Down under
Muškarci su teški kad su bolesni..najmanja upala grla pretvara ih u patnike, mamine maze. Srećom Pero nije često bolestan, ali kad jest onda potvrđuje gore navedeno. Voli da ga se dodatno pazi i mazi, da mu se kuha juhica i granatir (op.a. tijesto s pire krumpirom)…
Danas sam ja bolesna, tek me malo boli grlo a osjećam se slomljeno, danas bi da me se mazi, danas bi da mi se kuha juhica i krpice sa zeljem..
Izgleda da imam višak muških hormona!!
Štogod prodajete, NE kupujem!
Postala sam mamac. Mamac za telefonske ankete, trgovačke putnike, Amway prodavače i likove „Biste li od njega kupili Levis?“. Nevjerojatno je da me uhvate na svaki od telefonskih brojeva na koji se mogu javiti. Moje je mišljenje možda odlučivalo o postocima u anketi o stanju korupcije u RH, o uspjehu stranaka na slijedećim izborima, o srčanim problemima i kolesterolu, a uz to (dok nisam na telefonu) povremeno sam pregledavala stolnjake i original-copy Zepter pribor za jelo, odbijala posmrtnu pripomoć, nove telefonske operatere i sl..da su mi za svaku minutu provedenu s njima platili, imala bih danas za gablec.
S telefonskim anketarima i trgovačkim putnicima sam se naučila, relativno lako ih se riješim – „gospon to mi je već dvadeseta anketa u zadnjih mjesec dana“, ili „gospon, žao mi je ali nemam vremena“, a upale i isprike da sam totalno apolitična i da me politika ne zanima ili da imam zdravo srce i da se bavim sportom i zdravo živim (tren nakon sam otpila gutljaj kave i povukla dim cigarete na prazan želudac:)), da sam novi beštek naručila za svadbu, da sam tek kupila stan te da o garsonijeri za zagrobni život nemam novaca i sl.
No, s Amway tipovima imam problem. Uvijek su to ljudi koje poznajem i koje ne mogu baš tako glatko skinuti s telefona. A svaki je razgovor obavijen velom tajni i glas sugovornika s druge strane žice poletan kao da će upravo tim razgovorom zaraditi svoj prvi milijun. Prije par godina jedna moja draga, bivša prijateljica postala je jedan od Amway dosadnjakovića. „Hej Vražja, kako si? Kad ćemo na kavu? Imam ti nešto važno za ispričati, ajde da se nađemo“. Ništa nisam posumnjala, dapače bilo mi je drago i sve je mirisalo na priču da se u njenom životu konačno odvija nešto lijepo. Posumnjala sam tek kad sam se približila birtiji gdje smo se dogovorile i kad sam za stolom ugledala njenog brata. Ali pomislila sam da je možda slučajno naletio na nju u gradu pa sjeo na kavu i pričekao mene jer me dugo nije vidio. Naivka! On je bio njen mentor, karika iznad nje, a ja sam za nju bila prva lovina ili preveliki zalogaj pa je to prepustila starijem i iskusnijem. Još taj isti dan došla sam kući s kasetama(ili kazetama kako vam drago) na kojem mi neki euforični lik priča priču o uspjehu i kako to možemo svi, a u jednom sam se (kratkom!) trenu uhvatila da razmišljam kako ću možda i spasiti kućni budžet ako kupim pastu koja traje godinu dana jer se dnevno koristi samo količina veličine zrna graška, a da sigurno mogu zaraditi milijune ako uvjerim drugih 12 ljudi u to. Upisala sam se, posjetila jedan sektaški sastanak i shvatila da to nije za mene i oprostila se mogućnošću lake zarade svog prvog milijuna.
Prije par dana nedužni telefonski razgovor s klijenticom krenuo je u istom smjeru. Dovraga, čak mi nije ni prijateljica da je mogu po kratkom postupku srezati, naš je odnos strogo poslovan, naravno da smo na „Vi!“ a ona započinje priču kako bi se htjela naći da porazgovaramo o biznisu i da joj je dovoljno samo 15 minuta. Pokušala sam je usmjeriti da mi sve to što ima pošalje e-mailom pa da ću joj se javiti, ali neuspješno. „Vražja, to je savršena prilika za Vas! Bilo bi dobro da o tome porazgovaramo oči u oči!“. Jedna sposobna poduzetnica upala je u klub euforičnih Amway ljudi i mene pokušava povući za sobom. Cijele dvije sekunde mi je čak i laskalo da je pomislila na mene, a onda sam se sjetila da je vjerojatno očajna jer su je svi do sada odbili, pa je pomislila na mene jer moja plaća ovisi o njoj pa je ne mogu baš tako lako odbiti. Na kraju sam joj „u rukavicama“ rekla da naslućujem o čemu se radi i da nisam zainteresirana, jer po svoju zubnu pastu volim otići u običan dućan, da volim na svoju četkicu za zube istresti prst debelo zubne paste, da zubnu pastu svako toliko volim promijeniti čisto da mi ne bude dosadno, da su mi ti sastanci uvijek bili pomalo čudni, da kupujem hrvatsko. Imala je još nekih argumenata, ali nisam se dala. Rekla sam joj da sam prije par godina kroz sve to prošla, da imam kazete doma (preskočila sam činjenicu da ih nikad nisam preslušala jer sam nakon prvih par minuta zaspala) i da ipak sve totalno ne upropastim – "Znate, ja se jednostavno ne smatram dovoljno sposobnom za to, nisam ja dobra u prodaji kao Vi“..dobro je ljudima nekad podilaziti.
I umjesto kraja – kasete dajem prvom koji prizna da želi na ovakav način zaraditi svoj milijun. I neka mi oproste svi oni čija sam vjerska uvjerenja povrijedila.
It's the final countdown!
Tnnnna tnnntt tnnna tnnntt nn nnn nn…n
We're leaving together,But still it's farewell, And maybe we'll come back,To earth, who can tell ?I guess there is no one to blame, We're leaving ground…Will things ever be the same again?
Kao osnovnoškolka imala sam poster Joey Tempesta iz Bravo časopisa. Obzirom da nisam znala njemački samo sam gledala slike i skupljala postere, a sve pod maksimom „volim sve što vole mladi“. I danas se držim te maksime. Iz neke glupe navike gotovo redovito kupujem jedan ženski časopis. Obzirom da ne volim čitati takve novine, čitam samo naslove da budem u toku i gledam slike da budem u trend. Ne smijem si dozvoliti da nisam u trendu. A ovogodišnji su modni trend velike veste i tajice. S velikim vestama se mogu snaći, ali tajice sam oduvijek mrzila. Tko je mogao smisliti takav glupi odjevni predmet koji otkriva sve i ne samo to, dodaje tamo gdje je najmanje potrebno. Najgore od svega što mi se to sviđa i što sam si već osmislila sliku u glavi. Da bih došla do te slike trebam crne tajice (Accessorize 65 kn), veliku sivu vestu (mislim da sam svjesno blokirala informaciju o cijeni i dućanu), čizme(one prošlosezonske jahačke ili vojničke) te trebam tanke noge i malu, samostojeću guzu. Jučer sam onda krenula u pohod za tankim nogama i malom, samostojećom guzom. U kvartu su nam nedavno otvorili neki fensi-šmensi wellnes centar, pa se ovdje prisutna odlučila upisati i krenuti na aerobik. Nakon prvih pet minuta posumnjala sam u svoju odluku. Ispred mene aerobik instruktorica – federi u nogama, osmjeh na licu. Očito je da se ovim bavi za stalno, da nema uredski posao jer ima malu samostojeću guzu na kojoj ne sjedi previše, očito je da se hrani endorfinom, a da joj ostale dnevne obroke čine "ništanci s gledancima". Iza nje ovdje prisutna, crvena u licu, oblivena znojem, hvatam koreografiju, svakih par minuta posežem za bocom vode, osjećam današnji ručak u grlu, klecaju mi koljena, brinem se za svoju dušu jer bi mogla napustiti tijelo…Ali danas se osjećam super. Kao da sam i ja dan počela velikom zdjelom endorfina za doručak, ali osjećam i bol u bicepsima, tricepsima, kvadricepsima, te na mjestima gdje nisam znala da me može boljeti. Zato idem danas opet. Klin se klinom izbija! A sve pod motom iz naslova.
P.S. ako vas smeta da za vaš blog u Halovoj njušilici stoji !!! RSS erorr, onda vjerojatno u nekom od prijašnjih postova ili u nekom od komentara imate onaj znak za "i" iliti "and" pa kad njega ispravite sve će biti OK. Za ovom zahvaljujem svom dragom prijatelju i velikom maheru koda..Oh hvala Ti hvala Dragi
