šegrt Hlapić.blog

09.07.2008., srijeda

Živa sam!

Najdraži moji!
Informacija da sam trenutno još na poslu, od jutros, od pola 8 valjda vam dovoljno govori zbo čega me nema.
Naravno da vas čitam, ali nemam vremena ostaviiti komentar, a da o postovima ne pričam.
Sve vas ljubim i pozdravljam!
- 22:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.05.2008., subota

Dragi moji!
Vjerujem da sve rjeđe dolazite na ovo mjesto, ali sam sigurna da vam je drago kada vidite kakav trag života na njemu, odnosno, trag mene u komentarima na svojim blogovima.
To što me nema, opet je čista nemarnost, ali i nedostatak vremena. Ponekada se i zaletim do vaših blogova, ali često ne ostavljam komentar jer, vjerujte, nemam vremena.
Kao što znate, osim o poslu (koji za mene ne prestaje izlaskom iz ureda, dapače), razmišljam o krečenju, ugradbenom ormaru, kuhinji, parketima, novcima koji su za sve to potrebni... pa onda malo tulumarim, sve rjeđe općenito čitam... Ma, totalna ludnica budući da u stan mislimo useliti do godišnjice braka, 23. lipnja pa nam baš i nije ostalo puno vremena.
Dakle, od mog posljednjeg posta do sada se nije dogodilo ništa značajno (poput udaje, promaknuća...sretan) nego jednostavno nisam stizala.
No, to ne znači da ne mislim na sve vas. Dapače. Svako se malo sjetim Luki, Goldie i njezinog mališana. Koja je najnovija intrigantna tema Kinkyinog posta, kako Kneginjica u školi, a 16-ica na faksu, što radi Baća Iva u dalekom svijetu i je li Ratar i bekrija u međuvremenu bio rodnim nam Sikirevcima...
Osim toga, toliko bih toga podijelila s vama, iako, nekada mi je društva, ljudi i rasprava i previše. Sve te teme zaprarvo prežvačem na poslu pa onda i s Debom kod kuće pa mi često treba samo mir.
Eto, toliko za sada. Nadam se da ću ubuduće naići ipak malo više vremena za svoje blogoprijatelje!
Pusa svima!!!

- 18:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.03.2008., ponedjeljak

Posveta Biškanu!

Biškan je Deba, a Deba je moj muž!
Već 9 mjeseci!
A zajedno smo (bez i jednog prekida) gotovo 8 godina!
I sjajan je!
Ono što me trenutno inspirira (a htjela sam pisati o sasvim drugim stvarima) za ovaj post je ono što se događa iza mene. Naime (ovo je onaj glupi novinarski naime rolleyes) Deba svira gitaru, a ja ležim s laptopom u krilu i čačkam po Netu, čitam blogove... Svirao je Bowiea, Waitsa, Dylana..., a onda se uhvatio komercijale poput Plavog orkestra, Crvene jabuke, Prljavaca... koje inače nikada ne svira. No, kako ja uglavnom ne znam tekstove pjesama onih prvih, a ovih drugih znam samo zato jer su postojali (i još uvijek postoje eek) na našim prostorima, krenula sam pjevati s njim. Sjajno je to što možemo na ovakav način podijeliti ovo rano proljetno večer, svatko u svom filmu, a opet zajedno. Naravno, zahvalni smo i tehnologiji jer svako na svom kompu izvlačimo tekstove pjesama koje su obilježile naše djetinjstvo (Suada, Sava tiho teče...).
Uglavnom, obožavam svog muža. Naravno, uvijek su prisutne i neke glupe razmirice, ali kako bi život bio zanimljiviji.
Jesen u meni tuguje.... pjevapjevapjeva shvatili smo da je previsoka za nas nut
Razmirice kreću onda kada nam se nikako, ali baš nikako ne poklapaju interesna polja (on svira, a ja pokušavam čitati). Na sreću, oboje smo osebenjaci, ali smo i dovoljno samosvjesni pa uvažavamo nedostatke i negativnosti drugoga, odnosno, na njih gledamo kao na vlastite mane.

E ljudi, pretjerujete li vi u hrani i cugi?
Ja da!
Ovih dana posebno što je super glupo jer nisam jela ništa kvalitetnije nego inače samo imam izgovor da zbog blagdana jedem gomilu toga. Užas! A sve mi je fino. I mogla bih svaki dan tako. Na nesreću, kada bih jela onoliko koliko bih htjela (nije da gladujem) bila bih kao bure. Ove sam ...
... u pozadini...
Ne znam kako da pobegnem od sna,
I ne znam dal' te iko voli kao ja,
Al' ne bi ova noć tako bolela,
Da me nisi volela...)

... sam se zime pomalo i udebljala i što je najgore, znam da mi nije teško skinuti kilograme pa se svako malo prepuštam užicima. Užas.
Osim toga, i cuga je cijelo vrijeme prisutna. Svaki dan nešto za opuštanje oko 13 sati (tada zaključim najstresniji dio dana na poslu i spremam se za drugi, malo manje stresan dio), onda aperitiv kod kuće prije klope pa pivkan ili vino poslije klope. Što je najgore, kužim da to rade i svi ljudi oko mene i zbog toga mi je priličan bed. Mislim, ružno je što smo došli do toga da se ne zanmo drugačije opustiti.

O Bože, pa ja sam svima vama zaboravila čestitati Uskrs (al' neka sam pričala o klopi, užas)!
Pa SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS, DOBRI LJUDI!!!
Nadam se da ste ga lijepo i u miru proveli.
Ja sam bila kod tete u Mikanovcima i bilo je uobičajeno. Teta je, na žalost, bila bolesna pa je malo gnjavila što me je više iscrpilo nego napunilo baterije, ali dobro. Biškan i ja smo bili na Veliku subotu na misi Vazmenog bdijenja i bilo je lijepo. Istina, cijelo vrijeme smo umirali s klincima koji su se stalno glupirali. Baš su smiješna ta djeca. Opet sam srela kolegicu iz osnovne koja je svake godine sve ljepša i zgodnija, a ima dvije kćerkice i sina. Mislim da je najstarija 5 ili 6 godina. Kada gledam tu njezinu predivnu dječicu, žalim što i sama već nemam koje. Zato sam odlučila idućih nekoliko mjeseci poraditi na pripremama (srediti zube, kralježnicu, težinu) i dovesti se u red, odnosno pripremiti zemlju za sjeme nutnutnut ha ha ha (moram još dodati). Naravno da nisam mislila na doslovno sjeme, odnosno doslovno na sjeme, ali dobro. Kada se odlučimo na taj veliki korak, želim učiniti sve što je u mojoj moći da to dijete (ili djeca, ako budu blizanci wink) bude začeto u zdravoj okolini. Mislim, kada sam već toliko čekala, za njega ili nju mogu još toliko napraviti.

U što se ovaj post pretvorio. A i Biškan je poludio, počeo je svirati i pjevati Sweet Child of Time od Deep Purplea, ali mu je previsoko i puca mu grlo.

Eto, uživajte u ovom postuskrsnom tjednu! Volim vas, grlim i ljubim!!!

- 18:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

15.03.2008., subota

Vrijeme, vrijeme, vrijeme...

Dragi moji!
Evo me opet nakon sto godina. Prošli je tjedan bio naporan, ali sam njime i zadovoljna. Pretprošli sam tjedan preležala jer sam imala gripu, no skužila sam kako se to moralo dogoditi i kako mi je gripa poslana od gore, da se malo odmorim. Valjda su mi se baterije totalno istrošile, a imunitet skroz oslabio.

U nedjelju, prije dva tjedna me uhvatila temperatura od 39,8 stupnjeva i svi su se moji (Deba, teta, starci) uzvrpoljili. Teta je čak htjela da zovemo hitnu što mi je bilo super smiješno, Deba je hodao s oblozima od rakije, a tata (odnosno, moj svekar) išao u dežurnu ljekarnu i donio čepiće nutnutnut koje na sreću nisam morala koristiti no jer mi je tuširanje skinulo temperaturu. U cijeloj sam bolesti popila tek par andola i 4 lupoceta, ali sam zato pojela dvije tegle meda, hrpu propolisa, bijelog luka... I da, najsmiješnije je što sam samo dva dana bila bez apetita (i tu me Deba natjerao da jedem pa sam morala) dok sam sve druge dane imala super apetit. Zezala sam se da me valjda ni smrtna bolest ne bi spriječila u jedenju jer hrani ne mogu odoljeti. njami Prva dva dana sam se odvratno dosađivala jer nisam mogla ni čitati ni gledai TV, ali sam zato kasnije totano uživala u dokoličarenju. Čak sam uspjela pročitati i knjigu (i inače čitam, ali za svaku mi knjigu treba jako dugo jer imam jako malo slobodnog vremena), zbirku priča Flannery O'Connor - Sve što raste, mora se i sastati. Ta je američka književnica iz prve polovice, i rane druge polovice prošlog stoljeća značajno utjecala Raymonda Carvera, a priče su joj sjajne.

U svakom slučaju, sada sam zdrava (još malo kašljucam) i prilično odmorna i spremna za nove izazove. Naime, na poslu dobivamo hrpu novih ljudi s kojima bih trebala raditi idućih dana. Nadam se da ću ih naučiti svemu što bi trebali znati i da će njihove nove ideje i teme osvježiti naše novine. To će biti olakšanje i starim novinarima koji su pucali po šavovima od posla koje su svakodnevno morali obavljati. No, isto tako, morat će se izboriti za svoj dio kolača jer će se napokon dogoditi da ću kao urednica imati hrpu materijala od kojega ću moći birati što ide u novine, a na čemu se mora još poraditi. Bit će bed neobjavljivati nečije tekstove jer su manje kvalitetni, no tako jednostavno mora biti. Sigurno će mi se neke stvari i zamjeriti, no ekipa s kojom sam do sada radila su odreda sjajni ljudi i vjerujem da će se znati nositi s novima, ali i da će shvatiti moje postupke.

Strašno se radujem proljeću i nadolazećim blagdanima. Kada sam bila mala, Božić mi je bio draži blagdan od Uskrsa, a što sam starija, sve više volim Uskrs. U petak idem kod tete u Mikanovce, Deba dolazi u subotu, a u nedjelju po nas dolaze starci. Drago mi je što ću i ovaj Uskrs provesti u Mikanovcima, no još više čekam da kada uselimo u novi stan mogu sve običaje koje obožavam primjenim u vlastitoj kući. Sve do sada su to bili kompromisi jer si uvijek morao trpjeti nečij raspored i uklapati se u njega. Uskoro ću ja imati svoj raspored i svoj način kako proslaviti te dane.

Svakim danom se sve više radujem našem stanu (koji je, usput rečeno, još uvijek veliko gradilište) i nadam se da ćemo se uspjeti useliti na ljeto. Što je najgore, najveća prepreka nije novac (kojega imamo malo, no krpamo se nekako) nego nedostatak vremena. Većina je stvari mogla već biti gotova, no nemamo vremena za poskidati tapete (sama sam ih skinula u hodniku i jednoj sobi), nazvati majstore da dođu napraviti ovo ili ono, pozvai čovjeka koji će nam raditi kuhinju, ugradbeni ormar... Evo, danas je prošao dan, a da ništa nismo napravili jer mi je subota jedini slobodan dan u tjednu pa ga radije provedem odmarajući se i lapeći. Ponjela sam i posao kući, ali mi se ništa nije dalo raditi. Sve se odvija lagano pa iako je to ok, polako mi ide na živce jer bih se htjela već jednom maknuti. Ali sve će doći u svoje vrijeme. Valjda.

Eto, nisam napisala ništa pametno. Sada idemo jesti kokice i gledati filmove dok se boje ne rastope! Pusa!!!
- 17:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.03.2008., petak

Je li samokritika produkt poznavanja sebe?

Naslov je parafraza rečenice iz jednog nedavnog posta Kinky Kolumnistice kojega sam pročitala tek jučer, a nadovezao se na ono čime mi je um intenzivno zaokupljen.

Moram priznati da nisam u toj mjeri zaljubljena u sebe, no mislim da sam za razliku od Kinky, a u odnosu na samu sebe u puno sebičnijem, egoističnijem i samim tim nezahvalnijem i ružnijem položaju.

Naravno, ovo pitanje ne traži odgovora. Odgovor je jasan, no samokritika ne mora nužno biti izraz nečega dobroga. Samokritika može biti samo još jedan način na koji sebični ljudi još više pokazuju svoju sebičnost.

Oni koji me poznaju, neće se složiti s onim što ću sada napisati, no to će značiti samo to da me ne poznaju dobro. I zapravo je za njih same puno bolje da me niti ne upoznaju tako dobro. Dvije osobe koje jedine znaju o čemu govorim kada ovo pišem, vjerojatno post neće ni pročitati, a to su Deba i teta, osobe koje me poznaju u dušu.

Imam jedan molitveničić, nasljeđe moje bake iz kojega svaki dan prije posla pročitam lijepu misao, priču, molitvu ili pjesmu predviđenu za taj dan. Kako nisam počela od početka godine, jedno sam se jutro vratila na datum oko Nove godine, a u jednom je danu ponuđeno nekoliko misli, a ona koju si uzmeš, trebala bi biti misao vodilja kroz cijelu godinu. Najviše mi se svidjela misao Svetog Pavla, Želim svima biti sve. Naravno, već to jutro na putu na posao, na to sam zaboravila. Psovala sam svima sve, na poslu sam razmišljala o ljenosti drugih ljudi, išlo mi je na živce što moram obavljati ovo i ono, javiti se Debi petsto puta na telefon, nazvati tetu i slušati njezine jadikovke, doći kući i slušati ukućane, željela sam nešto sasvim drugo. JA SAM ŽELJELA NEŠTO DRUGO. JA KOJA SAM IZABRALA BITI SVIMA SVE.
Reći ćete kako izmišljam jer treba imati vremena za sebe. Naravno. No, ja se sve vrijeme trudim imati vremena za sebe kukajući kako me drugi iskorištavaju, kako sam jadna, kako puno radim i sve vrijeme posvećujem vrijeme sebi okrivljujući druge. A i kada radim nešto za druge, to je samo zato kako bih pokazala da sam dobra i požrtvovna.

Trenutno u životu prolazim nekakvu vrstu katarze. Bar se nadam da je katarza. Došla sam do dna. Sagledala svoj problem sa svih strana i sada ne znam što s njim dalje.
Jutros sam čačkla po netu i došla do bloga gdje sam se podsjetila Poslanice Korinćanima i Hvalospjeva ljubavi. Ondje se našla vrlo jednostavna, hm, mogla bih reći vježba za ispit savjesti.
Podsjetimo se na srž toga hvalospjeva koji je poput zavjeta pročitan i na Debinom i mom vjenčanju.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.

Vježba se sastojala u tome da umjesto imenice ljubav izreknemo JA.
Često nisam velikodušna, a i kada jesam, činim to potpuno svjesno i proračunato.
Često nisam dobrostiva, nego sjebana, zla i bezobrazna.
Često zavidim ne želeći to priznati ni sebi.
Hvastam se često i to pod raznim krinkama i na perfidan način želeći istaknuti svoju osobu, veličanstvenu, najpametniju i najsnalažljiviju.
Uhvatim se kako se nadimam.
Nepristojna sam često, nametljiva, čangrizava, nestrpljiva, nosom do neba, tko mi je ravan.
Tražim svoja prava, svoje zasluge, ja koja sam učinila ovo i ono, meni koja sam...
Razdražljivost je moje drugo ime, razdražljivost sam ja sama.
Rado praštam, ali pamtim. Pamtim više nego što sam svjesna i naravno, izvlačim u najprigodnijem trenutku kako bi poput otrovne strijele ranila one koje najviše volim.
Licemjerno se radujem nepravdi ističući sebe kao pravednu i staloženu osobu kojoj je zapravo na prvom mjestu zadovoljenje vlastitih potreba i niskih strasti, a onda sve drugo.
Radujem se istini, ali najčešće onda kada mene može potvrditi kao dobru osobu.
Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi... do ovoga zaista dođem, ali nakon što se uvaljam u blato vlastite duše i tek kada spoznam koliko sam pogriješila.

Ja sam valjda najsebičnija osoba koju poznajem. Što je najgore, imam osjećaj kako je i ovaj post vrlo sebičan. Iskren, ali sebičan jer sam opet JA u pitanju.
Kako je ona samokritična, samosvjesna, kako ona zna.

Imam jednu prijateljicu koju sam upoznala ove jeseni (i da, mogu već reći prijateljicu) koja, kada joj sve ovo izreknem kaže kako sam previše samokritična i preoštra prema sebi. Ali, kako ne bi bila kada sam svjesna svega lošega u sebi. Gdje bi se tek nalazila da nisam tako samokritična. Ono što me najviše boli je nemoć koju osjećam kada se odlučim promijeniti. OK sam neko vrijeme, ali tako lako ponovno posrnem. Uostalom, ne sviđa mi se (jer da, opet želim biti najbolja) što ako se i promijenim, ta velikodušnost, dobrostivost, skromnost, pristojnost, ljupkost, nenametljivost možda neće biti iskrena nego tek naučena, rezultat kontrole i stalne prisutnosti svijesti koja sa mnom upravlja.



Da, možda dugujem i objašnjenje toga što me nije bilo sto godina. Recimo da sam dobila unaprijeđenje i da sam u priličnoj stisci s vremenom pa ne stižem odlaziti do bloga, kako svoga tako i ostalih. To ne znači da se u budućnosti neću oko toga više potruditi. Prije tjedan dana me uhvatila gripa pa sam još uvijek kod kuće, liječim se.

Pusa svima!!!
- 11:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.01.2008., utorak

Osjećaj, iskonski, životinjski, balkanski

Znate da naziv Balkan dolazi od dva turska izraza? Bal za med, radost i kan za krv? Prema tome sam prava Balkanka. Nekada prava radost i med za sve oko sebe, a nekada prava ključala krv koja guta i prži sve oko sebe.
Moj je otac, s mamine strane i tatinom tati Nijemac. Došli su iz južne Njemačke i nastanili se u Srijemu. Kasnije su doselili u Posavinu, točnije Slavonski Šamac i ondje se pomiješali sa Šokcima.
Mama je po svojoj mami čista Šokica, a po tati porijeklom Crnogorka.
Priča ide ovako. Dva brata Nikolića krenula trbuhom za kruhom, došla u Slavoniju, vidjeli kako se ondje dobro živi i doveli još dva brata. Nikolića. I otud svi Nikolići u Sikirevcima i okolnim mjestima (a zaista ih ima puno, s tim da nismo nikakav rod).
Kao malu su me znali zvati Nikolićka ciganka.
Nekako, što sam starija, sve sam više svjesnija te svoje bipolarnosti. Te hladne sjeverne (austrougarske) glave i vrelog (balkanskog, možda čak i ciganskog) srca. Ponekada totalno proračunata, organizirana, odgovorna, samosvijesna, nedodirljiva, samopouzdana..., i već u drugom trenutku totalno luda, svjesna trenutka i samo trenutka, ključale krvi, željna avanture, sukoba, sranja, razbijene boce, violine i trube koja para srce i zauzima sav prostor mozga, zajebana, puna prkosa, inata, čak i mržnje, sa žeravom u očima, jezikom oštrijim od mača.
Ponekada želim, barem na kratko, biti muško koje si može dozvoliti što god mu padne na pamet (Kinky, ne mrzi me), napraviti sranje, brijati, lupati bocom o glavu, neopravdavati se nikome za ništa... Zapravo, za to ne trebaš biti muško. Bila sam takvo muško prve dvije godine faksa. Tada mi je otac (koji je Balkanac postajao tek kada bi popio, inače je bio 'ladni Švabo) rekao (vjerojatno je tada bio cuga) da u životu budem đeger. Uvijek mi je smiješno kada se toga sjetim jer ne znam što je s tim izrazom hio reći. No, sve se svodilo na to da se ne dam zajebavati od nikoga (kao što se, primjerice, moja mama dala, od njega).
Balkanka, Ciganka, što li... Samo zam da me ništa ne može dirnuti kao ciganska truba i violina (koju je i stari, samouko svirao) jer tu prestaje sve što se može razumom izreći. Samo osjećaj, iskonski, životinjski, balkanski.
I da, na fotki nije moj tata, nego harmonikaš koji je svirao u krčmi Kod Ruže gdje smo Deba i ja s kumovima proslavili naše vjenčanje.


- 12:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Univerzum uma

Na biciklu vozim Nenu... pičim Svačićevom, led na cesti, iz nosa curi, iz očiju kapa, zima je... stignem na zeleno... hoće li ovaj auto skrenuti, je li izbacio žmigavac... u treću... iduće je crveno, stići ću ispuhati nos... gle neki brkajlija, sliči na Hidu Bišćevića, naravno, sjetim se Luki, a bogami i Denisa Kuljiša... nesrazmjer... sad na nogostup... mogu li na ovom prilazu među aute, ne mogu... digni točak jer je visoka bankina... trepteći semafor, nadam se da se neće spustiti rampa... sad na cestu, ispruži lijevu ruku, skrećeš, samo da nitko ne ide ususret... napokon na Vukovarskoj... A SADA UHVATI ZELENI VAL... gazi, gazi, gazi, neću stići... jesam ga... još idući semafor i onda pirenje nosa, pripremi maramicu prije jer se tu brzo pali zeleno... nutthumbup

Naravno, ovo je tek dio, tek površina mojih razmišljanja od kuće do posla dok vozim bicikl. Naravno da zagledam u hrpu izloga, u ljude koji prolaze, onima u automobilima, gledam kako niču nove zgrade, veselim se, ljutim se, razmišljam o obitelji, snovima, što ću danas raditi, smišljam razne scenarije i susrete s ljudima... pjeva

U ponedjeljak je na HRT-u 1 prikazan odličan hrvatski dokumentarac Univerzum uma, a prva emisija je govorila o Problemima i perspektivama u razumijevanju samih sebe (bit će prikazane još 3). Govorilo se tu o svemu i svačemu, no ono što me uvijek zaprepasti je činjenica kako bi čovjek, kada bi njegov um registrirao i obradio sve ono što ga okružuje, jednostavno poludio. Smatram kako svoj mozak koristim nešto više od prosječnih ljudi i zaista stalno radi, volim kalkulirati (kako lovu, tako i put kojim nekuda idem, a nekada to koristim i u odnosima s ljudima, no ne da ih iskoristim nego da ih nekim rečenicama i postupcima ne povrijedim (što će mnogi nazvati obzirnost, no i to je kalkulacija)), zadubiti se ljudima u lice, razmišljati kakve žene, muževe ili djecu imaju kod kuće, kako su izgledali kada su bili mladi i kako će izgledati kada budu stari... Vjerujem da je to dobro za mozak i zaista bi me rastužilo kada bih oboljela od Azheimerove bolesti ili demencije...
Baš volim razmišljati. Nemojte se smijati. zujozujozujo

E da u emisiji je bilo govora i o tome kako sve što nas okružuje je proizvod našega uma. Primjerice, priroda je strašno dosadna i o nama ovisi sviđaju li nam se (kao Kneginjici) posljednja dva tjedna ljeta kada mirišu procvale trešnje čije nam se latice prosipaju po glavi ili nešto drugo te da svatko stvari doživljava na svoj način. Naravno, nisu mi otkrili toplu vodu, ali čovjek se zamisli nad tim. Recimo, imam odličan periferni vid (iako sam inače kratkovidna i nosim naočale), ali i odličan sluh. I sad, u redakciji zvoni telefon osobe koja nije za svojim stolom. Ja ga čujem istog trenutka, dok drugi ni ne dižu glavu. Promatram ih, ali baš nitko ne reagira. Kada ih opomenem, kažu da nisu čuli, ne znaju koji je... (ne prave se ludi, zaista je tako) ili kada nešto vani bruji što čuvjem super jasno i glasno, oni apsolutno ne čuju. Jednom sam čula zvuk mobitela iz druge sobe, drugi nisu i onda su me zezali da sam prolupala. Dok Deba piše pripreme kasno u noći, čujem svaki okretaj lista papira zbog čega često ne mogu zaspati (ako nisam dovoljno umorna), brisanje gumicom... Isto tako, često prema zvukovima mogu odrediti tko što radi (ja u sobi, Deba dolje u kuhinji... čujem otvaranje frižidera, vadi posudu s narescima... pa često znam i bez da mi je rekao što je jeo...)
Sad sam baš udavila...

Možda baš poludim zbog toga što sve čujem, vidim, nanjušim (i tu sam dobra, i često njuškam ljude po ulici (naravno, ne približavam se, nego u prolazu) pa kada skužim da mi se nečij miris ne bi mogao svidjeti, zadržim dah i obrnuto) ili ću živjeti sto godina sa super zdravim mozgom koji će i tada raditi sve u 16!!! Nadam se da je ovo drugo.

I da noćas sam sanjala ružan san (svaku noć sanjam, snove totalno proživljavam jer i tu čujem zvukove, boje...) i još uvijek sam pod dojmom.
Bilo je pred samo jutro, sanjam kako moja profesorica s faksa ima bolesno dijete tuzan koje je stalno u kolicima i jako je bolesno. No, dijete je toliko sićušno, dužina kažiprsta, lomljivo, krhko. I sad ja njega kao čuvam, no odjednom je to dijete naših susjeda u Mikanovcima. Leži u kolicima, a vani pada noć, vlažno je, a dijete je pokriveno nekom vlažnom dekicom. Pokušavam ga uzeti, no ne uspijevam, glavica mu pada, netko me opominje da ne mogu tako, no ja ga želim osušiti i utopliti, bespomoćno gleda. Odjednom je na nekakvom kartončiću pokriveno komadićem kruha koji je mokar, vadim ga i stavljam u lonac s mlijekom (užas) i stavim ga grijati na štednjak da se malo ugrije. Ono pluta, a moja teta pravi kolače i cijelo vrijeme sere kako su susjedi neodgovorni, kako se ne brinu za to dijete, kako su bed, sere mi da joj smetam, u to ja idem pogledati je li se mali ugrijao, no mlijeko već kuha, zacrnjelo se, mali je ispao s kartonića, guši se, vadim ga vilicom, ona i dalje sere uopće neprimjećujući što se događa i da mi možda može pomoći, govori mi da se maknem, uzimam žlicu, vadim maloga van, stavljam na stol, ne diše, ne znam kako bih ga oživjela tako malog i krhkog, zvoni buđenje na mobitelu...
Bila sam strašno zbedirana jer motivi koji se pojavlju u snu nisu ni malo dobri, dijete, k tome još bolesno, bijelo – mlijeko koje na kraju pocrni... Cijelo sam vrijeme bedirala i ugnjavila Debu kako će se nešto dogoditi, htjela sam ponovno zaspati da ga ipak spasim i oživim, bila sam baš totalno sjebana.

Tako mi je jutros, vjerovali ili ne, iskipjelo mlijeko. Do sada se nije dogodilo ništa ružno, popodne se nalazim s Luki i Kinky, jeeeeeee!!!!, sada mi je san super smiješan (da, mislim da je mali patuljak imao i brkove dead) i sigurno se ništa neće dogoditi. Deba je rekao da sam luđa od Davida Lyncha.
Pojašnjenje sna (odnosno pojašnjenje svoje podsvijesti) otprilike znam, ali o tome nekom drugom prilikom.
Pusa!!!

- 11:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

Napokon sunce

Nikada do sada nisam tako teško doživjela tmurne zimske dane.
Nisam osoba koja mrzi neko godišnje doba zbog ovog ili onog. Zapravo svako od njih dočekam s novom radošću i gotovo dječjim veseljem.
No, ova mi zima nikako nije sjela. Ne zbog toga što nije bilo snijega, ili ga je bilo, ili je bilo hladno, vlažno... ništa od toga mi ne smeta ili jednostavno ignoriram, zabavim se nečim drugim. No, tmurni dani su mi strašno išli na živce. Zapravo, čak toga nisam bila ni svjesna. No, ujutro bi mi bilo jako teško ustati se, pogled na tamno nebo me je obeshrabrivao, a neki dan, kada sam shvatila da nisam sto godina vidjela mjesec, baš sam se rastužila.
No, s prvim zrakama sunca, jaglacima (koji u Mikanovcima, istina, cvatu gotovo cijelu zimu) i drugim vjesnicima proljeća, i ja sam živnula.
Već nekoliko dana (s prekidima kada je baš jako hladno ili smrznuto) vozim bicikl. No, na cestama je takvo blato da svako jutro dolazim k'o kreten na posao. Blatna od džonova do koljena. Zamislite, jučer sam odvezla bicikl na servis da mi podmažu lanac i da odmah kupim to nekakvo ulje za poslije, ali mi je majstor rekao da ga prvo očistim. Rekla sam mu da svaki dan prevalim velik put i da će i sutra biti takav i ako ga očistim, kaže mulac, pa ostavite ga da ga opere kiša... bla, bla. Zapravo mu se nije dalo raditi.
Naravno, Deba je umirao od smijeha.
Ali dobro.
Strašno se radujem proljeću, toplijim danima (toplijim, ne vrućim), a moja idealna temperatura je 20 do 25 celzijevaca.
Navodno je 21. siječnja najdepresivniji dan u godini. Nisam ga tako doživjela jer općenito nisam depresivna osoba. No, da je siječanj dug i naporan, istina je.
Napokon smo počeli i s radovima u stanu. Neki dan smo Debin stari, Deba i ja maknuli parkete iz dnevne sobe. Super zabavan posao! Frendica s posla me je zezala da mi je bilo zabavno vjerojatno zato što je destruktivno. Da vam pravo kažem, to je odličan način da se riješite stresa. Opleti po parketima. Jedva čekam skidanje odvratnih starih tapeta. Šteta što je pločice za jednu ženu preteško skidati. yes To uređenje stana mi se čini tako dalekim jer puno radimo, malo smo kod kuće. Čini mi se da se općenito premalo bavimo uređenjem. Zapravo, vrlo dobro znam što hoću i što mogu. Pa si kontam da kada krenemo s kupnjom da nećemo previše komplicirati. Nadam se. Iako, stara cijelo vrijeme nameće neke svoje fore. Petlja se gdje joj nije mjesto što mi stvarno ide na živce. Samo da i to prođe i da budemo napokon u svojem!
Sad sam baš zastranila.
A toliko toga želim napisati. Nadam se da ću ovih dana uspjeti sve ono što sam željela.
Pozdrav svima!!!
- 10:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Pušem i na hladno

nutnutMa, i nije neki nastavak, ali eto. Da priča ne ostane otvorena.
Recimo da smo izgladili stvari. Popričali smo i ostale svaka pri svome. No, bed mi je što se ona ponaša kao da baš ništa nije bilo. Gledajte, ja nisam zlopamtilo. Puno, ali zaista puno ružnih stvari mi se dogodilo životu i nikada zbog toga nikoga nisam mrzila, nikada nikome nisam zamjerala i uvijek sam tražila objašnjenja zbog tuđih postupaka. No, nakon svakoga događaja, ti si nova osoba, taj te je događaj nadogradio, promijenio profil, možda za mrvicu, no iz nečijeg si kuta gledanja ponešto drugačiji. E pa, vidite. Kolegica je nakon dva dana nastavila tamo gdje smo stali prije svađe. Približi mi se, kaže nešto lijepo, čak me i podraga (svi smo prilično i nevjerojatno bliski na poslu, mislim a to velik broj ljudi ne bi shvatio), ali ja se jednostavno ne mogu opustit i prepustiti. Bojim se ispasti licemjerna iako joj ništa ne zamjeram. Zajebana je osoba, ja je ne mogu promijeniti i to je to. Jednostavno trebam pomicati svoje granice tolerancije i što to budem više radila, bit ću ispunjenija (ili ću prolupati nut). Nevjerojatna je stvar da M. strašno sliči mojoj teti (obje su vage u horoskopu, ako to išta znači). No, uvijek žele biti u centru pažnje, stalno nešto cendraju, pokušavaju biti u pravu, a sve to mene kao lavicu strašno smeta. Mislim da sam prilično pravedna osoba, iako sam (na samo poslu) više naklonjena nekim ljudima, dok me neke osobine kod drugih strašno smetaju. Zato mi je bed kada me netko krivo protumači, zbog toga se posvađa i onda se ponaša kao da ništa nije bilo. Ponavaljam, to nije zato što sam zlopamtilo, samo se bojim opet prepustiti nakon čega bih mogla biti povrijeđena. Pušem i na hladno.
Nisam tužna, samo oprezna!
Pusa!!!
- 22:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.01.2008., subota

Pravda prije svega

Jučer mi se dogodilo nešto ružno. Strašno sam se posvađala s kolegicom na poslu zbog čega mi je sada jako žao. Ne zato što sam krivo postupila nego što sam se dala isprovocirati.
Ovako počinje.
U redakciju nam je ušao čovjek koji se u firmi bavi nabavkom uredskog materijala, opreme i sličnog. Pitao nas je kakve kazetice koristimo za diktafon. Rekla sam mu da sam si ja kupila digitalni i da ne koristim kazetice, no da pita kolegicu M. koja ima takav diktafon. Ona mu je počela nešto pričati o tome kako, eto, još uvijek koristi diktafon od kolege fotografa, da onaj (nisam imala pojma o čemu priča) još nije počela koristiti. Kako ovaj mora vratiti kolegi... Pitala sam o čemu se radi na što mi je rekla da ima digitalni diktafon.
- Kada si ga kupila?
- Nisam ga kupila. Dobila sam.
- Od koga?
- M. (čovjek iz nabavke) mi je nabavio.
- Aha. Kakav je? Koja marka?
- Ne znam još. Kod kuće mi je. NIsam ga još počela koristiti?
- Donesi ovamo da ti ja pokažem kako ćeš ga koristiti. Pa kada si ga dobila?
- Prije tri mjeseca? Imam ja sve upute, znat ću sama?
Na to sam ostala totalno paf.
- Prije tri mjeseca? Ti držiš firmin diktafon kod kuće tri mjeseca? Zašto nisi donijela da ga i drugi mogu koristiti. I. snima razgovore MP3 playerom i dobro bi mu došao. Š. od mene posuđuje moj diktafon ba bi i njemu dobro došao.
Tu se ona počela izvlačiti i napadati me da šta ja nju to ispitujem. Da je njoj to glavni urednik dao da je ona za njega zadužena i tako dalj. Pokušala sam joj objasniti da bez obzira na sve to smatram da nije trebala zadržati stvar koja nije njezino vlasništvo tri mjeseca kod kuće, a da za to nitko ne zna.
Nakon toga sam otišla van i kada sam se vratila za pola sata, ona je plakala i raspravljala se s ostalima. Svi su joj rekli isto što i ja, što ona nije mogla priznati. Objašnjavala je kako je ona tražila dugo diktafon i kada ga je obila da joj je M. (nabavka) rekao da ne razglasi jer će i drugi doći i tražiti isto. Kolegica joj je rekla da nam je to mogla reći istoga dana i da nitko ne bi išao kod njega i tražio bilo što. Onda je ona opet počela plakati što ja totalno mrzim i srati kako će ona donijeti diktafon, ili ga platiti itd. Što je najgore, uglavnom se obrušavala na mene govoreći kako ju ni obitelj nikada nije tako naživcirala. Onda je dodala kako je njoj kolega I. (MP3player) rekao da se ona ništa ne brine i da bi on tražio diktafon da mu je trebao. Pitala sam ju kako može tražiti, ako ni ne zna da postoji. Nakon toga sam opet kratko izašla van i kada sam se vratila, ona je šutjela od mene. Mislila sam da je tu kraj i da će se s vremenom skulirati i da ćemo prijeći preko svega. No, onda mi se obratila, a da ju nitko ništa nije pitao, riječima – M. ti je rekao da ako ti nešto nije jasno, da se njemu obratiš. Zažmirila sam, udahnula i rekla sama sebi, smiri se, nemoj ju slušati. No, onda sam shvatila da je cijelu situaciju ispričala vjerojatno cijeloj firmi i da mene optužuje za nešto za što nisam ni malo kriva. REkla sam joj da ja sada njemu idem nešto razjasniti jer si neću dopustiti da ona pravi budalu od mene. Nije vjerovala da ću to napraviti, izašla je za mnom i došla u njegov ured dok sam mu smireno objašnjavala o čemu je riječ.
Ljudi moji, u ove dvije godine, koristim svoj privatni fotoaparat (3.500 kn), diktafon (500 kn), sama si kupujem baterije za aparat, diktafon, kablove koji mi trebaju, sav uredski materijal. Isto tako, kada nešto dobijem na raznim presicama, uvijek podijelim s kolegama (osim cuge koju ponesem Debi). Nedavno smo ona i ja dobile iste poklone na božićnom domjenku. Sve osim vina i usb sticka sam podijelila, a ona je svoj rokovnik ponijela kući s priznanjem da takvih kod kuće ima gomilu, no žao joj je koristiti ih. Zato ih čuva u ladici umjesto da ih podijeli kolegama. Meni je to nezamislivo i nedopustivo.
I za ovaj diktafon mi ni u jednom trenutku nije bilo krivo, a potvrda tome je što smo nedavno dobili 3 nova digitalna aparata. Pozvali su nju (koja je sjebala firmin stari aparat, no nikome nije priznala pojasnivši kako je aparat već star, no ispao joj je par puta) i mene ponudivši nam aparate. Rekla sam da meni aparat ne treba jer je moj kvalitetniji. Osim toga, radije da daju onima koji nemaju nikakav pa onda neće tražiti moj. Jer jebiga, ako moj aparat nekome ispadne, pitanje je da li bi mi priznao. I kada bi se meni pokidao, ne bih znala što mu je. No, kada god bi me netko pitao, ja bih mu posudila. Kao što posuđujem diktafon, usrani USB kabl koji košta 15 kuna no nitko si nije u stanju kupiti ga ili slušalice.
Kada sam odbila aparat, tajnica direktora se čudila i rekla kako traži moju sliku da ju uokviri jer nikada takvo nešto nije doživjela.
Ja zaista ne trpim nepravdu nikakve vrste. Primjer – budući da radimo svake nedjelje (jer, Luki, novine moraju izaći ponedjeljkom) zamolili smo urednicu da napravimo raspored kako bi imali barem jednu nedjelju mjesečno što nam je dopustila. Rasporedili smo se među sobom, no nitko nije ubrojao dvoje novinara koji su kasnije došli iz Jutarnjeg. Rekla sam da i njih treba ubaciti jer ipak i oni dolaze svaku nedjelju, kolegica M. je skočila na mene jer ih od početka ne može organski podnijeti. Ja s njima nisam ništa posebno dobra, kao što sam super sa starim kolegama, no bilo mi je žao da budu diskriminirani. Kasnije je urednica ipak ubacila i njih. Smatrala sam to pravednim i zato sam se tako ponijela.
Najgore je što se toj kolegici M. nikada nitko ne želi suprotstaviti jer nikada neće priznati svoju grešku nego drami, svađa se, pravi se žrtvom koju svi napadaju. Svi joj šute i gledaju kroz prste. E pa, meni je to dojadilo. Možda sam ispala nadžak baba, ali nisam mogla dopustiti takvu nepravdu. Što je najgore, naša je rasprava mogla ostati u krugu nas nekoliko, no ona ju je odlučila proširiti. A ja, ja ne dam na sebe.
Istina, sada se osjećam loše jer sam s nekim posvađana i jer taj netko neće priznati svoju pogrešku nego i dalje izigravati žrtvu.


- 15:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (11)
Studeni 2006 (11)
Listopad 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Imala sam potrebu pisati i mimo onoga za što me plaćaju. Mislim da imam puno toga za reći, ako ne nekom drugom, onda sebi. Pišem tek dijelove svakodnevnih događaja koje za sobom povlače hrpe sjećanja. Što će prevagnuti, nemam pojma. Možda će neke osobne stvari biti preuznemirujuće, ne odogovaram za svoje postupke. zujo

Uvijek zavirim

Ovdje i sada

Ne mogu slušati ljude kad se žale kao da su svi drugi krivi za ono što im se događa, a oni su mučenici i pravednici. Nije mi jasno kako svi do sad već nisu shvatili da su skro sve najvažnije stvari u životu upravo onakve kakvim ih sami naprave. A tu ubrajam i muško - ženske odnose.
Krešimir Pintarić, Ljubav je sve

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se