Junius
Lipanj je bio vraški naporan. Samim početkom lipnja sam uspješno postala gđa. Vražja Perić. „Bila je to najbolja svadba na kojoj sam ikad bio“ izjavio je moj muž samo par sati nakon što sam stekla pravo da ga tako zovem. Nisam od onih koje su svoje vjenčanje zamišljale od malih nogu, koje su željno iščekivale taj dan kako bi na sebe mogle obući krinolinu. Sve što sam znala jest da želim veliku svadbu. Tako je i bilo, premda sam zbog te želje nekoliko puta u toku večeri požalila, dok su ljudi stajali u kilometarskom redu ne bi li nas izljubili. Zapravo sigurna sam da su neki u redu stajali dva puta. Uspješno smo rekli "da", uspješno otplesali prvi ples (vjerujem da će naš učitelj biti jako zadovoljan kad snimke jednom zaista budu gotove), spretno sam se riješila buketa, osvećujući se preko mladih naraštaja onima koje su iz godine u godinu mene tjerale da plešem can-can, makarenu, lambadu i sigurna sam da sam tu želju za osvetom prenijela na barem 10 od tih žena koje su neveselo očekivale buket. Sve u svemu bilo mi je baš lijepo i ne daj b(l)ože da treba, sve bih opet ponovila.
Pet dana nakon svadbe otišli smo na hanimun. Odredište izabrano otprilike 20-ak dana prije, po principu „Idemo tamo gdje više nikad nećemo uspjeti otići!“. Kuba! Nešto sasvim drugačije od onoga što smo do sada vidjela. Nakon iscrpljujućeg leta preko pušački neraspoloženog prostora pariškog aerodroma konačno smo se dočepali našeg hanimun odredišta. Temperatura ugodnih 34 stupnja, vlaga 99%, škrge su nam narasle u prvih pet minuta boravka van klimatiziranog prostora. Brzinska večera pa spavanac. Prvo jutro na Kubi, prepušteni sami sebi i Havani. Nisam baš neki globtroter, obišla nešto bližu i nešto dalju okolicu naših granica, ali ovaj doživljaj je nešto sasvim drugo. Dok se u većini europskih gradova diviš građevinama u Havani se diviš Kubancima. Divili smo se ljudima koji su unatoč općem siromaštvu i neimaštini veseli i nasmijani. Ako bi mi se pogled slučajno sreo s nekim od prolaznika za uzvrat sam dobila osmjeh i pozdrav. Kada sam se u povratku doma, poučena tim iskustvom, nasmiješila gospođi u pariškom Rer-u dobila sam okretanje glave, što me vrlo brzo vratilo u realnost.
Fidela nismo sreli (ako je vjerovati vijestima da je živ). Che Guevara je pak na svakom koraku. Njegove slike, murali, mauzolej drže se svetinjom. Za vrijeme socijalizma na našim prostorima ni jedan heroj nije bio slavljen kao što je Che Guevara slavljen na Kubi. A nema ga već pedeset godina i uopće nije bio Kubanac.
U državi postoje dvoje novine i dva TV programa. I jedno i drugo je pod potpunom kontrolom. Internet je zabranjen lokalnom stanovništvu, ali smiju imati e-mail (premda nismo uspjeli skužiti gdje ih mogu koristiti). Jumbo plakati ne postoje, točnije jedini "jumbo plakati" koje smo vidjeli služe za političku propagandu ili za podsjetnik što je Fidel rekao kad je zadnji put posjetio mjesto gdje je kasnije niknuo „jumbo plakat“. Ženski i muški časopisi ne postoje. U modi su žene sa širokim bokovima. Još ako su plave (prirodno ili umjetno) tamo su IN.
Stanovništo se hrani na točkice, te do dodatnog mlijeka u prahu mogu doći samo ako su turistima uspjeli prodati cigare, ili su ih uspjelih nagovoriti da im mlijeko kupe. Nas jesu. I bili su nam strašno zahvalni. Hrana im je ukusna, uglavnom se radi o hrgama mesa, ribi i školjkašima uz neizbježnu rižu, grah i platane (neka vrsta banana, koja se okusom čini kao da je kombinacija banane i krumpira, a od toga se radi pire, ili se peče). Fast food po ulicama čine sendviči od strašno žutog kruha sa ogromnom šnitom salame, što se mi nismo usudili probati jer je svaki od tih štandova opkoljen rojevima muha.
Ništa novo se ne gradi. Dapače, lokalno stanovinštvo ni ne može kupiti novu kuću ili stan čak i ako bi se nešto gradilo. Kuće su im jednostavne, s metalnim ogradama na prozorima i uglavnom ih čine velika kuhinja i spavaonica. Dane provode na verandama, sjedeći na stolicama za ljuljanje.
Rijetki su i novi auti. Ako su novi onda su uglavnom europski ili kineski i znači da ih je kupilo neko poduzeće. Fizičke osobe ne mogu kupiti nove aute, pa glavninu prometala čine stari američki auti ili nabrijane Lade. Javni prijevoz je organiziran busevima ili kamionima.
Unatoč siromaštvu, pasjim vrućinama, nedostupnosti onoga što bi nama bile osnovne higijenske potrepštine, Kubanci su uvijek uredni, miršiljavi i dotjerani.
Puno ih je zaposleno u tvornicama cigara. Oni koji nisu, imaju nekoga u obitelji tko jest. Plaće su jako niske, pa zarađuju preprodajom cigara turistima. I mi smo tako kupili kutiju Cohiba cigara, pitanje da li su „originalne“ ali mislim da se oni kojima smo ih darovali nisu bunili. Kad smo posjetili tvornicu cigara, strašno smo se razočarali. Cigare, suprotno vjerovanjima, ne rade djevice rolajući ih na svojim bedrima.
Djeca se rađaju plešući salsu, zvuk salse dopire sa svih strana i pleše se na sve strane. Nažalost, nismo imali vremena učiti nove plesne korake.
Zadnja dva dana proveli smo na pješčanim plažama Varadera. Turističko mjesto totalno bez kubanskog duha jer Kubancima pristup, osim kao radnoj snazi, nije dozvoljen. Lijepe pješčane plaže, jako sunce i more ljudi pasalo nam je taman ta dva dana koja smo tamo proveli. Potom smo krenuli kući. Iz Varadera do Havane taxijem. 3 sata vožnje za 150 km. Autoceste su stare, pune rupa i najveće dozvoljene brzine 80km/h. Nije neuobičajen prizor da se auto okreću ili skreću preko auto ceste na drugu stranu (rijeko postoje nadvožnjaci), nije neuobičajen da brzinu morate smanjiti na 30 km/h jer je pred vama pružni prelaz ili ogromna rupetina.
Sve nam je bilo divno, jedino mi je žao mi je samo što smo na put išli s agencijom gdje nam nije rečeno da ćemo Kubu obilaziti s 15 Nijemaca, te da će nam vodič pričati isključivo njemački. Und wir sprachen Deutch sehr slabo. Slijedeći put kupiti ćemo samo avionsku kartu, pa gdje nas put odnese. Mislim da se tako taj svijet može doživjeti pod sasvim drugim svjetlom. Naravno, pod pretpostavkom da surovi kapitalizam ne dođe baš tako brzo.
Neizbježni Che..
Nabrijana Lada u Zaljevu svinja
Dokaz da cigare ne rade djevice na svojim bedrima
Salsa...tko od njega onda ne bi kupio banane
