Laži, laži, laži me….
Ogledalo, ogledalce moje, reci najljepši na svijetu tko je?
Poznata vam ta bajka. Ne smatram se posebno lijepom ženom. Imam preveliki nos, pjegice na licu, pretanke usne, obrve koje se nikad ne daju počupati kako bih ja htjela. Ali kako se kod svega hvatam za šarm, tako je i po ovom pitanju. Svoje nedostatke pokušavam sakriti šarmom, mislim da mi čak i dobro ide. Samopouzdanje sam izgradila tada kada je to trebalo, svjesna sam svojih nedostataka i svojih prednosti. Uvijek se izvlačim na onu da ljepota i pamet ne idu skupa. :)
Već sam nebrojeno puta u svojim postovima imala razne kritičke osvrte prema sebi. Pero i moj krug prijatelja smije prokomentirati moju lošu frizuru, moju prekomjernu kilažu, moje lošu kombinaciju boja ili haljinu koja mi ne stoji, a da ne bude reakcije.
Danas me jedna klijentica izbacila iz takta!
Ona: „Vražja, Vi ste se dosta udebljali od zadnjeg puta kad smo se vidjeli?“
Ja: (zbunjeno) „Zar Vam nije bilo neugodno tako nešto reći?“
Ona: „Pa, možda će Vas to potaknuti da smršavite.“
Ja: „Hm, da…“
i u sebi prokomentiram - a vi ste se postarali, ne stoje Vam te naočale, traperice na mrkvu stoje iznimno mršavim ženama, a iz mjeseca u mjesec Vam objašnjavam iste stvari i Vi nikako ne možete zapamtiti pet jednostavnih informacija koje Vam se tupe već godinama… Ali dala sam svom jeziku čokoladu i prešutila. Dama je ipak dama...
A kritika više boli kad dođe od skoro nepoznatih nego od kruga prijatelja… shvatila sam da se loše nosim s takvim kritikama.
LAŽITE ME!:)
Time flies when you are having fun
Bliži mi se deseta godišnjica mature. Ne znam hoćemo li nešto organizirati ili ne. Peta godišnjica nije bila uspješna, jer se kao i do sada razred podijelio u dvije ekipe - kompliciranu i nekompliciranu. Mi, nekomplicirana ekipa, smatrali smo da je dovoljno okupiti se u malom kafiću gdje smo kroz sve četiri godine školovanja skupljali neopravdane sate, gdje smo se nalazili prije ili poslije škole, gdje smo slavili rođendane ili sjedili onako. Drugi dio, komplicirana ekipa, je htjela u neki fensi-šmensi restoran gdje možemo nabijati velike račune za malo jela i pića. Mi smo se okupili. Ne znam jesu li se i oni našli.
Ta okupljanja uglavnom izgledaju kao primjerci iz američke kinematografije – tko je tko u Hrvatskoj, oženjen/neoženjen, udana/neudana, djece ima/nema, kila više/manje i slično. Ali ustvari radujem se okupljanjima jer ću vidjeti ljude s kojima sam ipak provela četiri godine života, a s kojima nisam ostala tako bliska kao s onima s kojima se i danas redovito viđam. Cure koje su sjedile ispred i iza mene, one iz drugog reda i slično. Nemam potrebe uspoređivati svoje uspjehe i neuspjehe s njihovim.
Ono što me brine, jest ustvari ta zaokružena brojka, i vrijeme koje je prošlo od 0 do 10, tj. kada je prošlo? Ne brine me u smislu „Ajme koliko godina ja imam!“, nego u smislu „Zar je i kad je prošlo toliko?“. Dok sam sjedila u tim gimnazijskim klupama, vrijeme je teklo strašno sporo, posebno onih 5 minuta do zvona. Onda je na faksu teklo malo brže, ali tih 5 do kraja predavanja se i dalje vuklo. Danas mi vrijeme klizi kroz prste, i najčešće ne primijetim kad je došlo i prošlo onih 5 do 16. Uz prostorne dimenzije lijevog i desnog, gubim se i u vremenu. Kad kažem „To se dogodilo jesenas...“, ne mora značiti da se zaista i dogodilo negdje u periodu od rujna do studenog, možda se odnosi na period puno, puno prije toga. Uz to imam i profesionalnu deformaciju. Nama računovođama nova godina dolazi tek tamo negdje pod kraj veljače. Sad uviđam istinitost one stare „Vrijeme će ti puno brže teći kad prijeđeš dvajstipetu“.
Zašto sam ustvari počela razmišljati o vremenu? Nedavno smo pričali o tome kako su izgledali prvi mobiteli tzv. „cigle“, pa sam se prisjetila koliko neugodnosti mi je prouzročio tata jer na roditeljskom sastanku nije isključio mobitel. Nakon toga me čitav razred optužio da skrivam svoje hercegovačke korijene. Poučena tom sramotom, a nedugo nakon toga, hodala sam po ulici dva koraka ispred svog tate kad bi se javio nasred ulice da nas slučajno ne bi tko povezao. „Ajme sramote“…Samo par godina kasnije i ja sam poželjela takvu igračku, a danas mi nasred ulice mogu iz torbe zvoniti takva dva ovisno jesu li privatne ili poslovne svrhe. Učinilo mi se da sam nekako neprimjetno izgubila to vrijeme od sramote do normalne potrebe.
Onda sam sinoć naivno zurila u ono ogledalo koje povećava i pokušala razaznati kakve su to crtice oko mojih očiju. „Ma to su bore smjehulje.“ I hladnokrvno okrenula ogledalo na normalno veličinu. Čudim se čudom kad su one nastale. Jesenas valjda.
Vrijeme fakat leti kad se zabavljaš…:)
Za sve ostalo tu je blog...:)
14:02:30 izašli ste te iz stana samo na sekundu, a iza vas su se zatvorila protuprovalna vrata sa ključem u bravi s druge strane
14:03:15 Srećom uz sebe imate mobitel. Prazan! I to vas košta prvih živaca.
14:03:45 Zvonite kod susjeda, otvara vam bejbisiterica koja vas prvi put u životu vidi, ali vam na sreću dopušta poslužiti se telefonom – to vas košta uvjeravanja da ste zaista susjed koji živi preko puta
14:05:02 Zovete svoju djevojku da dođe doma sa svojim ključem i da probate otključati vrata – uobičajena naknada telefonskom operateru za „sekunda je super“ tarifu
14:15:47 Djevojka kreće prema vama, ali uviđa da je jutros zaboravila svoj ključ na privjesku za ključeve, koji je zaključan sa one strane vrata vašeg stana – pola sata izostanka s posla. 150 kn:)
14:22:36 Ipak, djevojka dolazi do stana kako biste od nje uzeli auto (jer naravno do svojih ključeva ne možete) i otišli po rezervni ključ kod roditelja – 15 kn za rezervni ključ
15:04:36 Vratite se za pola sata, ali vrata nažalost ne možete otključati jer ključ stoji u potpuno krivom položaju – uzalud potrošeni benzin
15:55:24 Zovete tatu, možda on zna kako biste mogli provaliti u vlastiti stan. – uobičajena naknada mobilnog operatera prema nezavisnom mjerenju
16:20:16 Nakon nekoliko pokušaja provaljivanja kroz prozor, ne uspijevate i zovete staklara da vam dođe u pomoć – ovo vas košta jako puno živaca i jedan telefonski poziv
17:01:33 Staklar dolazi, te on i tata preskaču na balkon, pokušavaju izrezati staklo, ali naravno ne ide – na sreću staklara poznajemo, pa je usluga besplatna
17:46:30 Ipak, staklar i tata su uporni i provaljuju bravu na prozoru, otvarate prozor uz žrtvovanje posudice sa čuvarkućama – nenadomjestivo.
Nakon četiri sata, konačno provaljujete u vlastiti stan - NEPROCJENJIVO
Leve iti ne!
Ja sam dešnjakinja. Pišem desnom rukom. Da pišem lijevom bila bi ljevakinja. A da ne pišem ne bih znala koja je strana desna, a koja lijeva.
Imam gadnih problema kad treba brzo reagirati na uputu gdje skrenuti. Kad mi netko na križanju u zadnjem trenu kaže „Skreni lijevo!" treba mi više od par sekundi da se odlučim gdje je to lijevo, i na kraju ću gotovo sigurno skrenuti desno. Ako bih vam ja davala upute kojim putem ići, onda dobro pazite što vam pokazujem rukom i ne slušajte što vam pričam jer moj govor i moji znakovi rukama najčešće nemaju veze jedno s drugim. Gotovo siguran je sudar u plesnim ili aerobik koreografijama, jer ja idem sama protiv svih – svi na lijevo, a ja desno…njihovo desno, a moje lijevo.
Svašta sam probala. Probala sam sa obrnutom logikom, dakle ako trebam skrenuti lijevo, onda skrećem na svoje desno i obrnuto. Ali takav način rješavanja problema ne rješava stvar sa stopostotnom sigurnošću. Naime, može se dogoditi da je prva reakcija nekim čudom ispala točnom i da sam na glasovnu naredbu reagirala ispravno i skrenula u pravom smjeru. Probala sam sama sebe trenirati, ali nije davalo rezultate.
Neko vrijeme sam se ozbiljno pokušala baviti tim problemom i na različite načine pokušala ustvrditi zašto se to događa. Mislila sam prvo da me buni to što imam samo dvije opcije – lijevo ili desno. Ali u drugim stvarima gdje su mi ponuđene dvije opcije gotovo nisam u dilemi. Znam što je konveksno, a što konkavno, znam što je centripetalno, a što centrifugalno, znam što je gore, a što dolje, znam gdje je sjever a gdje je jug, istok i zapad ponekad znaju raditi probleme jer su opet na lijevoj i na desnoj strani, ali ravnam se prema suncu. Ova je teorija pala u vodu.
Onda sam se tješila da su krivi moji roditelji i njihovi prijatelji i vrijeme u kojem sam odrastala pa nisam imala kvalitetne didaktičke igračke koje bi me u ranom djetinjstvu naučile što je lijevo, a što desno.
Tješila sam se da nisam služila vojni rok, a možda bih da jesam naučila stupati s „ Lijeva, …lijeva, …lijeva…“.
Možda je kriva moja apolitičnost i ne izabiranje političkih struja…ili možda jednostavno ne koristim mozak za takve stvari…
Malo sam si dala vremena i istraživala. Internet je nepresušan izvor informacija. Ovakva zbrka češća je u žena, otprilike na deset žena dvije ne mogu brzo i lako odrediti svoju lijevu i desnu stranu, i češći je u dešnjaka. Poremećaj se ne može riješiti, ima neke veze sa tim da se jednako koriste obje polovice mozga, a vrlo vjerojatno je nastao zato što smo kao fetusi cuclali lijevi prst, a kad smo se rodili odlučili smo biti dešnjaci. Dakle, odmah sam od rođenja bila svojeglava i bar u nečemu nisam mediokritet, bilo to pozitivno ili negativno. Ima nas još, nema veze sa inteligencijom - pametnom dosta. Zapravo mislim da je to baš šarmantno..:)
A vi dragi moji?
Fale li Vam crtići u 7 i 15?
Ovdje potpišite peticiju!
Pitajte me: „Vražja, gdje si parkirala auto?“
Auto sam parkirala u servisu. Klapa: 3. put! Uz svu mašineriju i kompjutersko očitanje problema iliti greške koja se javlja na kontrolnoj ploči, ja već treći put idem na servis zbog iste stvari, znači već drugi put reklamiram isti popravak. I nisam išla kod nekog stričeka mehaničara, nego u veliki, ovlašteni servis koji se bavi autima kao i mojim! Rekao bi čovjek, znaju oni što rade, pa oni servisiraju samo dvije automobilske marke. Vraga! Imala sam najbolju volju i prošli i ovaj put vikati i urlati, ali svaki put me dočeka simpatični debeljuco sa tužnim očima i govornom manom (ne zna reći R, a na to padam). Očito su me skužili jer svaki put kad dođem podmetnu mi njega, pa se omekšam i ne vičem, a imala bih svako pravo da budem drska i bezobrazna baba. Milom očito ne ide, pa sam trebala probati silom. Ali dajem im još jednu šansu, a onda ću ih prozvati na svom blogu! I onda više nitko neće ići kod njih:)
Činjenica je da automobilska industrija kao i sva tehnologija iz dana u dan napreduje. Auti i tehnika postaju sve masoviniji i sve pristupačniji, ali se sve brže kvari, i postaje neisplativo raditi popravke, pa se potrgane stvari zamjenjuju novima. Tamo negdje osamdesetih moji su starci od studentskih kredita kupili polovnog fiću, i pola Europe obišli s njim, vozili se na relaciji Zagreb-Slavonija svaki vikend, ljeti obilazili dragu nam obalu uduž i popreko i taj je auto trajao i trajao i išao na malobrojne popravke gdje bi ga čiko mehaničar popravio bez fency-šmensi tehnike i spajanja na kompjuter. Cijelog bi ga rastavio, našao kvar, popravio i ponovno sastavio. Jest da je popravak trajao duže od jednog radnog dana, ali nakon svega, kad bi nam vratio našeg malog Fiću sa popravka bili smo sigurni da na popravak ne mora ići sljedećih 6-9 mjeseci. Ubrzo kad nam je obitelj narasla, zamijenili smo Ficu Stojadinom. Taj je pak auto stvarno izdržao svašta. Opet smo se njime vozili uzduž i popreko, vukao je za sobom prikolice građevinskog materijala, a popravke je zahtijevao rijetko, ovaj put kod drugog stričeka mehaničara bez fensy-šmensi opreme.
U istom tom Stojadinu smo u velikoj seobi naroda iz Slavonije dovezli i svoj stari televizor koji nas je prije seobe služio brat-bratu 10-ak godina, i onda nakon toga još nekoliko godina sve dok nam nije dojadilo da svaki put kad hoćemo promijeniti program moramo dići svoju guzicu sa trosjeda, prošetati do TV-a i stisnuti gumb i dok se nije pojavio teletext. Onda smo svoj dobri stari TV zamijenili novim čudom tehnike sa daljinskim upravljačem i teletekstom, a stari TV dali baki i didi. Recimo da je zamjena napravljena '94. Do danas je taj novi TV iz '94. zamijenilo šest novih, jer su sve prethodnici riknuli tako da se više nije isplatilo popravljati ih. Naš dobri stari TV bez daljinskog upravljača i ostalih fency-šmensi dodataka još uvijek živi i radi kod bake i dide, i nikoga ne živcira da se moraju dići i promijeniti program.
Neki dan mi je riknuo mikser, tj. strgale su se metlice. Novi, skoro nekorišteni mikser, još pod garancijom, ali nema taj mali ovjereni komadić papira pa garanciju ne mogu iskoristiti, metlice ne mogu kupiti, dakle moram svoj novi, skoro nekorišteni mikser zamijeniti još novijim kako bih i taj mogla uskoro zamijeniti. A moja mama koristi mikser iz osamdesetih godina koji je kupila na akciji sa usisavačem „Sloboda“, Čačak (koji sad služi za usisavanje automobila jer je već prestar i preružan) i taj mikser još radi kao nov, bez obzira na činjenicu da mu je kabel izlijepljen izolir trakom i da je već stvarno pohaban, star i ružan.
Mogla bih nabrajati još takvih primjera, no onda bi me samo prozvali nostalgičarom ili biste mislili da ne pratim napredak tehnologije. Ali ja nisam takva. Dapače, ja sam od onih koje vole imati sve nove pizdarijice i napredak tehnologije me oduševljava, ali danas samo malo ljuta na sebe jer se nisam uspjela izvikati na simpatičnog debeljucu sa tužnim očima i govornom manom, pa sam unaprijed nostalgična za novcima koji će nepovratno napustiti moj tekući račun na putu do velikog, ovlaštenog servisa, mog automobila.
WC
Neku večer se poveo razgovor o navikama na WC-u. Što radite tih 5-25 minuta koje provedete na WC-u? Pa mi Vražja nije dala mira i malo sam istraživala. Ljudi dok su na WC-u rade lude stvari. Neke navike ovise o spolu, neke su zastupljenije kod malo starije populacije, a o zdravstvenoj strani svega neću ovaj put:). Nametnulo se nekoliko kategorija, a prema zastupljenosti one su kako sljedi:
Čitači i intelektualci
Čitanje je najčešća zabava na WC-u. Neki pripremljeno odlaze na WC sa Klikom, Glorijom, Mojom tajnom, PC Chip ili Auto, motor i sportom, te nekim od dnevnih novina (posebice je zanimljiva crna kronika). Među njima ima onih koji u WC-u uvijek imaju pripremljenu literaturu, koja čeka svojih 5-25 minuta dnevno. Ali ima i onih čitača koji su nepripremljeni i zovimo ih „last-minute“ čitači koji panično, u zadnjem trenu skakuču po kući/stanu u potrazi za odgovarajućim štivom kako bi razbili monotoniju. Na forumu sam čak našla interesantan marketinški projekt za Saponiu i Labud - „Uz Faks, svaki tjedan roman jedan“. Intelektulaci koji su se zaista pripremili uz štivo za čitanje nose i olovku pa ako ukoliko dođe do zastoja mogu rješavati križaljke ili testove inteligencije.
Poligloti
Ukoliko nisu od onih koji posvećuju dovoljno pažnje pripremi odlaska na WC, ili ih u WC-u ne čeka odgovarajuće štivo ili ne žele riskirati sa "last-minute" ponudom posežu za onim što je trenutno u ponudi u WC-u. Ovisno o nacionalnoj osviještenosti i uspješnosti akcije „Kupujmo Hrvatsko“, uče neke od stranih jezika – mađarski s Cilita, njemački s Tafta, slovenski s Afroditinih krema ili najviše ih je koji čitaju hrvatski s Rubela (na ovome bi se čak dalo napraviti istraživanje tržišta o zastupljenosti nekih robnih marki u kupaonicama).
Pjevači, pop zvijezde i samoanalitičari
Sam naziv kategorije govori o navikama ovih ljudi. Pjesma koja je ostala u uhu (meni danas "Psycho killer") nerijetko završi na pozornici WC-a. Izvedba se samo čuje, plesa (nadam se) nema. U ovoj se kategoriji nalaze i ljudi koji na glas razgovaraju sami sa sobom jer je to jedino vrijeme koje uspiju posvetiti sami sebi (osobno nisam upoznala ovu kategoriju), te slažu terminske planove nakon izlaska iz WC-a.
Matematičari i kompulzivni-depresivci
Ukoliko ih ne zadovoljava čitanje, učenje stranih jezika, pjevanje ili samoanaliza, matematičari, valjda po profesionalnoj deformaciji broje pločice po visini i širini pa zbrajaju potrebne kvadrate za pokrov zidova i poda kupaonice, pokušavaju izračunati dužne metre fuga koje su korištene za izradu i sl. Kompulzivno-depresivne osobe naređuju tepihe po fugama pločica, savršeno slažu listiće WC papira, pokušavaju složiti kućne papuče točno na sredinu između dvije fuge, ako su im vrata dovoljno blizu igraju se sa ključem i provjeravaju jesu li vrata zaključana.
Moja mama ili carpe diem kategorija
Moja majka ima pravo na posebnu kategoriju. Da biste u potpunosti razumjeli o čemu pričam treba vam kratka pozadina. Moja je majka žena koja živi u petoj brzini, koja podržava "multitasking", žena koja kad gleda TV, kuha ručak, priča na telefon i tipka poruku na mobitel istovremeno. Žena koja ne zna sjesti i popiti kavu. Dakle, moja je majka žena koja vrijeme provedeno na WC-u ne želi protratiti samo na vrijeme provedeno na WC-u, nego uvijek ima hrpu veša kojeg treba odvojiti za pranje, ili hrpu veša iz sušilice za složiti i na dohvat ruke ima onu čudotvornu krpicu kojom će obrisati pločice oko WC školjke i samu WC školjku (onaj dio na kojem ne sjedi) i spužvicu da oriba pipu i tuš kadu. A ako malo duže zaglibi onda će tražiti olovku i papir da napravi popis za dućan:)
Razno
U ovu kategoriju ulaze svi ostali, a među njima oni koji jedu na WC-u (!), puše, ili ako imaju WLAN surfaju…:)
Život na visokoj peti
Kad hodam, hodam brzo. Imam duge noge, pa radim velike brze korake. Ne vučem se po stazi, ne hoduckam, nego hodam brzo. Jednom prilikom mi je dida rekao „Teško tvom Anđelu čuvaru. Taj mora imati puno posla samo da te uhvati“. Ako osjetite nečiji uzdah za vratom dok hodate po gradskim dućanima to sam ja, živčana što ste se sa tim vašim vrećicama raširili toliko da ne mogu zaobići Vaš lagani korak. Nije damski, ali je efikasno. Kad hodam brzo, nosim ravne cipele ili sa malom petom koja se gotovo i nema pravo zvati petom. To su cipele za brzo i efikasno hodanje, moje šunjalice.
Imam u ormaru jedan ili dva para elegantnijih cipela na malu petu za posebne prilike, i one najčešće tamo stoje. Tu i tamo sam imala izlete i kupila cipele na visoku petu, ali njihova je sudbina unaprijed bila poznata - stajati u ormaru dok mi ne dojadi gledati ih, a onda bih ih prenijela na neko skrovitije mjesto. Daleko od očiju, daleko od srca.
Tako sam i sinoć imala izlet. Kupila sam krasne, damske, kožne čimze sa petom od 8,5 cm. Noga u njima izgleda divno, a ukupni dojam osobe (mene) djeluje profinjenije, skoro damski. Divim se ženama koje znaju paradirati satima po gradu na onim tanjušnim petama od 12cm! I oduvijek sam htjela imati takve, damske čimze. Jutros sam odmah izračunala da sam danas cijeli dan u uredu, da ne moram šetati nigdje i da bi bilo zgodno obući čimze danas i prosjediti cijeli dan na stolici. Preračunala sam se…
Prije pet minuta sam bila vani, obaviti neke sitnice, tu po kvartu. Da imam svoje šunjalice obavila bih to u 3,5 minute. U novim elegantnim čimzama treba usporiti korak na damsku brzinu, paziti na bljuzgu/blato/lokve, paziti na rupe u asfaltu, na železo na ulazu, na stepenice… I onda me povrh svega negdje na pola puta prvo počeo štrecati palac. Jasno, sa te visine noga u hulahopkama klizi naprijed i prvi naravno nastrada palac. Ubrzo nakon toga počelo me štrecati stopalo (sa gornje strane – ne znam kako se to zove), ni taj dio nije navikao na takav položaj pa se žali i onda se povrh svega javio moj list da mu ipak treba malo više prostora od onoga što sam mu za danas dodijelila. Fino! Baš sam damski izgledala! Nije žvaka za seljaka, nije bečka cipela za ličku nogu. Jedino pozitivno da sam sa tih 8,5 cm, i svojih 178 došla na zavidnu, gotovo manekensku (barem) visinu od 186,5 cm i da mogu potvrditi da je zrak puno čišći gore:)…
Što Vražju čeka u 2006. godini
Po jutru se dan poznaje. Tako kažu. Nikad nisam znala što znači kad kažu da je netko „jutarnji tip osobe“. Ja ujutro ne mogu puno pričati, ali se brzo razbudim i sve mogu obaviti normalno. Mogla bih u 7:00 sati pisati ispit iz matematike, ali ne primorajte me da pričam. Zato ne volim na posao ići busom ili tramvajem, ili još gore povesti nekoga od susjeda na posao. Strašno neljubazno bi bilo da ujutro ne obavimo taj small-talk, pa onda da ne budem neljubazna ne vozim nikoga. Inače sam blagoglagoljiva osoba, ali tek dva do tri sata nakon buđenja. No, taj problem sa ranojutarnjim razgovorom tj. nerazgovorom, ne raspoznaje moja okolina, pa sam danas dan započela sa pričom, ne znam koliko artikuliranom, ali svakako pričom. Obzirom da su svi moji najdraži blogeri još uvijek na dopustu ili se tek trijezne, pa nisam imala pametnijeg posla, prepustila sam se razgovoru. Moj se mali AFeŽe okupio u uredu i uz prvu kavu, priča o dočeku (ma naravno, o čemu drugome). Zanemarimo generacijski jaz, ja stvarno volim slušati svoje kolegice kad mi živo opisuju svoje provode.
Vratimo se na poslovicu. Po jutru se dan poznaje, a kažu da je prvi dan nove godine bitan za ostatak godine, odnosno određuje ostatak godine. Pa ako 24 sata 01. siječnja podijelim na mjesece, onda bi moja godina mogla izgledati ovako:
00:00 – 02:00 (siječanj 06): U krugu dragih prijatelja šampanj otvorili i skoro popili, plesali i slavili. Praznovjerni kažu da se prvo treba čestitati muškarcu, ali dok je Pero otvarao šampanjac moja smo D. i ja jedna drugoj poželjele sve najbolje. Dakle, godina će biti obilježena prijateljima prije svega, a siječanj barem negdje do sredine tulumarenjem. Kraj siječnja ću sigurno dočekati umorna od posla (no zima i ovako nije moje godišnje doba).
02:00-04:00 (veljača 06): Prijatelji pozaspali po svim mogućim površinama, ja u kuhinji pakiram „zamotače“ (op.a. višak hrane koji je ostao – prvi znak da smo ostarjeli jer hrane je bilo više nego pića). Dakle, u veljači me još uvijek drži umor, i uglavnom spavam.
04:00-06:00 (ožujak 06): Gosti otišli. Tulum završio. Odoh na spavanac. Očito će još biti snijega u ožujku, jer i ožujak sam prespavala. Kruli mi u trbuhu, pa mora da ću u ožujku opet biti na nekoj dijeti.
06:00-08:00 (travanj 06): Još uvijek spavamo. Snijega očito još svuda ima, jer i travanj ću prespavati. Iz sna me povremeno bude SMS poruke, okrećem se na drugu stranu i spavam dalje. Dakle, netko će me sigurno živcirati u travnju, ali neću to primiti previše k srcu. Dižem se na WC, mora da ću u travnju imati problema sa mjehurom.
08:00 – 10:00 (svibanj 06): Još uvijek spavamo. Bojim se da je ovo sad već zimski san. Tu i tamo pogledavam na sat, pa na Peru koji još spava snom pravednika. Prebacila ruku preko njega (Hug 'n' roll tehnika nije bila potrebna), nastavljamo spavati. Dakle, u svibnju ću se očito lagano razbuđivati iz zimskog sna, ali očito ne prenaglo. Proljeće će sigurno okasniti ove godine, a Pero i ja ćemo imati + razdoblje.
10:00-12:00 (lipanj 06): Simultano otvaramo oči i opet pod prijetnjom prejakog svijetla žmirimo. Lagano se mazimo i razbuđujemo. Našli smo se negdje na sredini našeg kreveta, točno između dva naša madraca. Sad smo već poprilično budni. A proljeće/ljeto je već očito uznapredovalo jer sam uvijek najviše zaljubljena u Njega u proljeće/ljeto.
12:00-14:00 (srpanj 06): Ustajemo, tuširanje, kuham kavu, radim zonski doručak, gledamo TV, odgovaramo na SMS poruke. U srpnju ćemo očito na godišnji odmor i plandovati ćemo. Opet ćemo paziti na prehranu.
14:00-16:00 (kolovoz 06): Sjedimo na trosjedu, svaki sa svojim laptopom na krilu. Čitamo mailove, ja pogledavam jesu li blogeri štogod svježije postali. Dakle, u kolovozu ćemo još uvijek biti na godišnjem, kao i većina blogera. Malo sam čak i pomislila na posao i sve što me danas čeka. Očito da godišnji i plandovanje traje samo do sredine kolovoza, a onda nazad na posao. Pogledam Vražju, netko je komentirao. Pomislim da bih trebala promijeniti dizajn. U kolovozu Vražja i ja slavimo godinu dana. Napraviti ću joj neki novi dizajn za rođendan.
16:00-18:00 (rujan 06): Oblačimo se i idemo u čestitare. Prvo kod mojih. Dakle, tek ćemo u rujnu 2006. naći vremena za roditelje. Uspješno izbjegavamo svako jelo. Moja će linija dakle u rujnu biti savršena, jer je dijeta iz ožujka upalila.
18:00-20:00 (listopad 06): Odlazimo Perinima. Dakle, njegovima posvećujemo vrijeme tek u listopadu. Tamo se ne uspjevamo odhrvati kolačima. U listopadu očito kršim dijetu i radim pripreme za zimski san.
20:00-22:00 (studeni 06): Opet me hvata glad. Subway zatvoren, odlazimo doma i najedemo se ostataka sa slavlja. Dakle, u studenom opet po starom, prekršila sam dijetu i jedemo ostatke. Mora da će početi snijeg.
22:00-24:00 (prosinac 06): Odlazimo do prijatelja. Nosimo višak alkohola sa tuluma, pijemo sokić i lagano čavrljamo. Dakle, prosinac će biti usporen i trijezan, uz lagano društvance, i definitivno snježan i hladan.
I na kraju – cijeli dan sam imala plus na tekućem računu (dakle biti će novaca u 2006.), podrapane hulahopke (ni u 2006. neću naučiti oblačiti hulahopke bez da ih poderem, ali biti će novaca pa ću kupovati nove), glavoboljom (tog se zla dakle neću riješiti u 2006.). I na kraju – prijatelji su uvijek dobro došli, i Pero – sexa nema prije lipnja:)
