Stereotipna Vražja
Nisam baš nešto dobre volje, a kažu da je blog neka vrsta psihoterapije pa možda budem malo bolje. Nisam dobre volje jer me ubiše stereotipi. Opće je poznati stereotip da u računovodstvu rade živčane babe. Par godina sam se borila protiv tog stereotipa, na svom primjeru ljudima dokazivala da u računovodstvu ne rade drske, živčane babe, da nismo sve takvi, da nas ima i dobre volje i nasmijanih i uslužnih i pozitivnih. Danas uviđam da nas takvima zapravo napravili ti isti ljudi koji nas smatraju babama. Zato jer mi uvijek tražimo neke papire, zahtijevamo da se poštuju važeći propisi (štogod to trenutno bilo u moru važećih, ne važećih i važnijih), cijelu godinu objašnjavamo zašto, kako i zbog čega, a nitko nas ne respektira. Moj je posao u većini glava onima kojima sam „sluga pokorni“ nevažan i preskupo ga plaćaju. U istim tim glavama moj je posao lagan, pa ja samo prebacujem neke papire s jedne hrpe na drugu, pišem tamo neke glupe brojke, uvijek gunđam i gnjavim. A onda kad dođe kraj godine, kad se uvidi da je firma dobro poslovala, da je prihoda puno, a troškova malo, kad se uvidi da me se trebalo slušati cijelu godinu, opet ja „sluga pokorni“ u nekom čudnom krugu odgovornosti postanem krivac jer nisam dovoljno gunđala i gnjavila, jer nisam dovoljno puta ukazala ne greške koje se rade, jer nisam smislila pametna način kako prevariti državu i platiti malo poreza. I kako onda ne bih bila živčana i čangrizava baba iz računovodstva. Dragi moji klijenti, što ste tražili to ste dobili!
Čangrizave babe iz računovodstva ujedinimo se!!
P.S. Blog je zaista jedna vrsta psihoterapije. Osjećam se malo bolje!
