Kad je jezik brži od misli...
Prije par godina radila sam u jednoj privatnoj školi. Završni ispiti za školovanje polagali su se na kompjuterima, svake subote. Ispit su trajali oko dva sata, bila bi puna učionica polaznika i jedan od profesora koji bi sve to nadzirao, kako bi se izbjegla prepisivanja.
Ja nisam bila redovni predavač. Uži opis mog radnog mjesta bio je koordinator računovodstva i financija, a širi opis bio je „Katica za sve“ što je uključivalo tajničke poslove, poslove dnevne operative i sve ostale poslove koji bi se mogli zahtijevati od jedine žene u firmi (ili gotovo sve što se može zahtijevati:-)). Povremeno sam predavala, povremeno sam upisivala ljude, povremeno sam bila jedan od profesora koji je „čuvao ispite“. To čuvanje ispita bila mi je jedna od zanimljivijih stvari. Kako se radilo o školi za đake različitih uzrasta vrlo često su tu bili ljudi srednjih godina. Slatko mi je bilo gledati ih kako se trude nešto pročitati ispod klupe, prepisati od kolege pored, prepisivati iz malih šalabahtera, koji obzirom na njihove nerijetke probleme sa vidom i nisi imali veličinu klasičnih srednjoškolskih šalabahtera, a ako su i bili mali, onda im ruke nisu bile dovoljno dugačke da to mogu pročitati.
Jutros sam na putu prema poslu, srela jednog gospodina koji mi je posebice ostao u sjećanju, a i ja njemu ako je suditi prema smiješku koji mi je uputio.
Dakle, gore spomenuti gospodin je imao „privatan tretman“. Naime, pripadnik je adventističke crkve popularno zvane subotari, i zbog vjerskih načela taj ispit nije mogao polagati subotom. Po pravilima škole napisao je molbu da mu odobrimo pisanje ispita u neki drugi dan tokom tjedna. Došao je u jedan petak, sav preplašen i izgubljen. Čovjek svojih 50ak godina, direktor firme, krupno građen, a preplašen kao mali miš. Kako bi me pridobio, kupio mi je kavu i čokoladu, a ja sam da bih mu vratila pažnju par minuta razgovarala s njim da ga malo opustim. Kad smo ušli u učionicu naglo je problijedio. I počeo je pisati ispit. Nakon 20ak minuta nestalo je struje. I sve otišlo k vragu. Poslala sam ga na pauzu. Nakon slijedećih 20ak minuta, vratila se struja i vratio se on na mjesto zločina. I tu nastupa moj jezik brži od mozga. Upalim računalo kojemu je zbog naglog gašenja pukao film, pa mu je trebalo neko vrijeme da se Windowsi dignu, a ja da ne čekam kažem, i ovako dovoljno uplašenom gospodinu:
Ja: „Imam nekog posla u uredu. Ovo će trajati neko vrijeme. Molim Vas, kad se digne dođite po mene pa ćemo dalje nastaviti gdje smo stali…“
Subotar: „?“
I odem u svoju sobu nesvjesna što sam rekla. U to sam vrijeme dijelila ured sa četvoricom kolega. I dalje tvrdim da je sa muškarcima puno lakše i zanimljivije raditi, ali to mi nije trenutna tema. Nakon par minuta dolazi moj đak sav preplašen, pokuca na vrata i kaže:
Subotar: „Gospodična, digo' mi se, konačno, hoćete doći da nastavimo dalje, pa da i to riješimo, već sam sav nervozan, kao da mi je prvi put…“
Ja: „Stižem…“
Četvorica kolega: „??“ i salve smijeha…
Tek, par minuta kasnije shvatila sam čemu se smiju. Kolokvijalni govor postaje smiješan, a ja nemam takav prljavi mozak da odmah reagiram:-)))
