Za sve postoji prvi put!
Imala sam jučer svojih pet minuta slave. Ustvari moja djela. Na radiju su javili da je nastala gužva u gradu zbog prometne nezgode u Novom Zagrebu. Ja sam sudjelovala u prometnoj nezgodi u kojoj je žena izletila pred mene i oduzela mi prednost, a ja zbog kratkog stajnog traka, klizavog kolnika i raznoraznih drugih okolnosti nisam uspjela stati dok se nisam zabila u njen desni prednji kraj. Sekundu prije samog udara, prije nego li me po prstima opalio zračni jastuk, prije nego li sam koljenima opalila u volan uspjela sam samo izgovoriti: „Sranjeeeeee!“ ili neku malo prostiju riječ od toga, ne sjećam se baš ili glumim da sam fina. Meni nije ništa. Ili skoro ništa – danas me opako boli vrat. Ni ženi nije ništa. Nadam se. Jučer je izgledala OK, a danas je još nisam zvala da provjerim. Moje je auto u komi. Smireno sam nazvala Peru da ga obavijestim i da me podsjeti koji je broj policije jer sve što sam se mogla sjetiti bilo je „95“. Barem sam točno vrijeme nezgode znala:). Onda sam mirno nazvala policiju, postavila trokut i čekala. Nikad do jučer nisam imala prometnu nezgodu, nikad do jučer nisam puhala alkotest, nikad nisam znala da ću biti tako mirna u takvoj situaciji obzirom da sam inače paničar. Za sve izgleda ipak postoji prvi put.
Eto, tako mi je započeo ponedjeljak 13. Ni ostatak dana nije bio bolji. Mama je u bolnici na operaciji, tata je negdje na službenom putu, baka je u bolnici, Perin dida je u bolnici, u novom uredu ništa nije radilo kako treba. Kad te krene onda te krene…
Danas je već skoro bolje. Osim što moram kod doktora zbog vrata, na osiguranje zbog nezgode i tako te sitnice. Dobro je da sam uvijek optimist:)
