Teatar
Gledam u ruke koje prenose sve iz moga bića
Na ovaj truli papir
I zavidim tim rukama na njhovoj funkciji
Da iscrtaju paletu boja mojih emocija
Pitali su me zašto toliko nosim crno
A ja druge boje i ne vidim
Nemoj samo opet crno, molim te
Vidi kako ti zelena lijepo stoji
Ali moje misli nisu zelene
Ako dopustim, možda se pojavi barem siva
Lažna, morbidna svjetlost
U tami zidova uma
Sinoć su mi se pomiješala slova
U tami noći ne znadoh
Složiti riječ u smislenu cjelinu
Ispunilo mi se tijelo strahom
Želja za svanućem bivala je sve jača
Možda svjetlost novog dana oboja i moju psihu
Nečim kao što je svima divna zelena
Baš sad pogodna u proljeće
A to je sve ništa
Doli puki, bijedni teatar
Iz godine u godinu
Ljudska potreba za preživljavanjem
Pomoću tradicije, običaja, izmišljotina
Mit kao početak
Mit kao smisao besmislenom
Mit kao veliko ništa
|
Autorica: Marijana Kaurin
© 2011 Marijana Kaurin
All rights reserved.
No part of this publication may be reproduced, distributed, or transmitted in any form or by any means, including photocopying, recording, or other electronic or mechanical methods, without the prior written permission of the author- publisher.
|