Prva
Ona se ni u ludilu ne bi mogla baviti diplomacijom. O, ne, ne. Ona je mirne savjesti, bez imalo suosjećanja rekla svoje!?
Jučer sam cijeli dan bila pod dojmom tih riječi. Mislim, sigurno sam negdje duboko bila svjesna prave istine, ali čovjek malo zaboravi kad je na godišnjem. Nije uvijek na oprezu. Kao da nije dovoljno što sam se morala vratiti na posao, i ako ništa drugo osam sati sjediti i izgledati kao da nešto radim. Kao da nije dovoljno što sam morala obući duge hlače i cipele i čarape, i što me u sandučiću dočekala prava lavina računa, i što već cijeli dan kiši… Baš mi je ona trebala. I to prije prve jutarnje kave.
Sanjala sam je noćas, kao veliku, sivu neman koje se skriva ispod mog kreveta. Imala sam neobično velika stopala, i prste na njima kao da nisu moji, kao da su nečiji onako nonšalantno nabacani samo da drže ravnotežu kako bih koliko-toliko ravno mogla hodati. Bježala sam po nekim dugačkim hodnicima, što je bilo teško zbog već spomenutih velikih stopala, a ona me naganjala, brundajući sa svojim oštrim zubima. Na svu sreću zvono me spasilo. Kao i uvijek pet minuta do šest. Pet minuta prerano…Pokrila sam lice dekom i hrabro zavirila sam ispod kreveta, čisto da provjerim da li je tu, laje li na mene. Ona je mirno stajala, na njegovom rubu krevetu, točno tamo gdje sam je ostavila jučer ujutro…
Uh, jutros smo fini!? Trudimo se? Žao nam je zbog onoga jučer?
Odlučila sam, ipak ću joj dati priliku. Bile smo nekad najbolje prijateljice, a onda sam na dvadeset dana otišla na more i ostavila je samu. I ja sam baš nemilosrdna. Pa ona samo radi svoje…ono što joj je napisano u priručniku…
