Photobucket - Video and Image Hosting

Bez naslova!

Predgovor - zbog poprilične gužve na poslu i čestog manjka inspiracije ovaj je post pisan u nekoliko navrata i u različitim stanjima što se može vidjeti po određenim dijelovoma. Ipak, savršeno opisuje moje trenutno stanje..

Svako jutro i svako popodne dođe mi da si kupim mali motorin. I onu provalničku kapu gdje mi vire samo oči i usne. Kapu tj. kape u nekoliko boja da mi paše uz outfit koji sam to jutro odlučila obući. I dođe mi da sjednem na taj (za sada imaginarni motorić) i nabijem si na glavu provalničku kapu koja savršeno paše mom outifitu i da se vinem zagrebačkim cestama od kuće do ureda brzinom munje (ili barem brzinom kojom mogu). Iz dana u dan izvještaji sa zagrebačkih cesata su sve gori, a ideja o motoriću i kapicama mi je sve draža i bliža.


Za udaljenost od kuće do ureda u normalnim ili savršenim uvjetima treba mi nešto malo manje od šest minuta. Savršeni uvjeti su da nema nikoga ili skoro nikoga na cesti, da je od osam semafora barem pet zelenih i jedan do dva žuta. Savršeni uvjeti su utopija, žive u mojoj glavi (a sigurna sam i u glavama mojih supatnika na zagrebačkim cestama), savršeni uvjeti su kao Djed Mraz – ne postoje. U zadnje vrijeme gužve su gore nego ikad. Prije one zadnje važne nogometne utakmice (što je pokazalo da nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego u tom trenu upravo prva i najvažnija stvar na zagrebačkim cestama), u nekom paralelnom trenutku vidjela sam svoje tijelo kako napušta moj mali auto i odlazi pješice u nepoznato, baš kao što Michale Stipe u spotu R.E.M.-a „Everybody hurts“ ostavlja svoj auto usred najveće gužve i odlazi. Iz mog zamišljenog svijeta prenuo me kolega supatnik dva auta niže koji me kratkim dodirom na trubu nježno upozorio da se gužva pomakla za 50 cm pa da slijedim svijetli primjer kolege ispred i pomaknem se. Tako razbuđena morala sam pronaći neku drugu zanimaciju.


Probala sam s nekoliko telefonskih poziva (iako ustvari ne vozim, nego sam parkirana nasred ceste, poštujem prometne propise pa pričam i ne koristim ruke, a ja sam tip koji puno maše rukama dok priča, dakle žrtvujem se za prometnu policiju i zato jer mi 500 kn treba za nove cipele, a ne za kaznu, no uvijek se mogu žaliti, kao što uostalom i jesam za kaznu za pojas koju su s 100 kn podigli na 500kn, ali to je neka druga priča), di sam ono stala, ubiše me digresije (ili depresije, u rečenici digresija, u stvarnom stanju depresija), opet jedna (digresija mislim). Ovo je najduža rečenica na svijetu!


Dakle probah s nekoliko ne-koristim-ruke-telefonskih poziva, ali svi me odje** pod isprikom da su u gužvi (poslovnoj), a oni koji nisu, nisu mi ni zanimljivi pa njih ni ne zovem. Dakle ova zanimacija nije uspjela pa tražim sljedeću. Otvoren mi prozor na autu pa slušam glazbu iz drugih automobila. Ne odgovara mi pa glasno raspalim svoju. Amalia Rodriguez. To bi trebalo biti smirujuće. Pjevam dakle s Amalijom, što je super jer ona pjeva na portugalskom, a ja ne znam portugalski, ali tvrdoglavo pjevam s njom. Sva sreća svi auti oko mene domaćih su registracija, nema Portugalaca da mi se smiju. Onda me Amalia odnese u sasvim novi svijet, podsjeti me da sam ju slušala ovo ljeto na moru, pa se sjetim mora i godišnjeg odmora, pa se sjetim hrpe posla koju sam upravo ostavila iza sebe, zaključala uredska vrata i odlučila zaboraviti na to do sutra. Ali Amalia me podsjetila, pa sam ju ugasila. Sad u tišini svog automobila sjedim i palim cigaretu (sorry Pero, da, pušila sam u autu cigaretu). I počinjem promatrati svoje kolege supatnike oko sebe. Onaj brzopotezni mačak ispred mene koji se za svaki centimetar pomakne, vozi neku opaku makinu (bilo je to prije nekog vremena pa nisam zapamtila koji auto, al sam zapamtila da je bio crne boje i veliki! – Ah, žensko!). Taj mačak u makini stoji tako da ga mogu vidjeti u njegovom lijevom retrovizoru, pa ga malo škicam što radi. FUJ! Kopa nos i poslije toga radi kuglice. Na svu sreću zatvoren mu je prozor, pa je žena u autu do njega sigurna. A ona pak, ta žena u autu pored mačka u velikom crnom, tiska prištiće. „Ženo, samo ćeš si napraviti glupost s prljavim prstima po licu, prepusti to nekom stručnijem u kontroliranim uvjetima“ pomislim ja, povučem dim cigarete i tražim dalje. Žena desno od macana u velikom crnom čisti zube koncem. Tko sam ja da joj sudim, možda nosi paketić zubnog konca u torbi. Pa nije valjda blesava da koristi nešto drugo. Zbunjeno tražim slijedeću zanimaciju i u svom retrovizoru vidim ženu iz mene koja priča na mobitel (al' koristi ruke i u normalnim uvjetima to bi bilo 500 kn kazne) i plače. I zamišljam si kako joj dolazi policajac i naplaćuje kaznu, a ona izlazi iz auta i počinje vikati na njega jer je pod stresom i bla, bla, bla… i opet me iz filma koji se odigrava u mojoj glavi prene nježna truba onog koga ne vidim dva auta iza koji me obavještava da se macan u velikom crnom provukao na žuto i da mogu dalje. Pomakla sam se, turiram i čekam zeleno. Zeleno, okrećem se polukružno, pozdravljam sve likove koji su sudjelovali u filmovima i pronalazim cestu do doma gdje je samo nekoliko automobila. Konačno-doma!

Zaključak- Moja vozačka vrijedi do 2043. godine. Ako se ovakve gužve nastave, ja ću opako ugroziti svoje (već nagriženo) psihičko zdravlje do 2043. Jedina moguća rješenja su da:
- Bandićeva ekipa brzo srediti ceste i završiti radove
- hitno kupim mali motorin i kapice
- se uvede pravilo da parnim danima zagrebačkim cestama mogu voziti automobili s parnim registracijama, a neparnim neparni, ili da već neko takvo pravilo
Moguće je sve od navedenog, ali računam na ovo prvo. Bandić, Bandić, Bandić (kao Bubimir, Bubimir, Bubimir)..


P.S. ovo nije politički post!

20.10.2006. u 12:55 | On/Off

Komentari (18) | + | -

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Dr. Phil proclaimed, "The way to achieve inner peace is to finish all the things you have started and have never finished." So, I looked around my house to see all the things I started and hadn't finished, and before leaving the house this morning, I finished off a bottle of Merlot, a bottle of White Zinfandel, a bottle of Bailey's Irish Cream, a bottle of Kahlua, a package of Oreos, the remainder of my old Prozac , the rest of the cheesecake, some Doritos and a box of chocolates. You have no idea how freaking good I feel.

Arhiva

Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (3)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (6)
Veljača 2006 (4)
Siječanj 2006 (9)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (11)
Listopad 2005 (7)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (5)

Linkovi

Bloghaer








E-Mail!




Top linkovi

Žemskinje

Armanina
Dva
Dinamitna
Demjan
Dupinka
Dora
Dragica
Izgubljena
Jazzie
Jezdi
Jana
Koki
Moix
Penellopa
RiLady
Rubia despues
Slatka žvakica
Trill
Zvončica

Muškići

Đuro
M5
JJ
Neutrino
SSpot
Zlo-i-naopako

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se