Kako smo umalo ubili kuma ili internacionalni svatovi dio drugi!
U vrijeme dok je Seve skakala sa svojom štiklom u Europi, ja sam sa svojom skakala kao kuma u svatovima iz prošlog posta. Lagala bih kada bih rekla da svatovi nisu bili zanimljivi i veseli, ali u ovakvim je svatovima od tri dana bolje biti običan gost nego netko iz "protokola". Sudjelovala sam u dočeku gostiju i pripremama prije, tako da sam jedva dočekala nedjelju i povratak doma. Ali bilo je zanimljivo. Svi su gosti dočekani raširenih ruku i svim je gostima bilo lijepo. Amerikance smo zasipali domaćim jelima i pićima, tako da su i oni najtvrdokorniji morali popustiti pred dijetom i tom nekom njihovom zdravom prehranom. Zaista se pitam kakvu to vodu oni piju, ili kakvu hranu jedu, jer žena od 70 godina izgleda kao da ima 50, a ona od 35 kao one sa 25. Srušili su mi sve predrasude o McDonald's prehrani, višku kilograma, zubnim protezama i minivalu. Jedino što nije izlazilo iz stereotipnih okvira je ono dobro poznato oprahovski "Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…" Ali dobro, to smo im mogli oprostiti, bilo je gotovo slatko:). Mala Sophia (Azijatkinja sa slike) svima je bila zanimljiva od prvog dana, jer djeca najbrže pređu jezične barijere, a kad su je spremili u našu nošnju njenoj sreći nije bilo kraja. Isto kao i radoznalosti svakoga tko se našao u blizini.
Naši mađarski gosti, kao što Mađarima i priliči, bili su krajnje veseli sa svojim mađarskim popevkama. Ruski su se gosti dobro snašli sa slavenskim jezicima, pa se pred njima trebalo paziti što i kako se priča. I šokačka kola, koliko god bila različita od kazačoka, nisu im bila strana, pa ih se moglo vidjeti kako veselo skakuću na drmeš. Slavonci i svi ostali sa našeg govornog područja veselo su dočekivali nove delicije nespecifične za tradicionalne svatove. Čak je i onaj jedan Zagorac uživao. I tu je onda trebalo stati sa svim. No, negdje sredinom večeri prekidaju nas dvoje ljudi koji su u selu angažirani za organizaciju susreta kulturno umjetničkih društava i pitaju nas bi li nam smetalo da nas pozdrave KUD-ovi koji prolaze po selu. Odslušasmo par pjesama iz dalmatinske Zagore i Metkovića dok su mladence učili kako se pleše linđo.
A negdje pred jutro, po starim običajima ispraćali su se kumovi koji u svatovima ostaju zadnji. I u tom smo trenu, vozeći ga na kolicima, zbog male nepažnje skoro ubili kuma. Kuma (aka Vražja) se na sreću nije dala nositi na stolici, jer da jest, tko zna, možda ovo ne bi pisala:)
Još jedan svadbeni buket...
Jedno malo selo u Slavoniji ni ne zna što mu se sprema ovaj vikend. Internacionalni svatovi od tri dana – Amerikanac njemačko-talijanskog podrijetla ženi Hrvaticu hrvatsko-mađarskog podrijetla. Gosti redom Hrvati sa svih strana, Mađari, Amerikanci, američki Rusi i jedna mala Kineskinja.
A samo vaša Vražja je kuma na tom velebnom događaju…
I da, dosta mi je lova za svadbenim buketom. B(l)ože, ako me može mimoići taj dio bila bih ti vrlo zahvalna.
Bliski susreti treće vrste
Blizak susret treće vrste odvijao se danas u vrijeme ručka. Susrele smo se moja budućnost i ja. Moja budućnost ne izgleda ni najmanje privlačno, upravo suprotno. Žena sa svojih 60-ak godina, s povećim viškom kilograma, masnom kosom, masnim „pepeljarkama“, paperjastim brkovima iznad usana, pokojom stršećom dlakom na bradi, dekolteom do koljena i povećom stražnjicom. Žena koja mora da je daltonist, jer je jutros obukla tri nesparive boje, te odjeću obrnuto proporcionalno broju kilograma koje nosi. Mahnito priča i nestrpljivo maše rukama. Ja sam spretno izbjegla ručati u 11:30 smatrajući to preobilatim zakašnjelim doručkom, a moj je bioritam malo drugačiji, no morala sam joj praviti društvo. Ona je visoko pozicionirana u svom poduzeću i zaista i „zna znanje“. Uvažavaju je oni koji je znaju, pa čak i samo iz telefonskog razgovora. Gotovo svaka koju kaže je na mjestu i s razlogom, ako zaboravimo na one pomahnitale riječi koje ponekad izlane. Uvažavam njeno znanje, sposobnosti i iskustvo, ali kad sjednete s njom na ručak, gotov zaboravite da je pred vama žena koju poštujete. Pred njom porcija krumpirića i dva ogromna komada mesa, miješana salata, pivo, kava i mineralna. U lijevoj ruci vilica, prsti desne ruke čačkaju po zubima u potrazi za onim komadićem mesa koji se tvrdoglavo zatrpao između šestice i sedmice. Komadić luka iz salate veselo leprša u lijevom kutu usana, a usta čekaju da ih osvježi hladna pjena iz piva. Pokoja psovka, pa pokoji trač o ljudima o kojima baš ništa ne znam, a koji su nas netom prije došli pozdraviti i upoznati. Kad vidite ovakvu, rekla bih povlaštenu sliku svoje budućnosti dođe vam da se zapitate. Toj sam se ženi do prije sat-dva divila, i razmišljala da bih kad narastem htjela biti kao ona - Vražja baba koju se za mišljenje pita, i odgovor se drži dragocjenim, o kojoj se priča sa strahopoštovanjem, za koju se u mojim profesionalnim krugovima zna. Nekako sam danas naglo promijenila mišljenje, i našla još jedan razlog zašto ne volim službene ručkove… Možda pamet i ljepota zaista ne idu skupa. Zbog ovakvih situacija bih ipak draže da sam glupa, a lijepa.
09.05.2006. u 17:11 | On/Off Komentari (33) | + | -100 kuna za tehnički?
Do nedavno sam živjela u zabludi. Nikad me ustvari nisu zanimali troškovi i procedure registracije vozila, pa nikad pomno nisam ni slušala kad bi se u društvu o tome slučajno pričalo, ali pamtim da bi se u svakom razgovoru o troškovima registracije automobila našlo „I 100 kn za tehnički...“. Onda sam nedavno ostavila auto na servisu i rekla da naprave pripremu za tehnički, pa mi rekoše „Mali je super, prošao je eko test, ne morate dati 100 kn za tehnički..“ Opet tih 100 kn, al' pomislim ako dečki tako kažu, uštedjela sam. Prije par večeri kad smo Pero i ja zbrajali i prelijevali iz šupljeg u prazno u potrazi za skrivenim fondovima kako bismo registrirali moju malo
crvenu zvijer, rekoh ponosno:
Ja(plavuša): „Ok, to je za osiguranje malo preko 3.000,00 kn, za porez na promet motornim vozilima 5% od cijene, a tehnički ne moram platiti, rekli su mi da je sve ok…“
Pero: „?“
Ja: „Pa rekli su mi na zadnjem servisu da je sve OK, da je mali prošao pripremu i da ne moram ništa platiti...“
Pero (pogled u stilu gupavo moje): „Na tehničkom pregledu plaćaš poreze, cestarine i ...ine, a tih 100 kn se ostavi stričeku pored mjenjača da budemo sigurni da će auto proći taj isti tehnički…“
Ja (nepovjerenje u očima): „Ali, rekli su da je sve u redu...“
Krenuh u ranu zoru jutros u pohode po šalterima po principu oprostite što dišem, neću nikad više, samo mi pomozite, kroz šumu formulara bez malenoga dara, jako slabo prolazim... Šećer na kraju - prošla sam tehnički. Bez 100 kn za stričeka. Doduše, čini mi se da sam i ja cura taman za taj kalibar, pa je možda i to pomoglo...
