šegrt Hlapić.blog

12.01.2008., subota

Pravda prije svega

Jučer mi se dogodilo nešto ružno. Strašno sam se posvađala s kolegicom na poslu zbog čega mi je sada jako žao. Ne zato što sam krivo postupila nego što sam se dala isprovocirati.
Ovako počinje.
U redakciju nam je ušao čovjek koji se u firmi bavi nabavkom uredskog materijala, opreme i sličnog. Pitao nas je kakve kazetice koristimo za diktafon. Rekla sam mu da sam si ja kupila digitalni i da ne koristim kazetice, no da pita kolegicu M. koja ima takav diktafon. Ona mu je počela nešto pričati o tome kako, eto, još uvijek koristi diktafon od kolege fotografa, da onaj (nisam imala pojma o čemu priča) još nije počela koristiti. Kako ovaj mora vratiti kolegi... Pitala sam o čemu se radi na što mi je rekla da ima digitalni diktafon.
- Kada si ga kupila?
- Nisam ga kupila. Dobila sam.
- Od koga?
- M. (čovjek iz nabavke) mi je nabavio.
- Aha. Kakav je? Koja marka?
- Ne znam još. Kod kuće mi je. NIsam ga još počela koristiti?
- Donesi ovamo da ti ja pokažem kako ćeš ga koristiti. Pa kada si ga dobila?
- Prije tri mjeseca? Imam ja sve upute, znat ću sama?
Na to sam ostala totalno paf.
- Prije tri mjeseca? Ti držiš firmin diktafon kod kuće tri mjeseca? Zašto nisi donijela da ga i drugi mogu koristiti. I. snima razgovore MP3 playerom i dobro bi mu došao. Š. od mene posuđuje moj diktafon ba bi i njemu dobro došao.
Tu se ona počela izvlačiti i napadati me da šta ja nju to ispitujem. Da je njoj to glavni urednik dao da je ona za njega zadužena i tako dalj. Pokušala sam joj objasniti da bez obzira na sve to smatram da nije trebala zadržati stvar koja nije njezino vlasništvo tri mjeseca kod kuće, a da za to nitko ne zna.
Nakon toga sam otišla van i kada sam se vratila za pola sata, ona je plakala i raspravljala se s ostalima. Svi su joj rekli isto što i ja, što ona nije mogla priznati. Objašnjavala je kako je ona tražila dugo diktafon i kada ga je obila da joj je M. (nabavka) rekao da ne razglasi jer će i drugi doći i tražiti isto. Kolegica joj je rekla da nam je to mogla reći istoga dana i da nitko ne bi išao kod njega i tražio bilo što. Onda je ona opet počela plakati što ja totalno mrzim i srati kako će ona donijeti diktafon, ili ga platiti itd. Što je najgore, uglavnom se obrušavala na mene govoreći kako ju ni obitelj nikada nije tako naživcirala. Onda je dodala kako je njoj kolega I. (MP3player) rekao da se ona ništa ne brine i da bi on tražio diktafon da mu je trebao. Pitala sam ju kako može tražiti, ako ni ne zna da postoji. Nakon toga sam opet kratko izašla van i kada sam se vratila, ona je šutjela od mene. Mislila sam da je tu kraj i da će se s vremenom skulirati i da ćemo prijeći preko svega. No, onda mi se obratila, a da ju nitko ništa nije pitao, riječima – M. ti je rekao da ako ti nešto nije jasno, da se njemu obratiš. Zažmirila sam, udahnula i rekla sama sebi, smiri se, nemoj ju slušati. No, onda sam shvatila da je cijelu situaciju ispričala vjerojatno cijeloj firmi i da mene optužuje za nešto za što nisam ni malo kriva. REkla sam joj da ja sada njemu idem nešto razjasniti jer si neću dopustiti da ona pravi budalu od mene. Nije vjerovala da ću to napraviti, izašla je za mnom i došla u njegov ured dok sam mu smireno objašnjavala o čemu je riječ.
Ljudi moji, u ove dvije godine, koristim svoj privatni fotoaparat (3.500 kn), diktafon (500 kn), sama si kupujem baterije za aparat, diktafon, kablove koji mi trebaju, sav uredski materijal. Isto tako, kada nešto dobijem na raznim presicama, uvijek podijelim s kolegama (osim cuge koju ponesem Debi). Nedavno smo ona i ja dobile iste poklone na božićnom domjenku. Sve osim vina i usb sticka sam podijelila, a ona je svoj rokovnik ponijela kući s priznanjem da takvih kod kuće ima gomilu, no žao joj je koristiti ih. Zato ih čuva u ladici umjesto da ih podijeli kolegama. Meni je to nezamislivo i nedopustivo.
I za ovaj diktafon mi ni u jednom trenutku nije bilo krivo, a potvrda tome je što smo nedavno dobili 3 nova digitalna aparata. Pozvali su nju (koja je sjebala firmin stari aparat, no nikome nije priznala pojasnivši kako je aparat već star, no ispao joj je par puta) i mene ponudivši nam aparate. Rekla sam da meni aparat ne treba jer je moj kvalitetniji. Osim toga, radije da daju onima koji nemaju nikakav pa onda neće tražiti moj. Jer jebiga, ako moj aparat nekome ispadne, pitanje je da li bi mi priznao. I kada bi se meni pokidao, ne bih znala što mu je. No, kada god bi me netko pitao, ja bih mu posudila. Kao što posuđujem diktafon, usrani USB kabl koji košta 15 kuna no nitko si nije u stanju kupiti ga ili slušalice.
Kada sam odbila aparat, tajnica direktora se čudila i rekla kako traži moju sliku da ju uokviri jer nikada takvo nešto nije doživjela.
Ja zaista ne trpim nepravdu nikakve vrste. Primjer – budući da radimo svake nedjelje (jer, Luki, novine moraju izaći ponedjeljkom) zamolili smo urednicu da napravimo raspored kako bi imali barem jednu nedjelju mjesečno što nam je dopustila. Rasporedili smo se među sobom, no nitko nije ubrojao dvoje novinara koji su kasnije došli iz Jutarnjeg. Rekla sam da i njih treba ubaciti jer ipak i oni dolaze svaku nedjelju, kolegica M. je skočila na mene jer ih od početka ne može organski podnijeti. Ja s njima nisam ništa posebno dobra, kao što sam super sa starim kolegama, no bilo mi je žao da budu diskriminirani. Kasnije je urednica ipak ubacila i njih. Smatrala sam to pravednim i zato sam se tako ponijela.
Najgore je što se toj kolegici M. nikada nitko ne želi suprotstaviti jer nikada neće priznati svoju grešku nego drami, svađa se, pravi se žrtvom koju svi napadaju. Svi joj šute i gledaju kroz prste. E pa, meni je to dojadilo. Možda sam ispala nadžak baba, ali nisam mogla dopustiti takvu nepravdu. Što je najgore, naša je rasprava mogla ostati u krugu nas nekoliko, no ona ju je odlučila proširiti. A ja, ja ne dam na sebe.
Istina, sada se osjećam loše jer sam s nekim posvađana i jer taj netko neće priznati svoju pogrešku nego i dalje izigravati žrtvu.


- 15:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (11)
Studeni 2006 (11)
Listopad 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Imala sam potrebu pisati i mimo onoga za što me plaćaju. Mislim da imam puno toga za reći, ako ne nekom drugom, onda sebi. Pišem tek dijelove svakodnevnih događaja koje za sobom povlače hrpe sjećanja. Što će prevagnuti, nemam pojma. Možda će neke osobne stvari biti preuznemirujuće, ne odogovaram za svoje postupke. zujo

Uvijek zavirim

Ovdje i sada

Ne mogu slušati ljude kad se žale kao da su svi drugi krivi za ono što im se događa, a oni su mučenici i pravednici. Nije mi jasno kako svi do sad već nisu shvatili da su skro sve najvažnije stvari u životu upravo onakve kakvim ih sami naprave. A tu ubrajam i muško - ženske odnose.
Krešimir Pintarić, Ljubav je sve

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se