Svi to radimo...
Prije par godina, na Oprah, tema je bila nužda. Za ove potrebe zovimo ih mala i velika nužda. Sinoć sam se toga sjetila. Zašto? U ženskoj svlačionici u aerobik klubu presvlačimo se nas dvije, jedna anoreksična mršavica i ja. Ta mi cura nikad nije bila zanimljiva, do jučer. U trenutku dok sam se borila s sportskim grudnjakom, ne bi li spriječila svoje poprsje da slobodno skakuće, siroto djevojče hitno je otrčalo u WC. Po zvukovima koji su dolazili iz WC-a dalo se naslutiti o čemu se radi. VELIKA!?:-). Pa to je ok. Svi to radimo. Neki češće, neki rjeđe. Ovisno o raspoloženju probave. I sad što je tu smiješno ili bizarno. Nakon nje ulazim ja i ugušim se. Ne od „velike“, nego od mirisa mošusa kojim je jadno djevojče htjelo prikriti nedavna događanja u prostoriji 1 sa 1. OK, preživjela sam.
Moja je potreba za tom zagušljivom prostoricijom bila kratka. Mala! A što sam ja napravila. Dok obavljaš nuždu, šušti. Zaboga, svi te vani čuju. Ajme sramote!? I naravno pokušavam naći ono bešumno mjesto na WC školjci kako bih u miru i potiho obavila ono što moramo svi. Bez obzira na spol, a upravo zbog te razlike sa malo manje špricanja.
Sada, kad malo razmišlja o tome, jako rijetko ćeš u WC-u čuti nekog da se glasno (a mislim pod time uopće čuti) olakšao. Mnogi će povući vodu i prije i poslije ne bi li buka WC kotlića pokrila buku koju moraju napraviti, neki očito nabacaju WC papira ne bi li sakrili zvukove (mislim da je Oprah u već spomenutom show-u rekla da se ona na taj način skriva), a ja ću se kao ninja, neopaženo ušuljati u WC da nitko ne skuži da je u toaletu žena koja stvara neženstvene zvukove… ili ću jednostavno odlaziti u muški WC:-)
