šegrt Hlapić.blog
31.12.2006., nedjelja
Blagdan sv. Obitelji
|
Deba je zaključio da bečka filharmonija falša i da uopće ne sviraju u tonalitetu u kojem ja zviždim. A baš volim zviždati, a on me uvijek zeza da fulam tonalitet. Meni se, naravno, ne čini tako. Mislim kako znam zviždati najbolje na svijetu. Kada sam bila skroz mala, nisam baš znala zviždati, ali me teta naučila. Onda sam postala pravi maher. U srednjoj školi me je frendica s kojom sam sjedila uvijek opominjala kada bih zviždala jer kao, to priziva vraga. Bože, glupo mi je uopće to i spominjati. Kako bi takvo nešto... Ma! Tata me zvao svojom fićukajlom, a i sada svaki puta kada dolazim kući, zazviždim još s ulice pa Deba zna da dolazim. Bude mi jedino bed kada netko prolazi jer bi mogao pomisliti da zviždim njemu. E sad. Danas sam htjela nešto malo napisati o blagdanu Sv. Obitelji koji se slavi danas, a kod nas na Jugu 2 je svetkovina jer se i crkva tako zove. Meni je obitelj prva stvar na svijetu. Kada sam imala dvije godine, otišla sam živjeti kod tete u Mikanovce (privremeno) i ostala cijeli život. Teta nije imala muža, a odgajale su me ona i baka. Naravno, voljela sam ići kod staraca koji su živjeli u Osijeku, ali ih nekako nisam doživljavala kao obitelj. Zapravo, s tim sam uvijek imala problema jer smatram da bi dijete trebalo živjeti s roditeljima, ali na kraju, ispada kako sam zapravo imala sreće. Stari mi je bio alkos i uvijek bi razjeb'o (oprostite što psujem, iako sam odlučila prestati, ovaj mi izraz sada najbolje odgovara) svaki blagdan i neko važnije okupljanje pa mi i nije bio nekakav gušt biti s njima. Onda je stara umrla, pa je došao rat tako da je zapravo sve trebalo biti onako kako je bilo. Kasnije, kada sam počela studirati, prve dvije godine sam živjela kod starog. Isprva mi je bilo bed jer sam navikla na puno stvari koje on nije znao pružiti, ali sam počela cijeniti mir, samoću, povjerenje. No, uvijek bi na kraju završila kod brata ili s tatom (iako sam imala poseban ulaz i sve potrebno kako ne bi ovisila o njima) jer mi se nije dalo biti samom. Kasnije sam dvije godine živjela s cimericama, a onda još dvije na relaciji stanovi - Deba. Na kraju sam se skroz preselila kod Debe jer nije imalo smisla plaćati stan, a stalno biti kod njega. On je jedinac, starci ga obožavaju, a od prvog dana i mene. U ovoj sam se kući uvijek osjećala domaće, prihvaćeno i voljeno. Da, napokon sam našla obitelj, onakvu kakva treba biti. Kasnije se doselila i baka. Sada nas petero živimo u trosobnoj kući i svatko bi rekao da nam je tijesno. Ali, gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Istina, nedavno sam pričala o nekim forama gdje mi svi idu na živce, ali to su jednostavno takvi dani. Ne bih ih mijenjala ni za što. Zato ćemo i graditi to potrkovlje da bismo mogli biti svi zajedno. Danas je na misi svećenik pričao u pravo o tom zajedništvu između generacija. Prije je po tri, četiri generacije živjelo pod istim krovom, poštivali su se, uvažavali i pomagali jedni drugima. Sada se sve to izgubilo. Istina, vrijeme nas je sve promijenilo i mnogima je teško živjeti na takav način, ali mogu reći da meni moja obitelj znači puno. Volimo se, udovoljavamo jedni drugima, poznajemo se, pomažemo si. Nekada se ljutimo, ali ne bih mogla zamisliti život bez njih. Koliko se puta znalo dogoditi da je Deba duže radio ili bi negdje otišao. Rijetko sam bila sama u sobi. Najčešće bih večer provela s njima. Nekada se baš poželim priče s njima, savjeta, zafrkancije. Ništa ne skrivamo jedni od drugih, potpuno smo iskreni pa je lakše. Na poslu imam kolegicu koja isto živi sa svekrvom. Ona mrzi odlaziti kući jer se stalno s njom svađa, šute jedna od druge, zagorčavaju si život. A meni svi problemi nestaju kada pređem kućni prag. Kao da sam ih ostavila na stepenicama. Najviše volim biti kod kuće jer sam tu najsigurnija. Jednom me je šef zezao kako sam se uvalila Debi u kući i rekao kao je to vjerojatno zato jer nisam odrasla u pravoj obitelji. Nisam se naljutila nego sam zaista skužila da bi se malo tko odlučio tek tako žvijeti s dečkovim starcima. Ali mi to nije bed. Već dvije i pol godine živimo tako i zaista me nikada nisu jače naživcirali, a kontam si da će mi biti puno lakše kada budem imala djecu. Istina, sto puta sam rekla da bih voljela napokon sama prati i peglati veš, kuhati ručak i spremati. Ali mislim da kada do toga dođe, da ću žaliti za ovim danima. Iako misim da je moja svekrva (koju zovem mama) spremna i dalje sve to raditi za nas. Uostalom, već se izjasnila s tim forama, da zašto bi nam trebala mašina, ona će i dalje sve prati i peglati. Kada smo pričali o djeci i kako za njih treba prostora, stari je rekao da kada rodim dijete, da će ono i tako biti stalno kod njih. Kao, tko tebe šta pita. Isprva mi je to bilo bed, ali sada znam da moja djeca nikada neće biti prepuštena sama sebi i da će imati toplo i sigurno gnijezdo dok mi budemo radili. Voljela bih da sam tako povezana i sa sestrama i bratom. Mislim, jesmo povezani, ali se rijetko viđamo (iako smo blizu). Isto je s tetom, ona mi sve više znači. Čujemo se i dva puta dnevno, a voljela bih da mi je puno bliže. Nadam se da će jednog dana i biti tako. Samo, s njom ne bih mogla živjeti jer je jako teška osoba, a to sam joj odavno dala do znanja. Sada sam vas baš udavila s tim obiteljskim forama, ali danas je dan obitelji i drago mi je što svoje mišljenje mogu podijeliti s nekim. Poštujte i vi svoje obitelji jer nakon svega, oni su ti koji su uvijek uz nas. Sretna vam Nova godina!!! |
