom je na nekakvom kartončiću pokriveno komadićem kruha koji je mokar, vadim ga i stavljam u lonac s mlijekom (užas) i stavim ga grijati na štednjak da se malo ugrije. Ono pluta, a moja teta pravi kolače i cijelo vrijeme sere kako su susjedi neodgovorni, kako se ne brinu za to dijete, kako su bed, sere mi da joj smetam, u to ja idem pogledati je li se mali ugrijao, no mlijeko već kuha, zacrnjelo se, mali je ispao s kartonića, guši se, vadim ga vilicom, ona i dalje sere uopće neprimjećujući što se događa i da mi možda može pomoći, govori mi da se maknem, uzimam žlicu, vadim maloga van, stavljam na stol, ne diše, ne znam kako bih ga oživjela tako malog i krhkog, zvoni buđenje na mobitelu...
Bila sam strašno zbedirana jer motivi koji se pojavlju u snu nisu ni malo dobri, dijete, k tome još bolesno, bijelo – mlijeko koje na kraju pocrni... Cijelo sam vrijeme bedirala i ugnjavila Debu kako će se nešto dogoditi, htjela sam ponovno zaspati da ga ipak spasim i oživim, bila sam baš totalno sjebana.

Tako mi je jutros, vjerovali ili ne, iskipjelo mlijeko. Do sada se nije dogodilo ništa ružno, popodne se nalazim s Luki i Kinky, jeeeeeee!!!!, sada mi je san super smiješan (da, mislim da je mali patuljak imao i brkove dead) i sigurno se ništa neće dogoditi. Deba je rekao da sam luđa od Davida Lyncha.
Pojašnjenje sna (odnosno pojašnjenje svoje podsvijesti) otprilike znam, ali o tome nekom drugom prilikom.
Pusa!!!

- 11:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

Napokon sunce

Nikada do sada nisam tako teško doživjela tmurne zimske dane.
Nisam osoba koja mrzi neko godišnje doba zbog ovog ili onog. Zapravo svako od njih dočekam s novom radošću i gotovo dječjim veseljem.
No, ova mi zima nikako nije sjela. Ne zbog toga što nije bilo snijega, ili ga je bilo, ili je bilo hladno, vlažno... ništa od toga mi ne smeta ili jednostavno ignoriram, zabavim se nečim drugim. No, tmurni dani su mi strašno išli na živce. Zapravo, čak toga nisam bila ni svjesna. No, ujutro bi mi bilo jako teško ustati se, pogled na tamno nebo me je obeshrabrivao, a neki dan, kada sam shvatila da nisam sto godina vidjela mjesec, baš sam se rastužila.
No, s prvim zrakama sunca, jaglacima (koji u Mikanovcima, istina, cvatu gotovo cijelu zimu) i drugim vjesnicima proljeća, i ja sam živnula.
Već nekoliko dana (s prekidima kada je baš jako hladno ili smrznuto) vozim bicikl. No, na cestama je takvo blato da svako jutro dolazim k'o kreten na posao. Blatna od džonova do koljena. Zamislite, jučer sam odvezla bicikl na servis da mi podmažu lanac i da odmah kupim to nekakvo ulje za poslije, ali mi je majstor rekao da ga prvo očistim. Rekla sam mu da svaki dan prevalim velik put i da će i sutra biti takav i ako ga očistim, kaže mulac, pa ostavite ga da ga opere kiša... bla, bla. Zapravo mu se nije dalo raditi.
Naravno, Deba je umirao od smijeha.
Ali dobro.
Strašno se radujem proljeću, toplijim danima (toplijim, ne vrućim), a moja idealna temperatura je 20 do 25 celzijevaca.
Navodno je 21. siječnja najdepresivniji dan u godini. Nisam ga tako doživjela jer općenito nisam depresivna osoba. No, da je siječanj dug i naporan, istina je.
Napokon smo počeli i s radovima u stanu. Neki dan smo Debin stari, Deba i ja maknuli parkete iz dnevne sobe. Super zabavan posao! Frendica s posla me je zezala da mi je bilo zabavno vjerojatno zato što je destruktivno. Da vam pravo kažem, to je odličan način da se riješite stresa. Opleti po parketima. Jedva čekam skidanje odvratnih starih tapeta. Šteta što je pločice za jednu ženu preteško skidati. yes To uređenje stana mi se čini tako dalekim jer puno radimo, malo smo kod kuće. Čini mi se da se općenito premalo bavimo uređenjem. Zapravo, vrlo dobro znam što hoću i što mogu. Pa si kontam da kada krenemo s kupnjom da nećemo previše komplicirati. Nadam se. Iako, stara cijelo vrijeme nameće neke svoje fore. Petlja se gdje joj nije mjesto što mi stvarno ide na živce. Samo da i to prođe i da budemo napokon u svojem!
Sad sam baš zastranila.
A toliko toga želim napisati. Nadam se da ću ovih dana uspjeti sve ono što sam željela.
Pozdrav svima!!!
- 10:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Pušem i na hladno

nutnutMa, i nije neki nastavak, ali eto. Da priča ne ostane otvorena.
Recimo da smo izgladili stvari. Popričali smo i ostale svaka pri svome. No, bed mi je što se ona ponaša kao da baš ništa nije bilo. Gledajte, ja nisam zlopamtilo. Puno, ali zaista puno ružnih stvari mi se dogodilo životu i nikada zbog toga nikoga nisam mrzila, nikada nikome nisam zamjerala i uvijek sam tražila objašnjenja zbog tuđih postupaka. No, nakon svakoga događaja, ti si nova osoba, taj te je događaj nadogradio, promijenio profil, možda za mrvicu, no iz nečijeg si kuta gledanja ponešto drugačiji. E pa, vidite. Kolegica je nakon dva dana nastavila tamo gdje smo stali prije svađe. Približi mi se, kaže nešto lijepo, čak me i podraga (svi smo prilično i nevjerojatno bliski na poslu, mislim a to velik broj ljudi ne bi shvatio), ali ja se jednostavno ne mogu opustit i prepustiti. Bojim se ispasti licemjerna iako joj ništa ne zamjeram. Zajebana je osoba, ja je ne mogu promijeniti i to je to. Jednostavno trebam pomicati svoje granice tolerancije i što to budem više radila, bit ću ispunjenija (ili ću prolupati nut). Nevjerojatna je stvar da M. strašno sliči mojoj teti (obje su vage u horoskopu, ako to išta znači). No, uvijek žele biti u centru pažnje, stalno nešto cendraju, pokušavaju biti u pravu, a sve to mene kao lavicu strašno smeta. Mislim da sam prilično pravedna osoba, iako sam (na samo poslu) više naklonjena nekim ljudima, dok me neke osobine kod drugih strašno smetaju. Zato mi je bed kada me netko krivo protumači, zbog toga se posvađa i onda se ponaša kao da ništa nije bilo. Ponavaljam, to nije zato što sam zlopamtilo, samo se bojim opet prepustiti nakon čega bih mogla biti povrijeđena. Pušem i na hladno.
Nisam tužna, samo oprezna!
Pusa!!!
- 22:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota

Pravda prije svega

Jučer mi se dogodilo nešto ružno. Strašno sam se posvađala s kolegicom na poslu zbog čega mi je sada jako žao. Ne zato što sam krivo postupila nego što sam se dala isprovocirati.
Ovako počinje.
U redakciju nam je ušao čovjek koji se u firmi bavi nabavkom uredskog materijala, opreme i sličnog. Pitao nas je kakve kazetice koristimo za diktafon. Rekla sam mu da sam si ja kupila digitalni i da ne koristim kazetice, no da pita kolegicu M. koja ima takav diktafon. Ona mu je počela nešto pričati o tome kako, eto, još uvijek koristi diktafon od kolege fotografa, da onaj (nisam imala pojma o čemu priča) još nije počela koristiti. Kako ovaj mora vratiti kolegi... Pitala sam o čemu se radi na što mi je rekla da ima digitalni diktafon.
- Kada si ga kupila?
- Nisam ga kupila. Dobila sam.
- Od koga?
- M. (čovjek iz nabavke) mi je nabavio.
- Aha. Kakav je? Koja marka?
- Ne znam još. Kod kuće mi je. NIsam ga još počela koristiti?
- Donesi ovamo da ti ja pokažem kako ćeš ga koristiti. Pa kada si ga dobila?
- Prije tri mjeseca? Imam ja sve upute, znat ću sama?
Na to sam ostala totalno paf.
- Prije tri mjeseca? Ti držiš firmin diktafon kod kuće tri mjeseca? Zašto nisi donijela da ga i drugi mogu koristiti. I. snima razgovore MP3 playerom i dobro bi mu došao. Š. od mene posuđuje moj diktafon ba bi i njemu dobro došao.
Tu se ona počela izvlačiti i napadati me da šta ja nju to ispitujem. Da je njoj to glavni urednik dao da je ona za njega zadužena i tako dalj. Pokušala sam joj objasniti da bez obzira na sve to smatram da nije trebala zadržati stvar koja nije njezino vlasništvo tri mjeseca kod kuće, a da za to nitko ne zna.
Nakon toga sam otišla van i kada sam se vratila za pola sata, ona je plakala i raspravljala se s ostalima. Svi su joj rekli isto što i ja, što ona nije mogla priznati. Objašnjavala je kako je ona tražila dugo diktafon i kada ga je obila da joj je M. (nabavka) rekao da ne razglasi jer će i drugi doći i tražiti isto. Kolegica joj je rekla da nam je to mogla reći istoga dana i da nitko ne bi išao kod njega i tražio bilo što. Onda je ona opet počela plakati što ja totalno mrzim i srati kako će ona donijeti diktafon, ili ga platiti itd. Što je najgore, uglavnom se obrušavala na mene govoreći kako ju ni obitelj nikada nije tako naživcirala. Onda je dodala kako je njoj kolega I. (MP3player) rekao da se ona ništa ne brine i da bi on tražio diktafon da mu je trebao. Pitala sam ju kako može tražiti, ako ni ne zna da postoji. Nakon toga sam opet kratko izašla van i kada sam se vratila, ona je šutjela od mene. Mislila sam da je tu kraj i da će se s vremenom skulirati i da ćemo prijeći preko svega. No, onda mi se obratila, a da ju nitko ništa nije pitao, riječima – M. ti je rekao da ako ti nešto nije jasno, da se njemu obratiš. Zažmirila sam, udahnula i rekla sama sebi, smiri se, nemoj ju slušati. No, onda sam shvatila da je cijelu situaciju ispričala vjerojatno cijeloj firmi i da mene optužuje za nešto za što nisam ni malo kriva. REkla sam joj da ja sada njemu idem nešto razjasniti jer si neću dopustiti da ona pravi budalu od mene. Nije vjerovala da ću to napraviti, izašla je za mnom i došla u njegov ured dok sam mu smireno objašnjavala o čemu je riječ.
Ljudi moji, u ove dvije godine, koristim svoj privatni fotoaparat (3.500 kn), diktafon (500 kn), sama si kupujem baterije za aparat, diktafon, kablove koji mi trebaju, sav uredski materijal. Isto tako, kada nešto dobijem na raznim presicama, uvijek podijelim s kolegama (osim cuge koju ponesem Debi). Nedavno smo ona i ja dobile iste poklone na božićnom domjenku. Sve osim vina i usb sticka sam podijelila, a ona je svoj rokovnik ponijela kući s priznanjem da takvih kod kuće ima gomilu, no žao joj je koristiti ih. Zato ih čuva u ladici umjesto da ih podijeli kolegama. Meni je to nezamislivo i nedopustivo.
I za ovaj diktafon mi ni u jednom trenutku nije bilo krivo, a potvrda tome je što smo nedavno dobili 3 nova digitalna aparata. Pozvali su nju (koja je sjebala firmin stari aparat, no nikome nije priznala pojasnivši kako je aparat već star, no ispao joj je par puta) i mene ponudivši nam aparate. Rekla sam da meni aparat ne treba jer je moj kvalitetniji. Osim toga, radije da daju onima koji nemaju nikakav pa onda neće tražiti moj. Jer jebiga, ako moj aparat nekome ispadne, pitanje je da li bi mi priznao. I kada bi se meni pokidao, ne bih znala što mu je. No, kada god bi me netko pitao, ja bih mu posudila. Kao što posuđujem diktafon, usrani USB kabl koji košta 15 kuna no nitko si nije u stanju kupiti ga ili slušalice.
Kada sam odbila aparat, tajnica direktora se čudila i rekla kako traži moju sliku da ju uokviri jer nikada takvo nešto nije doživjela.
Ja zaista ne trpim nepravdu nikakve vrste. Primjer – budući da radimo svake nedjelje (jer, Luki, novine moraju izaći ponedjeljkom) zamolili smo urednicu da napravimo raspored kako bi imali barem jednu nedjelju mjesečno što nam je dopustila. Rasporedili smo se među sobom, no nitko nije ubrojao dvoje novinara koji su kasnije došli iz Jutarnjeg. Rekla sam da i njih treba ubaciti jer ipak i oni dolaze svaku nedjelju, kolegica M. je skočila na mene jer ih od početka ne može organski podnijeti. Ja s njima nisam ništa posebno dobra, kao što sam super sa starim kolegama, no bilo mi je žao da budu diskriminirani. Kasnije je urednica ipak ubacila i njih. Smatrala sam to pravednim i zato sam se tako ponijela.
Najgore je što se toj kolegici M. nikada nitko ne želi suprotstaviti jer nikada neće priznati svoju grešku nego drami, svađa se, pravi se žrtvom koju svi napadaju. Svi joj šute i gledaju kroz prste. E pa, meni je to dojadilo. Možda sam ispala nadžak baba, ali nisam mogla dopustiti takvu nepravdu. Što je najgore, naša je rasprava mogla ostati u krugu nas nekoliko, no ona ju je odlučila proširiti. A ja, ja ne dam na sebe.
Istina, sada se osjećam loše jer sam s nekim posvađana i jer taj netko neće priznati svoju pogrešku nego i dalje izigravati žrtvu.


- 15:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak

Palac gore = palac dolje

Dvije godine sam stopirala. Prvu i drugu godinu faksa. Svakodnevno od Briješća (dijela Osijeka) do faksa u centru, a onda i vikendom od Osijeka do Mikanovaca i nazad. Opravdavala sam to uštedom novca, no bilo mi je zabavno.
Stari me nikada nije gnjavio što sam stopala na faks, ali teta, ona je gubila živce (i toga sam tek sada svjesna) dok me je čekala da dođem kući.
Molila me je da to ne radim, davala mi lovu, gnjavila, srala mi, ali ja nisam odustajala.
Nisam bila svjesna ni toga da su me moje frendice gledale kao pomaknutu i ludu. Sve sam ih uvjeravala kako mi nitko ništa ne može, kako bi se ja obranila od bilo koga.
Bez brige, nikada mi se ništa ružno nije dogodilo. No, tek sada sam svjesna koliko sam bila sretna.
Iz Osijeka do Mikanovaca sam znala doći sa 7 automobila. Vozila bi se od sela do sela, nekada i po pola sata stajala na jednom mjestu dok me netko ne bi pokupio. I po žegi i po vjetru, snijegu... Ništa me nije sprečavalo.
Teta mi je sa svojim (tada sam mislila) paranoičnim strahom bila smiješna. Uvijek bi iscenirala cijeli slučaj u kojemu me netko odvodi u šumu, u polje, siluje i čereči. Ja bi joj se smijala, a sada. Kada pomislim da bi se moje dijete tako ponašalo, mislim da bi ga zaključala u sobu i ne bi ga puštala van dok ne shvati veličinu te opasnosti.
Teta je bila stroga (očito ne dovoljno) i sve drugo sam je slušala, no strah od stopanja nisam mogla razjasniti. Tek sada ju shvaćam i zaista žalim zbog svega što sam joj priuštila.
Stopat sam prestala kada sam počela hodati s Debom. Njemu se to nije svidjelo i od tada to više nisam radila.
No, na tim svojim putevima sam sretala svakakve ljude. Mlade, stare, žene (iako rijetko) s kojima bi se raspričala ili bi samo šutjela.
Bilo je svakavih luđaka. Tako sam u srednjoj (tada sam to radila jako rijetko) ustopala nekog tipa sa sitnim crnim očima. Tako je brzo vozio da sam mislila kako će proletjeti kroz Đakovo i odvesti me tko zna gdje. Kada je stao, izašla sam iz auta i nisam znala gdje sam iako me ostavio na mjestu na kojem sam svakodnevno boravila.
Znala sam ustopati tipove koji su mi se uvaljivali, pristojno, nisu bili napasni, bilo je tek nekih naznaka, no s njima sam se lako nosila.
Jednom mi je jedan stavio ruku na nogu, no maknula sam je i nisam bedirala.
Jednom me je jedan deda pitao hoću s njim na večeru. Jedan mi je ostavio svoj broj telefona, a jednom sam ustopala i hitnu.
No, jedno od stopanja je bilo posebno bed. Ne samo stopanje, nego moj postupak. Kada se sada sjetim toga dana, ne mogu vjerovati da sam mogla napraviti tako nešto. Kada sam taj slučaj jučer prepričavala prijateljici, rekla mi je da je mislila da se takve stvari događaju samo na filmu.
Bio je lipanj, vruć dan, rano popodne. Vraćala sam se s faksa kući gdje sam se trebala spakirati, vratiti u grad i otići u Mikanovce. Ustopala sam dečka koji je bio nekoliko godina stariji od mene. Rekao mi je da se rastaje od žene i da ima dijete. Bio je simpa, pričali smo o mjuzi, mjestima na koje izlazimo, a onda mi je ponudio da idem s njim zapaliti đoks. Prošli smo Briješće, došli do Čepina i skrenuli u polje. Tu smo stali, zapalili i nakon toga se jednog dijela uopće ne sjećam. Znam da mi je bilo zlo, da sam stajala naslonjena na auto na toj pustopoljini, sunce je pripeklo, a on je stajao nekoliko metara od mene. Đoks me gadno uhvatio i bilo mi je jako loše dok je on pričao da jesam li svjesna toga da me sada može raščerečiti. Gledala sam u njega i ujedno vidjela sebe raščerečenu. Nisam mogla reagirati, a onda je skužio da mi je loše. Totalno se uspaničario. Tražila sam da zove hitnu i optuživala ga da mi je dao špricanu travu. U to sam se onesvijestila. Na sreću, to nije potrajalo. Kada sam došla k sebi, skužila sam da su moje svjetle hlače totalno uprljanje od prašine, kao i ruke. On se tresao i davao mi vlažne maramice da se obrišem. Sjela sam u auto i on me odvezao do Briješća. Dobar dio puta sam morala propješačiti i molila sam Boga da nikoga ne sretnem jer sam bila prljava i ujebana. Na sreću, nikoga nije bilo na ulici. Legla sam i slagala tati i teti da me je uhvatila sunčanica...


Znam da ćete reći da vi tako nešto nikada ne bi napravili.
Ja se smatram pametnom osobom, no u tom dijelu svoga života bila sam totalno nepromišljena. Ne mogu vjerovati da je to napravila ista ova osoba koja je sada pomalo konzervativna, nepovjerljiva, zajebana.
Ne smijem ni pomisliti što mi je on zapravo sve mogao napraviti i kako sam mogla završiti.
I baš zbog toga što sam prošla takve stvari, bojim se što ću sve zabranjivati svojoj djeci kada krenu ići van ili na faks u drugi grad ili ću umirati od brige dok mi dijete ne bude kod kuće.
Što je najgore, neki će osuđivati roditelje što su bili tako neodgovorni i puštali svoje dijete da stopira u noći (istina, ja nikada nisam stopirala kada bi išla van ili u kakvoj “izazovnijoj” odjeći). Moja je teta stalno konzervativna i hrpu toga mi je branila, no protiv moje nepuslušnosti se nije mogla boriti. Ja njoj nikada nisam tajila to što sam radila, uvijek je znala kada stopiram, no nije me mogla spriječiti.

Strašno je ovo što se dogodilo mladoj Kristini iz Trilja tim više što je sjela u auto dečku kojega je navodno poznavala. Što je najgore, koliko djevojaka strada, bude silovano i namlaćeno, a da to zapravo nitko ni ne zna.
- 19:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (11)
Studeni 2006 (11)
Listopad 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Imala sam potrebu pisati i mimo onoga za što me plaćaju. Mislim da imam puno toga za reći, ako ne nekom drugom, onda sebi. Pišem tek dijelove svakodnevnih događaja koje za sobom povlače hrpe sjećanja. Što će prevagnuti, nemam pojma. Možda će neke osobne stvari biti preuznemirujuće, ne odogovaram za svoje postupke. zujo

Uvijek zavirim

Ovdje i sada

Ne mogu slušati ljude kad se žale kao da su svi drugi krivi za ono što im se događa, a oni su mučenici i pravednici. Nije mi jasno kako svi do sad već nisu shvatili da su skro sve najvažnije stvari u životu upravo onakve kakvim ih sami naprave. A tu ubrajam i muško - ženske odnose.
Krešimir Pintarić, Ljubav je sve

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se