Imam mali auto, veliki osmijeh i kad vozim naglo obolim od Touretteovog sindroma
Nedavno se u jednom razgovoru potegla tema u kojoj su istoj rečenici spominjane žene i loše vozači. Izbjegavam takve rečenice, a onda izbjegavam i takve razgovore. No povukli su me za jezik. Tih je dana pukla jedna od cijevi u Zagrebu, te su zbog toga nastale nesnosne gužve, pa sam s dvojicom muškaraca smišljala kako najbrže, izbjegavajući gužvu, doći do doma. A to ih je potaklo da me priupitaju, zašto su žene loši vozači. Pa iako ne volim takva generaliziranja i ako se u meni odmah probudio feministički bunt, nisam planula kako bih to inače napravila pa sam na takvo pitanje odgovorila pitanjem- zašto oni misle da se žene loši vozači?.
„Nikad me neće pustiti ispred sebe i ako stojimo negdje u gužvi njoj nije bitno ima li 18 ili 19 auta do semafora, a ipak me ne želi pustiti ispred sebe“
„A jeste li joj mahnuli? Jeste li joj jezikom znakova dali do znanja da se želite ubaciti? Jeste li dali žmigavaca?“
„Mahnuti joj nisam mogao jer je okrenula glavu na drugu stranu, a mislim da sam joj dovoljno dao do znanja da bih se želio ubaciti ispred nje“
„Znači niste dali žmigavac...“
„Pa...“
Bio je to vozač Mercedesa E klase. Dovoljno velik da ga svi na cesti vide i pretpostavljaju njegove namjere. U slobodno vrijeme isti pati od Napoleonovog kompleksa. Drugi sudionik je vozač BMW-a i isto tako ima svoju teoriju o ženama i lošim vozačima ali je prešutio.
Nakon što sam dokazala svoju teoriju i obranila ženski rod, sjela sam u svoj mali auto i odvezla se kozjim putevima izbjegavajući gužvu. Ja sam jedna od onih žena vozačica koja je u prometu uvijek susretljiva, koja će uvijek nekog pustiti ispred sebe, ali isto očekujem od drugih vozača na cesti, no u zadnje vrijeme sve češće naletim na te napoleončiće u velikim autima koji nikoga pred sobom ne vide, koje ne dira ni moj mali auto ni moj veliki osmijeh. A onda naglo obolim od Tourettovog sindroma!
