šegrt Hlapić.blog

30.11.2006., četvrtak

Što?

Upravo sam se najela hrpe voća. Pet odlično zrelih i ukusnih mušmula. Dva super zrela kivija i prilično odstojali, slatki šipak. Kad bi barem Deba htio jesti toliko i takvog voća. Danas sam mu kupila Centravit jer uglavnom jede mandarine i naranče, a to mi se ne čini dovoljnim. Večeras sam se upisala na pilates. Baš sam se dobro osjećala, ali mislim da bi za poboljšanje moje kralježnice trebalo češće vježbati. Termini su dva puta tjedno, ali nadam se da neću biti lijena vježbati i kod kuće. Čitam Stroj za mem, knjigu Susan Blackmore. Tek sam na početku, ali o knjizi sam čitala u nekom časopisu i strašno me zaintrigirala. Uglavnom, radi se o tome da je mem nešto kao gen, ali se prenosi oponašanjem. Znači, družim se s nekom osobom i vrlo brzo od nje poprimim njezine geste, boju glasa, ponašanje... Ja sam živi dokaz toga. Mislim da sam totalno neiskorišteni potencijal za npr. jezike koji mi se jednostavno nisu dali učiti. Dokaz svemu tome će možda biti smiješan, ali... Tri godine sam kao studentica živjela s cimericama. Jedna je bila iz Broda, a druga iz Kapele u koju je došla iz Bosne. Obje su imale bosanski naglasak kojega sam ja pokupila za dva dana. Isto je bilo kada sam za vrijeme rata bila u Sikirevcima, i oni tamo imaju taj posavski naglasak, a kada sam se vratila u Mikanovce, klinci koji me nisu poznavali, mislili su da sam izbjeglica iz Bosne. Mislim da kada bi na kraće vrijeme otišla u Zagreb, vratila bih se kajkajući. Evo još jednog primjera, Deba i ja smo zajedno više od 6 godina, a 2 i pol godine živimo zajedno. Normalno je, reći ćete, pokupiti neke fore i imati sličnosti. Ali ja ga skidam 100 %. Jednom sam sjedila u kuhinji i večerala, a on je radio. Njegovi su starci bili u dnevnoj. Kihnula sam, a onda je došla stara i rekla kako su se u tom trenutku ona i tata pogledali ustvrdivši kako kišem identično kao Deba. Imam hrpu njegovih tikova, gesta, izraza. On nije baš takav sakupljač, na sreću valjda. Nedavno sam bila u kavani HNK gdje onaj režiser Leo Lemo radio na tekstu s glumicom, mislim da je Sandra Lonačarić. Radili su na predstavi Kurve. Na to sam totalno zaboravila dok ga nisam sinoć vidjela na TV-u, u jednom me trenutku strašno podsjetio na nju. Mislim, čovjek je taman, ima bradu i brkove, ali pogled, držanje je strašno sličilo Sandrinom. Knjiga je strašno zanimljiva, ali sam tek na početku. Izvještavat ću vas. Kada smo kod knjiga, uglavnom ih čitam u busu od Juga do Centra, dakle nekih 20 minuta. Zakopam se do prozora, prvo prelistam Metro, a onda vadim knjigu. Klinci uopće ne obraćaju pažnju na mene, ali moji vršnjaci i stariji znaju zaviriti u to što čitam. Ono, krajičkom oka ih otkrijem da čitaju naslov knjige, pokušavaju pročitati naslov poglavlja i slično. E sad, dogodi se da naslov knjige ili korice na prvi pogled odražavaju nešto sasvim deseto. Sjećam se kada sam čitala Kerouacovu knjigu Dharma lutalice, na koricama je bio ljubavni par koji se grlio ili tako nešto. Knjiga je izgledala kao najjeftiniji ljubić. Moram priznati da mi je bilo neugodno zbog toga. Slično je bilo neki dan s Pintarićevom predivnom knjigom Ljubav je sve. Sjedim i čitam, bus je bolesno spor, žena pored mene pizdi i stalno škica u knjigu, a ono naslovi poglavlja sve bolji od boljeg: Što nas istinski usrećuje? Ponekad mi se čini da je pravi problem u tome što se muškarci i žene razumiju? Problem o kojem ne možeš ni s kim pričati. Kako vam to sve zvuči? Da ne znam što sam čitala, mislila bih da se radi o priručniku za samopomoć. Bilo mi je baš neugodno. Ono, ja s priručnikom u pola osam ujutro. Sva sreća da je uslijedilo poglavlje (odnosno priča jer za mene ovo nije roman nego zbirka kratkih priča koje se vrte oko jedne teme) Ruke gore tko ne razlikuje "joint" od silovanja! Na toj sam se stranici malo duže zadržala kako bi teta pored mene mogla točno pročitati što piše (a onda su krenula izdajnički naslovi: Propuštam li nešto važno? Zašto se ne možemo samo voljeti?) Prvo poglavlje u Stroju za mem što zvuči kao kakav SF horor, zove se Neobična stvorenja! Šta ti svi ljudi misle o meni, joj! Kada smo kod horora, nedavno smo gledali Wolfcreek. To je najstrašniji film kojega sam ikada gledala. Užasno sam se bojala. Kad bar ne bih morala spavati da mogu što prije pročitati Geo, Globus, knjigu, sve ostale knjige, Gloriu, novine. Mislim da sam bolesna!

26.11.2006., nedjelja

Aj kurijera, kurijera, kurijera...

Tek toliko da znate, ovaj mi se dizajn ni malo ne sviđa. Ali mi se više ne da mijenjati sama na svoju ruku. Mislim da ću se morati malo posavjetovati sa svojim frendom starim blogerom ;-) pa da iznađemo nekakvo rješenje. Uvijek postove pišem u nekakvoj žurbi. U pet minuta slobodnog vremena na poslu ili kada ga se dokopam kod kuće. Dođe mi da kada mi se idući puta povisi plaća, a navodno bi trebala za mjesec, dva, uzmem kredit i kupim si samo svoju mašinicu s kojom ću spavati i pisati kad god mi padne na pamet. Znam da ne bi bilo tako jer mi se u danom trenutko opet ne bi dalo. I onda sve te dobre ideje, lijepe ili teške misli odlaze negdje i nikada ih više ne nađem. Sjećam se vremena dok sam intenzivno pisala kratke priče. Bio je to valjda i jedini žanr kojega sam u to vrijeme čitala, a i samo mi je pisanje dobro išlo. Onda sam jedno vrijeme stala. Frend me je pitao koliko često pišem, rekla sam mu da pamtim ideje. No, zaključili smo da svaki dan treba pisati, bilo što jer se na taj način vježba pisanje. Pa makar i prepisivati nečije priče, članke ili dijelove romana. Rekao mi je tko je to izjavio, ali sam zaboravila. Sada svakodnevno pišem, ali to nije to. Voljela bih ponovno pisati priče. I to kratke priče od karticu, dvije. Za dulje nemam živaca. Ali kako i ideje za postove, tako mi bježe i ideje za priče. Jedno ih vrijeme nosim u glavi, motaju se, smiješaju i onda ispare. Ili ispari osjećaj koji me držao kada sam ju htjela pisati. Šteta. Imam toliko toga za reći. Znam da postoji blog. Ali ipak više volim pisanu riječ. Materijaliziranu na papiru. Zato više volim pročitati članke u novinama nego na netu. S blogovima je drugačije. Vi ste samo tu i to mi je ok. Trenutno čitam Ljubav je sve, Krešimira Pintarića. Opet sam se oduševila tim čovjekom. Pišući tu svoju knjigu kao da je opisao Debin i moj život. Btw, Deba mi baš svira i pjeva Astronauta. Inače, ta me pjesma uvijek uspije rasplakati. Ali Debina interpretacija nikada ne. I to je super. Kada se samo sjetim koliko sam plakala na Balaševićev Naposletku. Baš sam bila sadist u to vrijeme. Samu sam sebe klala tim albumom. Onda je Deba uzeo gitaru i odsvirao stvar. Nikada više nisam plakala na nju. Sada svira Kurijeru od Gustafa. Znate li što je Kurijera? Autobus! Skoro svako jutro trčim na bus kada idem na posao. Ljudima i vozačima je to sigurno strašno smiješno. Još gore je bilo kada smo Deba i ja išli na posao u isto vrijeme. Uvijek smo iz kuće izlazili na knap i onda trčali na bus. Prvo bih malo ja potrčala pa bi on za mnom. Pa bi ja nastavila samo ubrzanim korakom, onda on isto. Pa bih ja ponovno potrčala pa on za mnom. Izgledalo je kao da se zajebavamo. Umirali bismo od smijeha i u bus ulazili zapuhani, preznojeni. Znalo se događati da bi pretrčali pola Juga 2 da stignemo na bus kod Domića. Na sreću, sada taj bus stoji kod Alastora. Ali ja svejedno trčim. Dobro dođe za razbuđivanje.

24.11.2006., petak

20.11.2006., ponedjeljak

Vukovar, Međunarodni dan prava djeteta i Šegrt Hlapić

Gledam kako su još danas na nekim prozorima u gradu gorili lampioni za Vukovar. A mi nismo zapalili ni jedan. Zato je moje srce svih ovih dana gorjelo za taj grad. U petak navečer Vukovarska ulica sva u crvenilu gorućih lampiona otvorila je srce i preplakala sam ju od Svačićeve do Gajevog trga. Ne znam zašto, ali sve sam osjetljivija na sve događaje od prije tako puno godina. Nema mržnje, nema jala, gorčine, samo neizmjerna tuga. Večeras sam u srce svjećnjaku kojega sam sama izradila zapalila jednu malu lučicu za Vukovar. Uvijek sam smatrala da je plamen plamen, što god da gorio. Lučicu ili srce. Večeras sam doživjela super foru. Vraćala sam se već kasno s posla, Deba me zezao da ću dobiti batina što tako dugo ostajem, a onda sam mu rekla da moram još do OŠ Tin Ujević vidjeti kakvu radionicu imaju kako bih napravila bar dobru fotku. Nije mi se dalo i skoro sam odustala, ali sve se poklopilo i uspjela sam doći gotovo na početak. Učinilo mi se da će radionica o pravima djeteta (inače, danas je Međunarodni dan prava djeteta) biti suhoparna i nezahvalna za dobru fotku. A onda je nastavnica predstavila igrokaz 3 a ili kojeg već odjela. A kad ono! Šegrt Hlapić! Totalno sam se oduševila! Mali koji je glumio Hlapića, bio je totalno sladak! Istina, sve je bilo skraćeno, ali ja sam sretna otišla kući. Kako dan može biti lijep.

18.11.2006., subota

Mi smo se zaručili!!!

14.11.2006., utorak

Ispeci pa reci! Svakako reci!

Promijenila sam dizajn jer se dosadašnji činio prilično kompliciran i uopće nije odražavao mene. Eto. Za one koji su se možda pitali. Nije ni ovaj baš prava slika, ali može poslužiti još neko vrijeme. Htjela sam pisati o toliko lijepih stvari. Zapravo, možda ne baš toliko, ali. Pronašla sam svog starog i prvog Šegrta Hlapića. Bila sam neizmjerno sretna. Sad tu sreću ne mogu iskazati u pravoj mjeri jer sam jako, jako ljuta. I to na Debu. U zadnje vrijeme svako malo koristi priliku da mi spusti. Dobro, možda sam preosjetljiva i preumorna (došla kući s posla u pola 6), ali to nije razlog. Ponekada se osjećam glupa samo zato što se u nekom glupom trenutku krivo izrazim. Priča: Kupujemo staroj peglu budući da pegla veš svih nas, a stara pegla je totalna katastrofa. Pegla sve na najjačem jer ne može smanjiti temperaturu. No, fora je u tome što ne zna peglati peglom na paru pa tražimo normalnu peglu kojih ima sve manje. Neki dan tražim u Konikomu, a ono, sve do jedne parne pegle. I danas odem po boju za printer i potražim peglu da nije na paru. Kažu da su naručili. E sad, kažem njemu kako sam tražila električnu peglu na što se on nasmije, a ja kažem kako sam mislila električnu da nije na paru. D: Pa sve su pegle električne! Ja: Ma dobro, mislila sam da nije na paru. Skužili su. - govorim želeći nastaviti priču. D: Mogu mislit' šta ljudi misle o tebi kad im takva dođeš u trgovinu i tražiš tako nešto. Ja: Šutim D: Sigurno to stalno radiš. Ja: Popizdila, šutim, napravila sok i otišla gore ostavivši mu suđe. D: Šta ti je sad? U zadnje se vrijeme stalno događa da me špota zbog nečega. Istina, znam i ja njega špotati, ali ovakve me stvari vrijeđaju. Ispadam nesposobna, glupa, ne znam se izražavati i ne znam što već. ... prošlo je 15 minuta od kako sam se pokupila i otišla gore... Deba je došao, ugnjavio me da zašto se ljutim i naravno, udobrovoljio me... Sada se više ne ljutim. Ispada kako stalno imam nekakve provale. Ne znam događa li se vama slično, ali ja sam njih itekako svjesna. Znam kada ću što izvaliti i mogu se kontrolirati, samo što se najčešće ne kontroliram jer znam da ću tako nasmijati ljude. Tako sam nedavno kada sam zvala Lučku kapetaniju tražila kapetana lučke kampetanije. Čovjek je umro od smijeha kao i ja i svi moje kolege. I šta je tu loše?

10.11.2006., petak

Smiješno jutro

09.11.2006., četvrtak

Što ti je život

Upravo slušam vijesti na Novoj. Govore o "stravičnoj" nesreći na cesti Zagreb - Rijeka. Moram priznati da ne znam koliko je točno poginulih, a koliko ranjenih, ali u svakom slučaju, puno ih je. Uvijek razmišljam o tome kako je tek jedan trenutak dovoljan da ti život ode u kurac. Sjedneš u auto, uputiš se rodbini, na posao, izlet... i, trenutak nepažnje, tvoje ili tuđe, nesreća, bol, povrijede, sranje, možda i smrt. Nedavno je poginuo mladi par koji je krenuo iz Kopanice u Gundince kako bi se dogovorili sa ženinim starcima o svinjokolji. Bezazlen nedjeljni posjet starcima s malom unučicom koju obožavaju. Nakon ručka žena opere suđe, mala i tata odspavaju na kauču u dnevnoj ispred televizora. Pridruži im se i mama. Ili gleda Oprah show, a oko 4, 5 odluče se spremiti i posjetiti njezine roditelje. Ona se posebno ne oblači, počešlja se, obuče jaknu, on ostaje u trenerci i majici jer u autu nije hladno, maloj navuku jaknicu i kapicu, obuju je, stave u auto i 'ajmo u Gundince. A kad ono, ne'š! Ne znam što se točno dogodilo, tko je bio kriv. Navodno je mladić bio ok, nije brzo vozio. No, nešto se na cesti u tom trenutku baš na tom mjestu dogodilo nešto zbog čega su oni nakon par minuta ostali mrtvi, a njihova petomjesečna kćerkica ostala bez majke i oca. Pokušajte zamisliti kako se osoba osjeća u tom trenutku, gleda smrti u oči, a ništa, baš ništa ne može učiniti. Pred Svisvete '86. godine, vračajući se kući s groblja u Sikirevcima imali smo prometnu nesreću. Vozio je pokojni stric, teta je bila suvozač, a sestrična i ja odzada. Cijeli je dan pio, teta, njegova sestra mu je srala, onda je prolio litru rakije po autu, tražio od nas da pjevamo, ali smo svi bili pospani... I onda, ne sjećam se trenutka, zabijanje u traktor, okret, tumbanje po autu, dim iz haube, priklještena teta, kolona vozila, krv, plač, hitna, strah... Naime, traktor je bio parkiran na cesti, ali kako to već u selima zna biti, upaljeno mu je bilo tek jedno svjetlo. Nacuganom stricu je u susret išao vlak odmah uz cestu (inače, između Kopanice i Vrpolja) čiji mu je reflektor blještao u oči. Svom se snagom zabio u traktor kojega nije vidio, i kako su nam rekli, raspolovio ga. Stric je slomio rebro, sestrična se malo natukla, ja sam dobila lagani potres mozga, a teta je slomila ruku, iščašila nogu, polomila par rebara i nekoliko dana vadila sitno staklo iz guste trajne. Jedva su je izvukli iz auta. Osjećaj je bio prestrašan. Imala sam 7 godina i bila uvjerena da će ona umrijet. Ne znam kako smo došli do Đakova. Mislim da su nas neki svećenici odvezli, a onda hitnom do Osijeka. I sada se još uvijek zaledim kada čujem zvuk sirene. Duh mi totalno odleti. A zapravo čak i nije bilo tako strašno. Svi smo ostali živi (osim strica koji je kasnije umro od ciroze jetre) , a na sve mogu gledati kao na iskustvo više. Često mi se zna događati da kada se vozim u busu ili autu, sama sebe tjeram zapamtiti lijepe slike koje u tom trenutku vidim jer imam osjećaj da će se bus izvrnuti, auto zabiti u kanal (u oblake). Još je gore kada nekome iz auta ili busa mašem, uvijek pomislim, možda je to posljednji puta da ih vidim. Morbidno. Znam. Osim ovoga, ovih me je dana puno toga zaokupljalo: 1. Zabranila bih kreditne kartice, ali zaista. Svaki puta kada sam na blagajni u trgovini, baš onda netko mora plaćati karticom. Ajd, jasan mi je tjedni špeceraj, nekakav aparat, namještaj i što se već na nju može kupiti, ali pet stvari za sto kuna, to mi stvarno ide na živce. Znam, na taj način ne moraš petljat s novcima itd., ali ja volim gotovinu. Ovako, moraš razmišljati koliko ti je ostalo na kartici, koliko možeš potrošiti, jesi pretjerao, možeš li još. Kada imaš gotovinu, to je to. Imaš 200 kuna u novčaniku i nema stvari za 201,50. Osim toga, ti kartičari uvijek zadržavaju red jer se redovito dogodi da im banka ne potvrdi to nešto, da žena na blagajni mora promijenti traku, da je gužva u banci, da ne radi kemijska i sto drugih sranja koji gutaju MOJE VRIJEME. Kada sam uzimala karticu u Reiffeisenu, žena me je toliko ugnjavila oko toga da nisam mogla vjerovati da postoje takvi ljudi. Hoćete ovu karticu ili onu, ova ove mogućnosti ona one. Onda sam ju spustila rekavši joj da ja ne koristim karticu na taj način da mi ona služi samo da pokupim lovu s bankomata. Ali to su vam prednosti, ma nabijem te na prednosti! Onda je rekla da je novac prljav pa zato koristi karticu. Da, to mi je rekla isfrustrirana droljetina koja radi u jebenoj banci. B-A-N-C-I Uvijek se naživciram 2. Nošenje burke po Europi. I to ne iz tradicijskih razloga nego zbog čistog bunta. Žena u Globusu piše kako je u Bruxellsu naišla na ženu koja nosi burku s markom Kelvin Clein. Bolesno. Kužim bunt, ali ne i marke u tu svrhu. Još sam nešto htjela reći na tu temu, ali sada se ne mogu sjetiti. One su me kartice previše uzrujale. 3. Ukrade krunice na spomen križu na Ovčari. Ne kužim taj kič, ali još manje onoga koji može na taj način okaljati svoje prste. I onda će s njima jesti, i milovati nekoga po licu, drkati... 4. Saznala sam da svećenik koji je župnik u župi mojih staraca i kod kojega sam jedno vrijeme išla na vjeronauk, dobio nekakvu povelju humanosti. Zgrozila sam se jer je to jedan od najodvratnijih svećnika koje poznajem. Kada je moj nećak Ruco bio mali, vodila sam ga na nedjeljnu večrnju misu. Padao je snijeg, a on nije mogao brzo hodati. Ta dva kilometra sam ga morala nositi, stajati da bi se odmorio pa smo naravno zakasnili na misu. Ne jako. Stajali smo pozadi, a crkva je bila polupuna. Inače je ogromna i nekako se uvijek čini prazna. Kada je krenula propovijed, uzela sam ga za rukicu i odvela do prazne stolice. Inače u toj crkvi ima jako malo stolica, kao da namjerno primorava župljane da stoje pod misom. A toliko mjesta. Dok smo sjedali, župnik je rekao kako će pričekati da gospoda sjednu gledavši u nas dvoje. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Došlo mi je da odem do oltara i opizdim mu šamarčinu. Inače ne voli da roditelji dovode djecu, ako ista nisu pristojna i dobro odgojena. Halo, pustite malene k meni? Djeca su naše najljepše blago? Ne, ne za njega. Što je najgore, jedan kolega i kolegica, slažu se s tim da djeca koja nisu odgojena nemaju što tražiti u crkvi. U prošlu sam nedjelju bila na misi gdje su djeca trčala po cijeloj crkvi, vješala se po propovjedaonici, vukla svećenika za halju, pjevala na svoj način, uživala, osjećala se prihvaćenim, a crkvu svojim domom u kojemu mogu biti ono što jesu. E takvi svećenici trebaju dobiti povelju humanosti, a ne kao ovaj, kako kažu, pravednik koji se drži principa. Principe, Boga, ljubav i djecu ne treba stavljati u istu košaru. Izbacite uljeza. Principi. A i o pravednosti bi se dalo razgovarati. 5. Stres. Mislim da je i mene uhvatilo. Stišće me u prisima, stalno se brinem, žurim, uzdišem i baš se osjećam loše. Lako se naživciram (kao i inače, usotalom), ali ovaj puta sve ima i svoje posljedice. Mislim da moram početi raditi nešto za sebe. Razmišljam o meditaciji, molitvi, kristalima, čajevima, pilatesu, i godišnjem odmoru za kojega ne znam kada ću dobiti. A posla toliko... Nikada od mene Šegrta Hlapića! Da, zahvaljujući Debi večeras sam se osjećala dobro i neopterećeno (ali čim mislim na to, već me hvata). Gledali smo film V for Vendetta. Odličan je. Sve preporuke. Odoh spavati!

04.11.2006., subota

Veliko spremanje

Upravo smo se riješili starog printera. Bio je još dobar, ali su čak i zamjenske boje za njega preskupe. Pravili smo veliko spremanje u sobi, odnsono ormaru koji je bio bunker svega i svačega. Osim hrpetine smeća za koju još ne mogu vjerovati da je bila u našem ormaru (cd-i, kutije, kazete...) bacili smo i printer. Nudili smo ga ljudima, ali ga nitko neće. Htjela sam da ga poklonimo, ali toj osobi bismo učinili medvjeđu uslugu. Jednostavno smo ga iznjeli van. Deba je rekao da će to biti garaža za miševe ili radionica za starog djeda miša kada ode u mirovinu. Bila sam zadovoljna. Poljubili smo pritner i rekli mu da pozdravi miševe, čajnik i čarape. Sigurna sam da će mu biti dobro. Šalu i infantilnost na stranu. Nevjerojatno je koliko se smeća može skupiti godinama. Pitam se samo zašto nam je to trebalo. Što je najgore, ima toga još, ali mislim da ćemo to ostaviti za neki drugi vikend. Ne znam zašto su ljudi toliko ovisni o tim sitnim materijalni stvarima. Odnosno, ja sam ovisna. Sve to nagomilano i neiskorišteno sranje samo skuplja negativnu energiju. Kad se samo sjetim odjeće, negativne energije k'o u priči. Ovo ću nekada nositi, ovo ću kada se možda udebljam, a ovo kada smršavim. Ovo će se možda svidjeti mojoj kćerki za 25 godina (tko živ tko mrtav), a ovo mi je poklonila teta, a ovo... Što mene još čeka idućih vikenda. LIjepo je rješavati se nepotrebnih stvari. Osjećaš neko olakšanje. Sad idem usisati ispražnjene dijelove sobe, a onda... uživancija!!!

Hlapić, bitnici i narančasti čajnik za miševe

Nisam se pohvalila! Prekjučer sam kupila (taratata) Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (taratanatrnaantafatapja) Nakon posla, po vjetru i skoro neviđenoj zimi sam otišla do antikvarnice Ezop i odmah s vrata: Imate li Čudnovate zgode Šegrta Hlapića? Kaže žena, mislim da imamo, a ja, ali onoga u biblioteci Moja lektira. S police viri gomila knjižica iz te biblioteke, svaka od njih bi mogla biti Hlapić, gledamo, vrtimo, ništa. Nada, iščekivanje, radost, razočaranje, a kad ono, bila je baš prva u nizu. Uvijek je tako, tražiš neki cd na polici, gledaš, vadiš, prevrćeš, ljutiš se, gdje si ga zametnuo, nema mojih Beatlesa, onih mojih gdje su pjesme poredane kako ja volim, nema ih na ovoj polici, gdje si ih stavio, a kad ono. Prvi u tom redu. I nikada ne bi pogledao baš taj. Tako je bilo i s Hlapićem. Kako sam bila sretna. Istina, ovaj je očuvaniji jer se na koricama moga potpisao moj pametni brat i to nekakvim ljubičastim flomasterom. A taj mi biljeg sad baš fali. Nazvala sam Debu da mu kažem za Hlapića. Obećao mi je da će mi on nešto napisati na korice. Rekao mi je i da njemu kupim nešto. Upravo je bio čitao biografiju Kurt Cobaina. Jako mu se svidjela pa ju je poželio imati. Na žalost, tu knjigu nisu imali. Smišljali smo što dalje. Pa da, Kerouac, Na cesti. I kad ono, baš na polici Keruak, Na putu. Bilo mi je smiješno. Neko novosadsko izdanje. Složili smo se da nam ne smeta. I tu sam knjigu stavila na pult, a žena, neka mlađa hipijevka kaže kako je baš taj dan izložila tu knjigu. Tražili smo ju mjesecima jer je nova preskupa. Koja intuicija. Ha? I onda mi padne na pamet. Šegrt Hlapić je prvi bitnik kojega sam čitala. Već sam kao mala bila zaljubljena u takvu literaturu, a Kerouac, Cassady i noviji bitnici poput Ilje Stogoffa i hrpe njih kojih se trenutno ne mogu ni sjetiti su tek čekali u budućnosti. Po Hlapiću bi se dao snimiti dobar film ceste. Dječji film ceste. Čudnovate zgode Jacka Kerouaca. Čak bi se i Cassadyjeva Prva trećina mogla nazvati Čudnovatim zgodama Neala Cassadya. Najviše volim knjige s autobiografskim elementima. Ne čiste autobiografije i biografije nego knjige u kojima autori pišu o najsitnijm detaljima svoga postojanja koji i nisu toliko bitni za njihov život, ali upravi su oni ti koji ga čine takvim kakav je. O Bože. Kupila sam i knjigu Običaji Slavonaca (ili tako nešto), čini se zanimljiva. Ne želim zaboraviti neke stvari. Upravo čitam Hej, Nostradamuse od Douglasa Couplanda. Bila sam presretna kada sam je skužila u knjižnici. I Deba je bio presretan kada sam je donijela kući. S obožavanjem smo pročitali njegove Microkmetove, a onda i Generaciju X. Čini se da će ova biti puno potresnija od ove dvije spomenute. Početak podsjeća na Gus van Santov film Elephant. Bolno. A onda me čeka Šegrt Hlapić. Čak sam samu sebe razočarala. Mislila sam da ću ga pročitati u busu do Juga. Deba kaže da miriši staro i fino. Ali nekako nije kao moj Šegrt Hlapić koji je tko zna gdje. I dalje ću ga tražiti jer sad sigurno plače negdje tužan i sam. A joj. Kao i narančasti čajnik i Debine čarape. Moram ispričati tu priču. Jednom sam u Alastoru, čist onako, kupila stakleni čajnik koji je imao narančasto postolje i ručku. Bio je vrlo praktičan jer je udjedno imao i cjediljku i svakodnevno smo ga koristili u pripremi raznoraznih čajeva. Obožavali smo ga. Kako ljeti uglavnom nismo pili čaj, tek smo u jesen (mislim prošle ili čak pretprošle godine) otkrili kako je staklo čajnika napuknuto. Mene osobno to uopće ne bi smetalo iako po feng shuiu ne bi trebali koristiti oštećene stvari, ali Deba je tvrdio kako će se nekome razbiti, pa će se proliti čaj, pa će završiti u bolnici i sve tako. Stara je odmah rekla da ga bacimo, a ja, ja sam u sebi umirala od tuge jer nisam mogla zamisliti da čajnik koji je s nama proveo toliko vremena i s nama bio u najrazličitijim situacijama, završi u smeću. Nema šanse. Odugovlačili smo s tim činom bacanja čajnika. Onda smo se jednu večer jednostavno pozdravili s njim, izljubili ga i bacili u smeće. Stalno sam se vraćala u špajzu i gledala ga, a onda je došao stari i iznio vreću sa smećem u garažu. Pojma nije imao o čajniku. Onda je tek počela kuknjava. Njemu je jadnom hladno, zamisli kako se iznenadio, toliko smo ga voljeli, a onda bacili. Što on o nama misli. Tužan je i sam i boji se mraka. Smiznit će se... i u nedogled. Zaista mi ga je bilo jako žao. I znam da mislite da sam luda. Onda se Deba sjetio da će čajnik završiti na nekoj velikoj hrpi smeća, onda će doći mali miševi i napraviti si kućicu u čajniku. To mi se svidjeli. Miševi u čajniku kao u toplom gnijezdu. Sad svaki puta kada nešto bacamo, pridodamo miševima i čajniku. Tako je bilo sa Debinim svjetloplavim čarapama koje sam mu kupila na koridoru i koje je jako volio. Već su imale rupe i prorijedile su se. Ja sam ih štopala, ali već su zaista bile neupotrebljive. Onda smo ih poslali miševima u čajnik. Kontam si kako je ovo dobra priprema za imati djecu. Kako ćemo tek njima morati muljati za neke stvari. Izmišljati priče da bismo ih utješili. Meni, a ni Debi to nikada neće biti problem. Samo se nadam da nećemo završiti kao tata u Burtonovom filmu The Big fish. Mislim da će nas naša djeca obožavati. Jedva čekam našu djecu. Ali o tome drugi put. Pusa

02.11.2006., četvrtak

Nezaboravni blagdan

Jučer je bio blagdan Svih svetih. Inače mi ti dani užasno idu na živce jer se stvara nepotrebna gužva na ulicama, trgovinama, prometnicama, autobusima. Gdje god se okreneš, nalazi se hrpa ljudi s hrpama cvijeća, u kalenicama, aranžmani, buketi... Onda lampioni, žuti, roza, pariško plavi, trajnogoreći, sporogoreći, vječna vatra i ostale komercijalne gluposti. Nikada neću zaboraviti kada sam par godina nakon što je umrla mama, sredinom '90.-ih, a taman su se masovno počeli kupovati lampioni za Svisvete na njezin grob donijela obične bijele svijeće. Uvijek smo kupovali takve svijeće, ugurali bismo ih u zemlju i zapalili. Možda bi se i ugasile kada bi zapuhao vjetar, ali Bože moj. Onda me je baka, njezina mama, pokojoj joj duši izgrdila da nitko više ne nosi takve svjeće. Da je to ružno, da se onda moraju čistiti grobovi od voska - što je totalna glupost jer se vosak kada se ohladi stisne i lako se može maknuti, a na ploči ostaju mrlje. Bila sam strašno tužna (iako joj to naravno nisam pokazala) jer sam mislila da je bitno da svijeća gori. Uvijek je nešto prigovarala. Od toga kako smo se obukli na taj blagdan, tko se našminkao, tko se kako ponaša... Sve mi je to bilo odvratno da mi je bila muka ići te dane na groblje. Pa sva sila rodbine koju uopće ne poznaješ, pa zar me se ne sjećaš, kako si narasla, kasnije kako faks, jesi se udala... Kada je baka umrla, s drkarenjem za taj blagdan je nastavio brat. "Jesi kupila aranžman, kako ti je mali lampion, ne bi išla starcima (prije 3 godine je umro i stari) na groblje... Zaista sam prezirala odlaske s naramcima lamipiona i cvijećem u rukama, trčanje od groba do groba, brzinsku molitvu svećenika i ubiranje love nad grobovima, no znalo je biti i zabavno. Kada smo bili klinci, moj nećak sada skins i ja smo se uvijek glupirali, a kako su se rađali mlađi nećaci, uvijek je bilo nekoga tko se zajebavao nad grobovima. Ruco je vijao Eću dok je svećenik opjevao grob, a mi smo gotovo praskali od smijeha. Uvijek bi netko podrignuo, zjevnuo, u najboljem slučaju prdnuo. Baka bi nešto izvalila, pojavila bi se stara rođakinja s brkovima, pijani stric... Pokušavali bi nas ušutkati, a onda bi se i sami pridružili. Kasnije bi išli na kakvu klopu, cugu kod sestre, bake, ujne, strine... Na kraju bi se vratila kući super raspoložena. I tako iz godine u godinu. Ujutro nabrušena, a kući pjevajući. No, ove se godine dogodilo da sam na Sve svete jednostavno radila. Taman sam pomislila kako se neću morati patiti sa sranjima. Svoje sam odradila i onda sama otišla na stričev grob u gradu. Zapalila svijeće i sjetila se kako se moji sada u Sikirevcima zajebavaju. Kako su svi zajedno u obiteljskom raspoloženju i kako mi sve to zapravo strašno nedostaje. Ruganje bratu što je tati kupio plavu, a mami crvenu svijeću, teti koja pokušava od naramčića krizantema za sve napraviti buket pored svih oni fancy aranžmana, drugoj teti koja mi poklanja orbit žvake koje drži u svojoj maloj ručno izrađenoj torbici, sestri koja ne može izdržati da ne puši na groblju, nećacima kojima je super dosadno pa se vijaju oko grobova, ponovo bratu koji ovaj puta glasno štuca, jedinoj preostaloj brkatoj prastrini... Koliko je zapravo bitno to obiteljsko zajedništvo ma koliko vam išli na živce. Ono ipak nešto znači. U tom smo trenutku svi skupa. I živi i mrtvi. Prisjećamo se, brinemo se jedni za druge. A ja sam to ove godine propustila. Baš je smiješno da nešto prvo moraš ne doživjeti da bi skužio koliko ti je taj doživljaj zapravo bio važan. Potrudit ću se na godinu biti sa svojima. Nadam se da do tada neće biti novih mrtvih.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Imala sam potrebu pisati i mimo onoga za što me plaćaju. Mislim da imam puno toga za reći, ako ne nekom drugom, onda sebi. Pišem tek dijelove svakodnevnih događaja koje za sobom povlače hrpe sjećanja. Što će prevagnuti, nemam pojma. Možda će neke osobne stvari biti preuznemirujuće, ne odogovaram za svoje postupke.

Uvijek zavirim

Kinky
Luki&Goldie
Šesnaestica
Dinamitna
KIBORgIRL
Seoska idila
Kneginjica
Tratinchi(CHI)ca
Joza
Vražica
Ratar i bekrija
Baća Iva
Elektronegativka

Ovdje i sada

Ne mogu slušati ljude kad se žale kao da su svi drugi krivi za ono što im se događa, a oni su mučenici i pravednici. Nije mi jasno kako svi do sad već nisu shvatili da su skro sve najvažnije stvari u životu upravo onakve kakvim ih sami naprave. A tu ubrajam i muško - ženske odnose.
Krešimir Pintarić, Ljubav je sve