Photobucket - Video and Image Hosting

Imam mali auto, veliki osmijeh i kad vozim naglo obolim od Touretteovog sindroma

Nedavno se u jednom razgovoru potegla tema u kojoj su istoj rečenici spominjane žene i loše vozači. Izbjegavam takve rečenice, a onda izbjegavam i takve razgovore. No povukli su me za jezik. Tih je dana pukla jedna od cijevi u Zagrebu, te su zbog toga nastale nesnosne gužve, pa sam s dvojicom muškaraca smišljala kako najbrže, izbjegavajući gužvu, doći do doma. A to ih je potaklo da me priupitaju, zašto su žene loši vozači. Pa iako ne volim takva generaliziranja i ako se u meni odmah probudio feministički bunt, nisam planula kako bih to inače napravila pa sam na takvo pitanje odgovorila pitanjem- zašto oni misle da se žene loši vozači?.

„Nikad me neće pustiti ispred sebe i ako stojimo negdje u gužvi njoj nije bitno ima li 18 ili 19 auta do semafora, a ipak me ne želi pustiti ispred sebe“
„A jeste li joj mahnuli? Jeste li joj jezikom znakova dali do znanja da se želite ubaciti? Jeste li dali žmigavaca?“
„Mahnuti joj nisam mogao jer je okrenula glavu na drugu stranu, a mislim da sam joj dovoljno dao do znanja da bih se želio ubaciti ispred nje“
„Znači niste dali žmigavac...“
„Pa...“

Bio je to vozač Mercedesa E klase. Dovoljno velik da ga svi na cesti vide i pretpostavljaju njegove namjere. U slobodno vrijeme isti pati od Napoleonovog kompleksa. Drugi sudionik je vozač BMW-a i isto tako ima svoju teoriju o ženama i lošim vozačima ali je prešutio.

Nakon što sam dokazala svoju teoriju i obranila ženski rod, sjela sam u svoj mali auto i odvezla se kozjim putevima izbjegavajući gužvu. Ja sam jedna od onih žena vozačica koja je u prometu uvijek susretljiva, koja će uvijek nekog pustiti ispred sebe, ali isto očekujem od drugih vozača na cesti, no u zadnje vrijeme sve češće naletim na te napoleončiće u velikim autima koji nikoga pred sobom ne vide, koje ne dira ni moj mali auto ni moj veliki osmijeh. A onda naglo obolim od Tourettovog sindroma!

19.10.2007. u 15:39 | On/Off

Komentari (12) | + | -

Velika očekivanja

Dovraga! Cijeli život ispunjavam nečija očekivanja i dosta mi je toga. Dok sam bila u srednjoj školi od mene se očekivalo da upišem fakultet. Kad sam ga upisala očekivalo se da ga završim. Kad sam ga završila očekivalo se da se zaposlim. Kad sam se zaposlila očekivalo se da se zaljubim i nađem trajnu vezu. Kad sam se zaljubila očekivalo se da se osamostalim(o). Kad sam se osamostalila očekivalo se da se udam. Kad sam se udala svi si uzimaju za pravo pitati me kad će dijete. Kad budem imala prvo dijete svi će me pitati kad ćemo imati drugo dijete. Pa kada će to dijete krenuti u školu, pa u koju će srednju školu, pa kada će upisati faks, zaposliti se, zaljubiti se, osamostaliti se, udati/oženiti se, imati vlastitu djecu koja trebaju kretati u školu. I tako u nedogled.
Nedavno sam se pohvalila svojim prijateljicama kako moji roditelji, za razliku od njihovih ništa ne ispituju o unucima koje bi im mi trebali podariti. Do neki dan. U redovnom tjednom razgovoru, moja je majka izvalila:

"Nego znaš, u zadnje vrijeme me ljudi sve češće pitaju kad ćemo biti baka i dida! Nije da se nama žuri, ali što bi vam falilo..."
"Mama, nećemo o tome razgovarati. Ne planiramo ništa..Kad bude biti će!"
"Kako to misliš ne planirate?"
"Mama ne želim o tome razgovarati o tome. Biti će nekad u ne tako dalekoj budućnosti. I budi sigurna da ćeš saznati među prvima. Ne želimo to planirati pa biti nesretni ako se ne dogodit u točno određeni dan pa dijete zbog toga ispadne neki bezvezni horoskopski znak...kad bude biti će."

I na tome smo stale. Onda sam joj par dana kasnije poslala jednu veselu vijest ne vezano uz ovu tematiku, a ona šalje:

"OK. Znači planovi za rujan idu nesmetano. Posrećilo vam se od prve."

Očito je ovu ne tako daleku budućnost protumačila stvarno bliskom budućnosti. Ali to je moja mama, njoj to još i mogu oprostiti.

No, prije par dana sam ujutro dovela moju najdražu tetu prodavačicu u neugodan položaj. Nakon klasične ranojutarnje razmjene ljubaznog razgovora, znakovito me pogledala u prsten na lijevoj ruci i rekla da je to očito novo i da zašto ona ne zna ništa o tome. Izmotala sam se da je bila na godišnjem, pa sam na godišnjem bila ja, pa to onda više i nije bilo tako novo. Prihvatila je ispriku. A onda je izvalila "A i to je novo?" i vrlo znakovito me pogledala u trbuh koji se zaista poprilično isticao u majici vrlo nezahvalnog kroja (ta današnja moda i od mršavica napravi trudnice, a di ne bi od nas ugodno popunjenih). "Ne, to je staro. Imam to već godinama". Nasmijala sam se, platila račun i izašla van s čvrstom odlukom da krećem svako jutro raditi trbušnjake, a njoj je i dan danas vrlo neugodno kad me vidi. Tako bi se rado jedno jutro pogladila po trbuhu da vidim kako će reagirati.

Onda sam par dana kasnije na gotov isti način dovela u nezgodan položaj ženu koji sam taj dan prvi put vidjela i provela s njom par sati. Odgovorila sam na isti način. "Ne, to je staro, imam to već godinama." A zapravo sam htjela odgovoriti: "Ne, to je od piva i fine papice, ali što se to Vas dovraga tiče jesam li ja trudna ili nisam i koliko ću imati djece i koliko će njihova djeca imati djece, i kada će ta moja praunučad krenuti u školu...". Daklem, sad na veliko očekujem sljedeću žrtvu koja će me pitati isto da joj sve to saspem u facu:)

06.09.2007. u 13:11 | On/Off

Komentari (20) | + | -

Junius

Lipanj je bio vraški naporan. Samim početkom lipnja sam uspješno postala gđa. Vražja Perić. „Bila je to najbolja svadba na kojoj sam ikad bio“ izjavio je moj muž samo par sati nakon što sam stekla pravo da ga tako zovem. Nisam od onih koje su svoje vjenčanje zamišljale od malih nogu, koje su željno iščekivale taj dan kako bi na sebe mogle obući krinolinu. Sve što sam znala jest da želim veliku svadbu. Tako je i bilo, premda sam zbog te želje nekoliko puta u toku večeri požalila, dok su ljudi stajali u kilometarskom redu ne bi li nas izljubili. Zapravo sigurna sam da su neki u redu stajali dva puta. Uspješno smo rekli "da", uspješno otplesali prvi ples (vjerujem da će naš učitelj biti jako zadovoljan kad snimke jednom zaista budu gotove), spretno sam se riješila buketa, osvećujući se preko mladih naraštaja onima koje su iz godine u godinu mene tjerale da plešem can-can, makarenu, lambadu i sigurna sam da sam tu želju za osvetom prenijela na barem 10 od tih žena koje su neveselo očekivale buket. Sve u svemu bilo mi je baš lijepo i ne daj b(l)ože da treba, sve bih opet ponovila.

Pet dana nakon svadbe otišli smo na hanimun. Odredište izabrano otprilike 20-ak dana prije, po principu „Idemo tamo gdje više nikad nećemo uspjeti otići!“. Kuba! Nešto sasvim drugačije od onoga što smo do sada vidjela. Nakon iscrpljujućeg leta preko pušački neraspoloženog prostora pariškog aerodroma konačno smo se dočepali našeg hanimun odredišta. Temperatura ugodnih 34 stupnja, vlaga 99%, škrge su nam narasle u prvih pet minuta boravka van klimatiziranog prostora. Brzinska večera pa spavanac. Prvo jutro na Kubi, prepušteni sami sebi i Havani. Nisam baš neki globtroter, obišla nešto bližu i nešto dalju okolicu naših granica, ali ovaj doživljaj je nešto sasvim drugo. Dok se u većini europskih gradova diviš građevinama u Havani se diviš Kubancima. Divili smo se ljudima koji su unatoč općem siromaštvu i neimaštini veseli i nasmijani. Ako bi mi se pogled slučajno sreo s nekim od prolaznika za uzvrat sam dobila osmjeh i pozdrav. Kada sam se u povratku doma, poučena tim iskustvom, nasmiješila gospođi u pariškom Rer-u dobila sam okretanje glave, što me vrlo brzo vratilo u realnost.
Fidela nismo sreli (ako je vjerovati vijestima da je živ). Che Guevara je pak na svakom koraku. Njegove slike, murali, mauzolej drže se svetinjom. Za vrijeme socijalizma na našim prostorima ni jedan heroj nije bio slavljen kao što je Che Guevara slavljen na Kubi. A nema ga već pedeset godina i uopće nije bio Kubanac.
U državi postoje dvoje novine i dva TV programa. I jedno i drugo je pod potpunom kontrolom. Internet je zabranjen lokalnom stanovništvu, ali smiju imati e-mail (premda nismo uspjeli skužiti gdje ih mogu koristiti). Jumbo plakati ne postoje, točnije jedini "jumbo plakati" koje smo vidjeli služe za političku propagandu ili za podsjetnik što je Fidel rekao kad je zadnji put posjetio mjesto gdje je kasnije niknuo „jumbo plakat“. Ženski i muški časopisi ne postoje. U modi su žene sa širokim bokovima. Još ako su plave (prirodno ili umjetno) tamo su IN.
Stanovništo se hrani na točkice, te do dodatnog mlijeka u prahu mogu doći samo ako su turistima uspjeli prodati cigare, ili su ih uspjelih nagovoriti da im mlijeko kupe. Nas jesu. I bili su nam strašno zahvalni. Hrana im je ukusna, uglavnom se radi o hrgama mesa, ribi i školjkašima uz neizbježnu rižu, grah i platane (neka vrsta banana, koja se okusom čini kao da je kombinacija banane i krumpira, a od toga se radi pire, ili se peče). Fast food po ulicama čine sendviči od strašno žutog kruha sa ogromnom šnitom salame, što se mi nismo usudili probati jer je svaki od tih štandova opkoljen rojevima muha.
Ništa novo se ne gradi. Dapače, lokalno stanovinštvo ni ne može kupiti novu kuću ili stan čak i ako bi se nešto gradilo. Kuće su im jednostavne, s metalnim ogradama na prozorima i uglavnom ih čine velika kuhinja i spavaonica. Dane provode na verandama, sjedeći na stolicama za ljuljanje.
Rijetki su i novi auti. Ako su novi onda su uglavnom europski ili kineski i znači da ih je kupilo neko poduzeće. Fizičke osobe ne mogu kupiti nove aute, pa glavninu prometala čine stari američki auti ili nabrijane Lade. Javni prijevoz je organiziran busevima ili kamionima.
Unatoč siromaštvu, pasjim vrućinama, nedostupnosti onoga što bi nama bile osnovne higijenske potrepštine, Kubanci su uvijek uredni, miršiljavi i dotjerani.
Puno ih je zaposleno u tvornicama cigara. Oni koji nisu, imaju nekoga u obitelji tko jest. Plaće su jako niske, pa zarađuju preprodajom cigara turistima. I mi smo tako kupili kutiju Cohiba cigara, pitanje da li su „originalne“ ali mislim da se oni kojima smo ih darovali nisu bunili. Kad smo posjetili tvornicu cigara, strašno smo se razočarali. Cigare, suprotno vjerovanjima, ne rade djevice rolajući ih na svojim bedrima.
Djeca se rađaju plešući salsu, zvuk salse dopire sa svih strana i pleše se na sve strane. Nažalost, nismo imali vremena učiti nove plesne korake.
Zadnja dva dana proveli smo na pješčanim plažama Varadera. Turističko mjesto totalno bez kubanskog duha jer Kubancima pristup, osim kao radnoj snazi, nije dozvoljen. Lijepe pješčane plaže, jako sunce i more ljudi pasalo nam je taman ta dva dana koja smo tamo proveli. Potom smo krenuli kući. Iz Varadera do Havane taxijem. 3 sata vožnje za 150 km. Autoceste su stare, pune rupa i najveće dozvoljene brzine 80km/h. Nije neuobičajen prizor da se auto okreću ili skreću preko auto ceste na drugu stranu (rijeko postoje nadvožnjaci), nije neuobičajen da brzinu morate smanjiti na 30 km/h jer je pred vama pružni prelaz ili ogromna rupetina.

Sve nam je bilo divno, jedino mi je žao mi je samo što smo na put išli s agencijom gdje nam nije rečeno da ćemo Kubu obilaziti s 15 Nijemaca, te da će nam vodič pričati isključivo njemački. Und wir sprachen Deutch sehr slabo. Slijedeći put kupiti ćemo samo avionsku kartu, pa gdje nas put odnese. Mislim da se tako taj svijet može doživjeti pod sasvim drugim svjetlom. Naravno, pod pretpostavkom da surovi kapitalizam ne dođe baš tako brzo.

Neizbježni Che..
Image Hosted by ImageShack.us


Nabrijana Lada u Zaljevu svinja
Image Hosted by ImageShack.us


Dokaz da cigare ne rade djevice na svojim bedrima
Image Hosted by ImageShack.us


Salsa...tko od njega onda ne bi kupio banane

16.07.2007. u 19:48 | On/Off

Komentari (23) | + | -

Dan D!

Nakon maratonskog dijeljenja pozivnica, nakon stvaranja nove ovisnosti na forum, nakon mahnitih kupovina raznih gluposti na e-bayu, nakon ne tako teške potrage za pravom haljinom, nakon pomnog razmišljanja o mom novostvorenom identitetu, nakon kozmetičkih tretmana, nakon milijun različitih poziva na mobitel, nakon potrage za bandom, orguljašicom, cvjećarkom, slastičarkom, nakon slaganja 200 kg kolača, biranja poklona za roditelje, kumove, goste, nakon neplanirano dobro provedene djevojačke večeri....došao je i taj dan! Udajem se danas. Postajem gđa. Vražja Perić! Nisam nervozna iako pada kiša, iako mi se na oku pojavio ječmenac, iako moram plesati pred 320 ljudi..no i blog je uvijek imao moć smirivanja!:)

02.06.2007. u 08:44 | On/Off

Komentari (22) | + | -

...

Moja baka ima dugu, pepeljasto smeđu kosu koju bi svako jutro pažljivo raščešljala i pedantno isplela u dvije jednake pletenice. Od tih pletenica bi ornajlama (komadić žice predviđen za ovakve "frizure") smotala punđu i tada preko glave zavezala maramu pod vratom. Tako su to radile sve udane žene. Ali čini mi se da ni kao mlada nije nikad nosila raspuštenu kosu. Rijetke su prilike kada nije nosila maramu na glavi, ili kada bi maramu povezala visok na glavi. Još su rjeđe prilike u kojima sam mogla vidjeti koliko joj je zaista duga kosa i nisam sigurna da li ju je i šišala. Sigurno je morala jer kosa stalno raste, pa ju je možda ponekad kad je nitko ne gleda nevidljivo podšišala. Marame je uvijek birala prema ostalom što bi nosila. Kao što ja biram odgovarajuće cipele uz torbu, tako bi ona birala svoje marame. Plavu za plavu bluzu i suknju, za crkvu, neku staru smeđu za njivu, crnu za sprovode, bijelu za bolnicu.

Mojoj su baki danas odrezali njene pletenice. Nisu joj mogle raščešljati kosu, a ornajle je bodu dok leži. Nadam se da moja baka ne skriva svu svoju snagu u kosi…

30.03.2007. u 20:51 | On/Off

Komentari (26) | + | -

Vrijeme je za...

Porezne prijave:) Jedna je dobra banka i ove je godine izdala obrazac. Možete ga skinuti ovdje. Upute za popunjavanje možete pronaći na ovom linku.
Želim vam svima brzu i veliku isplatu povrata poreza:)

23.01.2007. u 09:25 | On/Off

Komentari (32) | + | -

Nosi se meme!

Naša se Riječka dama tek vratila i odmah nam bacila rukavicu. Izazov prihvaćam, iako sam vam rekla puno stvari o sebi na ovaj ili onaj način. Ali ajde probati ću. This one time, at band camp, I stuck a flute in my… :)


1. Znam riječi turbo folk pjesama, iako ne znam otkud ih znam. Časna riječ ne slušam Radio Banovinu, nemam sprženi CD s najnovijim hitovima grupe Noćni skok ili Dražena Biškupa i Ljubice Tomaškovići ili bilo koje drugo od sličnih izdanja, ali kad krene neka od tih pjesama riječi samo izviru iz mene. Nadam se da to govori više o pjesmama i nemaštovitim tekstovima, nego o meni.
2. Uvijek pričam o kilama, tj. o višku istih. Ali nisam vam rekla da uvijek od brojke koje pokazuje moja vaga oduzmem 2. Kažem da imam točno dvije kile manje od onog što pokazuje vaga. Kao da imam dodanu neku taru za pakiranje:). Jedini Pero zna potpunu istinu i to samo zato što me je jednom natjerao da pred njim stanem na vagu. Bio je to vraški test naše veze.
3. U nekim sam situacijama zlopamtilo (ako se to može tako podijeliti da nekad jesam, a nekad nisam) i to tada ne priznajem. Nisam osvetoljubiva, vraški se trudim oprostiti i zaboraviti i nikad to neću reći na glas, ali pamtim jako dugo i u situacijama ili-ili uvijek bude ili.
4. Volim biti vođa. Ne u svim situacijama, ali ponekad volim. Na primjer u plesu volim voditi iako mi to ne priliči jer Pero je muško i on bi trebao voditi. Iz tog razloga malo plešemo, jer se uvijek svađamo tko će voditi i zato nam se smiješi plesna škola kako bi on naučio korake, a ja naučila biti vođena. Nisam takva baš u svemu:)
5. Za cijelo vrijeme školovanja nisam imala ni jedan neopravdani sat i sad mi je žao! Nisam bila štreber i u razrednim markiranjima uvijek sam markirala s ostatkom razreda, ali to su uvijek bile opravdane situacije koje nam je razrednica uvijek opravdala. To sad više baš nikako ne mogu ispraviti.

Štafetu šaljem dalje, a prvih pet dobiva još i set noževa: Dva, Koki, Žvaksa, Djuro (iako ga već dugo nisam vidjela tu, a ja volim pročitati njegove rasprave), SSpot (iako ne piše znam da dolazi ovdje).

09.01.2007. u 15:17 | On/Off

Komentari (20) | + | -

Društvo za zaštitu božićnih drvaca

Ovaj su vikend svi pravi katolici uklanjali svoja božićna drvca iz domova. Gotovo u istom trenu prestali su svijetliti svi ukrasi u mom kvartu. Sve je stalo. Jer sutradan nije naš Božić i ne daj Bože da nas netko vidi da mi još uvijek imamo okićeno božićno drvce. Pero i ja smo svoj ostavili. I ovako nam je kratko trajao doživljaj Božića, pa smo ga pokušali još malo zadržati. Već dan kasnije iglice su pokrile polovicu dnevnog boravka i bor se tužio da mi je vruće i da je žedan, pa smo ga usprkos našoj tradiciji ipak raskitili i iznijeli na balkon gdje čeka da mu pronađemo savršenu lokaciju gdje ćemo ga posaditi. Neka od drvaca pravih katolika nisu bila te sreće. Završila su u kantama za smeće, na cestama gdje su nastale divlje deponije božićnih drvaca, ali jedan od načina mahnitog rješavanja božićnog drvca me posebno oduševio. Stanari zgrade gdje se nalazi moj ured vrlo često se svog smeća rješavaju bacanjem preko ograde – nerijetko prisustvujem hranjenju mačaka ostatcima ručka koji lete s petog kata (do sada na sreću samo kruta hrana), stresanju punih pepeljara s četvrtog kata (dobra protupožarna zaštita stana) no nagradu za najmaštovtijeg stara dobiva onaj koji se riješio svog božićnog drvca bacanjem s šestog kata, koje je zapelo na obližnjem drvetu i sad služi kao podsjetnik kakvi smo mi "PRAVI" katolici!
Photobucket - Video and Image Hosti<br />
</p>
<span class= 09.01.2007. u 10:40 | On/Off

Komentari (16) | + | -

Nisu sve žene Janica

Kostelići su definitivno puno napravili za popularizaciju skijanja kod nas. Brojka od čak 200.000 Hrvata koji će tijekom siječnja potražiti snijeg na skijalištima negdje u bližem ili daljem inozemstvu i ostaviti svoje teško ili lako, pošteno ili nepošteno zarađene novce, to svakako potvrđuje. Ili je i prije postojao taj skijaški tjedan kod nas, ali se o tome nije toliko pričalo? Ne znam, ali znam da je skijanje postalo pitanje stila. Nisi IN ako ne ideš na skijanje. Od jutros već su me dva puta pitali „Kad ideš na skijanje?“, jučer jednom „Kam' ideš na skijanje?“. Dakle ne i "Ideš li na skijanje?", jer to se valjda podrazumijeva. E, pa ne idem na skijanje! Skijanje nije moj sport i u njemu nisam našla užitak. Prvi put sam na skije stala prije desetak godina kad sam s roditeljima otišla na neko skijalište u Poljskoj. U mojoj prvoj skijaškoj priči svidio mi se samo zgodan instruktor s kojim sam provela dva od tri dana na stazi. Preostalo vrijeme sam provela liječeći modrice na nozi. Dakle, ne vidim gušt u tome da za tjedan dana skijanja ostavim nekoliko tisuća kuna za opremu i isto toliko za apartman, ski kartu i sve ostalo što ide uz to. Ne oduševljava me nekoliko slojeva odjeće koju moram nositi i kad me baš jako zasvrbi ispod lijeve lopatice a treba mi pet minuta da skinem rukavice, jaknu, nadmajicu, majicu, ispodmajicu ne bi li se posvrbila, ili još gore - jako mi se žuri na WC, a moram skinuti jaknu, hlače, štrample i onda još povrh svega ne znam gdje bih s tregerima. Dodatni su problem moji nogometaški listovi sputani u pancericama, da ne govorim o skijama i nemogućnosti upravljanja vlastitim nogama jer skije imaju svoj put koji je daleko od onoga gdje sam ja htjela ići. Pa čak i ako zanemarim sve ovo, pa se odlučim na toplotni udar pod nekoliko slojeva skupe skijaške garderobe, unatoč zdravom razumu odlučim se zaustaviti cirkulaciju u listovima i prepustim svojim skijama da me vode, ne vidim radost u pluženju i sizifovskom uspinjanju na baby stazi ili u padovima poslije kojih moram skinuti skije, pokupiti štapove i suprotstaviti se gravitaciji koja moju pozadinu vuče prema dolje. U svemu tome, najbolji dio skijanja je kuhano vino u pet sati!

Skijanje nije moj sport. Ni tenis. Ni golf (iako to nisam probala). Totalno nisam IN!

EDIT: Pero je danas diplomirao!!! Više ne spavam sa studentom nego s inženjerom!

05.01.2007. u 10:04 | On/Off

Komentari (31) | + | -

Proći će kad se budeš udavala!

Ova rečenica dobiva jedan sasvim drugačiji prizvuk kad se to, štogod to bilo, mora dogoditi za malo više od 160 dana. Nisam od onih koje su od svoje pete godine s jastučnicom na glavi i plahtom omotanom oko tijela zamišljale kako uz zvuke svadbene koračnice hodaju prema oltaru. Iako za gotovo sve u životu slažem film u glavi ili radim petoljetni plan, o vlastitom vjenčanju nisam nikad razmišljala. Nisam zamišljala čak ni vjenčanicu, ali sve što sam oduvijek znala jest da ne želim izgledati kao figurica na vrhu svadbene torte. I naravno, oduvijek sam znala da veličina moje vjenčanice mora biti 38! Danas kada imam malo više od 160 dana do tog dana veličina vjenčanice je sve manje izgledna jer sve što treba „proći“ do tada neće baš uspjeti pa sam pristala na kompromis.
Dakle za skoro 160 dana ne stignem doći s veličine 42 na veličinu 38, a obzirom da je 34 novi 36, onda je 36 novi 38 i to bi već bilo previše! I također ne stignem uzgojiti duge plave uvojke da bi ih kasnije povezala u frizuru tipa svadbene sarmice. Sva sreća to ni ne želim!

S druge strane za skoro 160 dana se još barem 160 (+/- nekoliko) puta mogu probuditi iz noćne more u kojoj sanjam da:
1. „dolaze po mene a ja nemam vjenčanicu“
2. „dolaze po mene a ja nemam frizuru ni šminku“
3. „dolaze po mene, a ja vama pišem da dolaze po mene i cigaretom spalim vjenčanicu“ (opaska -blog addict)
4. „dolaze po mene, a mene nema“
5. „dolaze po mene, a ja sjedim u dvodijelnom žutom kostimu“ (opaska – moja buduća svekriva od svih boja najviše ne voli baš žutu, ne znam ima li tu kakve simbolike :))
6. „dolaze po mene, al' bez Pere jer on kasni“ (opaska – Pero je među onima kojima je vrijeme izmišljena kategorija)

Sve sam ovo već sanjala i iz svega se može pročitati da me to sve skupa opterećuje, iako samu sebe uvjeravam da me uopće ne opterećuje. Mogli smo lijepo pobjeći u Las Vegas, ali mi smo odlučili napraviti velike polutradicionalne slavonsko/bosanske svatove! Zahtjevan je to posao. No nema veze, drugi put ćemo pametnije:).


Povrh svega još je i Božić, pa onda Nova godina, a usput bih trebala razgovarati sa šefom o povišici no ne znam kako početi, iako bih nekome drugome da je u sličnoj situaciji u par natuknica mogla reći kako da to napravi i da bude uspješan.

Ukratko, sretan vam svima Božić i Nova godina i Dan žena i Uskrs i 1. Maj!

20.12.2006. u 12:00 | On/Off

Komentari (19) | + | -

Crna magija!

Previše sam puta pisala o hrani na blogu. I o dijetama. Ali nikad nisam pisala o crnoj magiji. No neki me je nedužni promatrač pronašao kad je u Google ukucao „kako da napravim crnu magiju svojoj ženi“. Definitivno vrh svih guglarija koje su dovele do Vražje:) Ne znam jel' mi žao žene ili mi je žao njega. Netko je u tom odnosu očito u povlaštenoj poziciji. Možda on ako je pretražujući Google zaista i pronašao način kako da napravi crnu magiju svojoj ženi.
Photobucket - Video and Image Hosting

Kategorija Internet? Humor? Crna kronika? :)

06.12.2006. u 10:05 | On/Off

Komentari (21) | + | -

Roštilj!

Sunce piči, mi roštiljamo
Cure gule krumpir u hladovini
Nedjeljom se mi planirano
Utapamo u harmoniji

Mi znamo sve već o životu
I što ti meni imaš pričati
Koliko troši benzina u zimskim uvjetima
I koji je limar najjeftiniji


Još mi uvijek u glavi zvoni Trillicina rečenica „Prošao godišnji, sad čekamo Božić…“ i zapravo nisam ni svjesna da je tom čekanju već skoro došao kraj. Iscurilo mi vrijeme, nisam ni svjesna kad. Ne samo razdoblje od godišnjeg do Božića, niti samo ova godina, nego i barem zadnjih 10. Bila sam prošli tjedan na Trgu. Obljetnica za Radio 101. Bila sam i prije deset godina. B(l)ogami sve se više pronalazim u pjesmi iz naslova.
Prije 10 godina nije me smetala ni zima, ni masa ljudi koja se gura oko mene jer ja sam kao i ostali došla pokazati da sam buntovnik i glasnim urlikom odobravati štogod je netko s balkona vikao. Danas, 10 godina kasnije na Trg nisam otišla toliko radi Radija, koliko zbog Leta 3 i Hladnog piva. Iz neke navike 101 mi je i dalje jedini radio koji slušam, iako Zrinku sve češće „ugasim“ nekim CD-om. A smetalo me što je pivo vodenasto, što je razglas loš, smetali su mi klinci koji se bezglavo guraju ispred, iza ili pored mene. Prvog koji mi je stao na palac htjela sam udaviti, a već sam na trećeg oguglala i ja i moje kurje oko koje je od jada siroto i progledalo.
Prije 10 godina tulume nismo organizirali, oni su se događali spontano, bilo je bitno da ima neke cuge i već ćemo se zabaviti. Danas ako hoćemo tulumariti, barem tjedan dana prije pošaljemo cirkularni e-mail kako bi se svi uspjeli uskladiti sa svojim Outlookom ili Blackberrijem i naravno da bismo dobili bilo kakvu reakciju e-mail prije svega mora sadržavati dobar gastronomski prijedlog, jer dobar tulum više ne započinje ako nismo osmislili kakav roštilj ili finu mezicu.
Prije 10 godina kad smo tulumarili, uvijek sam više voljela biti okružena muškim društvom. Danas kad tulumarimo podijelimo se u muška i ženska društva.
Prije 10 godina kad sam tulumarila u muškom društvu nisam razgovarala ili smo razgovor svodili na minimum, danas kad tulumarimo u podijeljenim društvima muški razgovaraju o autima i Oracleu, a žene pričaju o porođaju i šavovima.
Prije 10 godina obleku za izlazak činile su uglavnom traperice i kakva zgodna majičica, a danas pred svaki izlazak padnem u depresiju jer mi ni jedne traperice ne pašu i ormar mi je gotovo uvijek skoro prazan.
Prije 10 godina dok smo pogali, "starije" su mi cure i njihovi sitni plesni pokreti bili smiješni. Danas ja tako plešem!


Divlje izlaske u grad zamijenio je sad
Lagani dvokorak uz puni želudac
A sada zreli i debeli iscrpljenoj ženi
U prolazu dijelimo poljubac

A na roštilju zna se čevapi i kobase
Derbi sezone dreči na radiju
Sa škembom napred i brade masne
Jurimo ka trećem infarktu

27.11.2006. u 18:59 | On/Off

Komentari (19) | + | -

Za sve postoji prvi put!

Imala sam jučer svojih pet minuta slave. Ustvari moja djela. Na radiju su javili da je nastala gužva u gradu zbog prometne nezgode u Novom Zagrebu. Ja sam sudjelovala u prometnoj nezgodi u kojoj je žena izletila pred mene i oduzela mi prednost, a ja zbog kratkog stajnog traka, klizavog kolnika i raznoraznih drugih okolnosti nisam uspjela stati dok se nisam zabila u njen desni prednji kraj. Sekundu prije samog udara, prije nego li me po prstima opalio zračni jastuk, prije nego li sam koljenima opalila u volan uspjela sam samo izgovoriti: „Sranjeeeeee!“ ili neku malo prostiju riječ od toga, ne sjećam se baš ili glumim da sam fina. Meni nije ništa. Ili skoro ništa – danas me opako boli vrat. Ni ženi nije ništa. Nadam se. Jučer je izgledala OK, a danas je još nisam zvala da provjerim. Moje je auto u komi. Smireno sam nazvala Peru da ga obavijestim i da me podsjeti koji je broj policije jer sve što sam se mogla sjetiti bilo je „95“. Barem sam točno vrijeme nezgode znala:). Onda sam mirno nazvala policiju, postavila trokut i čekala. Nikad do jučer nisam imala prometnu nezgodu, nikad do jučer nisam puhala alkotest, nikad nisam znala da ću biti tako mirna u takvoj situaciji obzirom da sam inače paničar. Za sve izgleda ipak postoji prvi put.

Eto, tako mi je započeo ponedjeljak 13. Ni ostatak dana nije bio bolji. Mama je u bolnici na operaciji, tata je negdje na službenom putu, baka je u bolnici, Perin dida je u bolnici, u novom uredu ništa nije radilo kako treba. Kad te krene onda te krene…

Danas je već skoro bolje. Osim što moram kod doktora zbog vrata, na osiguranje zbog nezgode i tako te sitnice. Dobro je da sam uvijek optimist:)

14.11.2006. u 13:18 | On/Off

Komentari (33) | + | -

Vražja lost in space!

Zadnjih sam par dana okupirana selidbom ureda. Dosadašnji smo ured prerasli pa smo si našli veći, bolji, ljepši i u (relativnom) centru grada. Strašno se veselim toj promjeni, jer ako baš i ne mogu mijenjati šefa mogu promijeniti prostor u kojem radim. Sve još miriši (ili smrdi) po novom namještaju, trebati će nam dani da se sve posloži kako treba dok ne prorade telefoni, mreža, kompjuteri, printeri i Internet. S druge se pak strane strašno ne veselim jutarnjoj potrazi za parkirnim mjestom i već se vidim kako luda i oznojena tumaram ulicama za svojim mjestom pod suncem (sad kad malo bolje razmislim, sve su moje frustracije vezane za promet), ali fansi-šmensi ured je nešto što nam baš treba, a mjesta će već negdje biti.
U danim koji su prethodili selidbi dogovarali smo s dobavljačima preseljenje adrese pa smo tako obavijestili moje najdraže dobavljače uredskih potrepština, dostavljače novina, dostavljače kave i sličnih stvari i sve naše klijente, te naravno dragog nam telefonskog operatora. Preseljenje linija i ADSL-a dogovoreno je za četvrtak ali do zadnjeg trena naravno ne znam hoće li nam preseljenje telefonskog broja uspjeti jer se kod naših najdražih to ne može saznati ako nemaš debelu vezu. I zovu me u srijedu ujutro:

Tehnička služba :“Dobar dan, trebamo gđu. Vražju“
Ja: „Ja sam izvolite!“
Tehnička služba: „Imamo zahtjev za preseljenje telefonske linije s jedne adrese na drugu i tražite da se to preseli sutra“
Ja: „Da, tako je. Ali treba se seliti i ADSL sa sadašnje lokacije.“
Tehnička služba: „Za ADSL će Vam se javiti druga ekipa, a za zahtjev za uključenje nove linije treća“
Ja: u oblačiću (toliko o efikasnosti)..“OK. Čujemo se“

Ostatak sam srijede provela prekopavajući po starim stvarima i rješavala se nevažnog kako bi što manje morala seliti.

U četvrtak vozeći se prema poslu razmišljam: „Moram požuriti u ured. Danas će nam isključiti telefone i Internet i kako ću onda skuhati kavu“ (!?).
Kunem Vam se da sam inače pametna žena koja zna da aparat za kavu nema vezu na Internet, ali jednostavno ne znam što mi je bilo. Stres valjda. Ili se Internet već toliko uvukao u sve pore života da više ne znam(o) funkcionirati bez njega. Nakon isključenja telefona i ADSL-a, te popijenih nekoliko kava (za svaki slučaj) imala sam osjećaj odsječenosti od svijeta. Jedan je e-mail ostao neposlan u outboxu. Sve je stalo – MSN i Skype su se isključili, Bloglines se svakih par minuta kao i Outlook javljao da nema vezu na Interent (da znam, ne moraš mi stavljati soli na ranu!), barem sam 10-ak puta automatski krenula na Internet u potrazi za pokojom beznačajnom informacijom, brojem telefona ili radnim vremenom. Zbog nepostojanja telefona imala sam višak slobodnog vremena, a nisam ga imala kako potrošiti jer NEMAM INTERNET! No barem je aparat za kavu radio!:)

12.11.2006. u 22:11 | On/Off

Komentari (9) | + | -

Pokaži mi sise i reći ću ti kakva si!

Da prostite na naslovu, ali morala sam... Dakle, jutros dok sam se razbuđivala (i topila celulit s laptopom u krilu) naletih na članak „Grudi otkrivaju kakve su u seksu“... znatiželja je ubila mačku pa je tako i mene članak ubio u pojam. Nisam znala da postoji „znanost“ tj. umjetnost proricanja budućnosti prema obliku ženskih grudi. „Znanost“ postoji još od 18. stoljeća, a naravno od tada je znatno napredovala, tako da današnji muškarci mogu puno znati o ženi ako imaju sreću vidjeti oblik njezinih grudi. Nešto kao čitanje iz dlana. A obzirom da, mi žene sve češće izbacujemo upravo njih u prvi plan, tim činom postajemo otvorene knjige te pametan muškarac koji se razumije u sternomantiju može puno saznati.

U članku nas prema Njihovom obliku svrstavaju u:

- izrazito oštroumne i marljive, te zbog toga brzo napredujemo ukoliko se nalazimo u zdravoj okolini – ako ste se pronašli u ovom opisu, sigurno imate „prsa zakrivljena poput odskočne daske (grudi prema dolje)“ (op.a. ne razumijem, zar bi trebale biti prema gore?).. nadalje ovaj će se tip žene izrazito dobro snaći sa svakim muškarcem koji ih smatra dobrim suprugama, te su naravno nezasitne u seksu
- udane i taj ste potez napravile kao vrlo mlade, ili već sad znate da ćete se udati vrlo mlade, a k tomu ste imale (ili imate) samo jednog partnera i frigidne ste - sigurno imate okrugle grudi poput jabuke
- samostalne i o muškarcima neovisne žene - sigurno su vam grudi u obliku trokuta (op.a. ?)
- dražesne i još k tomu menadžerice ili direktorice - vaše grudi zasigurno imaju oblik plavog patlidžana (op.a. ??)
- žene s ozbiljnim psihološkim problemima s konkurencijom ili narcizmom - vi sigurno imate silikonske grudi... naravno vi ste žena koja ispunjava gotovo sve muškarčeve fantazije, ali niste za obitelj te vas ne bi ženio (op.a. ovo razumijem)

Ozbiljnih psiholoških problema nemam, al test s olovkom...hm...možda je problem u olovkama:)

05.11.2006. u 22:04 | On/Off

Komentari (32) | + | -

Bez naslova!

Predgovor - zbog poprilične gužve na poslu i čestog manjka inspiracije ovaj je post pisan u nekoliko navrata i u različitim stanjima što se može vidjeti po određenim dijelovoma. Ipak, savršeno opisuje moje trenutno stanje..

Svako jutro i svako popodne dođe mi da si kupim mali motorin. I onu provalničku kapu gdje mi vire samo oči i usne. Kapu tj. kape u nekoliko boja da mi paše uz outfit koji sam to jutro odlučila obući. I dođe mi da sjednem na taj (za sada imaginarni motorić) i nabijem si na glavu provalničku kapu koja savršeno paše mom outifitu i da se vinem zagrebačkim cestama od kuće do ureda brzinom munje (ili barem brzinom kojom mogu). Iz dana u dan izvještaji sa zagrebačkih cesata su sve gori, a ideja o motoriću i kapicama mi je sve draža i bliža.


Za udaljenost od kuće do ureda u normalnim ili savršenim uvjetima treba mi nešto malo manje od šest minuta. Savršeni uvjeti su da nema nikoga ili skoro nikoga na cesti, da je od osam semafora barem pet zelenih i jedan do dva žuta. Savršeni uvjeti su utopija, žive u mojoj glavi (a sigurna sam i u glavama mojih supatnika na zagrebačkim cestama), savršeni uvjeti su kao Djed Mraz – ne postoje. U zadnje vrijeme gužve su gore nego ikad. Prije one zadnje važne nogometne utakmice (što je pokazalo da nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego u tom trenu upravo prva i najvažnija stvar na zagrebačkim cestama), u nekom paralelnom trenutku vidjela sam svoje tijelo kako napušta moj mali auto i odlazi pješice u nepoznato, baš kao što Michale Stipe u spotu R.E.M.-a „Everybody hurts“ ostavlja svoj auto usred najveće gužve i odlazi. Iz mog zamišljenog svijeta prenuo me kolega supatnik dva auta niže koji me kratkim dodirom na trubu nježno upozorio da se gužva pomakla za 50 cm pa da slijedim svijetli primjer kolege ispred i pomaknem se. Tako razbuđena morala sam pronaći neku drugu zanimaciju.


Probala sam s nekoliko telefonskih poziva (iako ustvari ne vozim, nego sam parkirana nasred ceste, poštujem prometne propise pa pričam i ne koristim ruke, a ja sam tip koji puno maše rukama dok priča, dakle žrtvujem se za prometnu policiju i zato jer mi 500 kn treba za nove cipele, a ne za kaznu, no uvijek se mogu žaliti, kao što uostalom i jesam za kaznu za pojas koju su s 100 kn podigli na 500kn, ali to je neka druga priča), di sam ono stala, ubiše me digresije (ili depresije, u rečenici digresija, u stvarnom stanju depresija), opet jedna (digresija mislim). Ovo je najduža rečenica na svijetu!


Dakle probah s nekoliko ne-koristim-ruke-telefonskih poziva, ali svi me odje** pod isprikom da su u gužvi (poslovnoj), a oni koji nisu, nisu mi ni zanimljivi pa njih ni ne zovem. Dakle ova zanimacija nije uspjela pa tražim sljedeću. Otvoren mi prozor na autu pa slušam glazbu iz drugih automobila. Ne odgovara mi pa glasno raspalim svoju. Amalia Rodriguez. To bi trebalo biti smirujuće. Pjevam dakle s Amalijom, što je super jer ona pjeva na portugalskom, a ja ne znam portugalski, ali tvrdoglavo pjevam s njom. Sva sreća svi auti oko mene domaćih su registracija, nema Portugalaca da mi se smiju. Onda me Amalia odnese u sasvim novi svijet, podsjeti me da sam ju slušala ovo ljeto na moru, pa se sjetim mora i godišnjeg odmora, pa se sjetim hrpe posla koju sam upravo ostavila iza sebe, zaključala uredska vrata i odlučila zaboraviti na to do sutra. Ali Amalia me podsjetila, pa sam ju ugasila. Sad u tišini svog automobila sjedim i palim cigaretu (sorry Pero, da, pušila sam u autu cigaretu). I počinjem promatrati svoje kolege supatnike oko sebe. Onaj brzopotezni mačak ispred mene koji se za svaki centimetar pomakne, vozi neku opaku makinu (bilo je to prije nekog vremena pa nisam zapamtila koji auto, al sam zapamtila da je bio crne boje i veliki! – Ah, žensko!). Taj mačak u makini stoji tako da ga mogu vidjeti u njegovom lijevom retrovizoru, pa ga malo škicam što radi. FUJ! Kopa nos i poslije toga radi kuglice. Na svu sreću zatvoren mu je prozor, pa je žena u autu do njega sigurna. A ona pak, ta žena u autu pored mačka u velikom crnom, tiska prištiće. „Ženo, samo ćeš si napraviti glupost s prljavim prstima po licu, prepusti to nekom stručnijem u kontroliranim uvjetima“ pomislim ja, povučem dim cigarete i tražim dalje. Žena desno od macana u velikom crnom čisti zube koncem. Tko sam ja da joj sudim, možda nosi paketić zubnog konca u torbi. Pa nije valjda blesava da koristi nešto drugo. Zbunjeno tražim slijedeću zanimaciju i u svom retrovizoru vidim ženu iz mene koja priča na mobitel (al' koristi ruke i u normalnim uvjetima to bi bilo 500 kn kazne) i plače. I zamišljam si kako joj dolazi policajac i naplaćuje kaznu, a ona izlazi iz auta i počinje vikati na njega jer je pod stresom i bla, bla, bla… i opet me iz filma koji se odigrava u mojoj glavi prene nježna truba onog koga ne vidim dva auta iza koji me obavještava da se macan u velikom crnom provukao na žuto i da mogu dalje. Pomakla sam se, turiram i čekam zeleno. Zeleno, okrećem se polukružno, pozdravljam sve likove koji su sudjelovali u filmovima i pronalazim cestu do doma gdje je samo nekoliko automobila. Konačno-doma!

Zaključak- Moja vozačka vrijedi do 2043. godine. Ako se ovakve gužve nastave, ja ću opako ugroziti svoje (već nagriženo) psihičko zdravlje do 2043. Jedina moguća rješenja su da:
- Bandićeva ekipa brzo srediti ceste i završiti radove
- hitno kupim mali motorin i kapice
- se uvede pravilo da parnim danima zagrebačkim cestama mogu voziti automobili s parnim registracijama, a neparnim neparni, ili da već neko takvo pravilo
Moguće je sve od navedenog, ali računam na ovo prvo. Bandić, Bandić, Bandić (kao Bubimir, Bubimir, Bubimir)..


P.S. ovo nije politički post!

20.10.2006. u 12:55 | On/Off

Komentari (18) | + | -

Stereotipna Vražja

Nisam baš nešto dobre volje, a kažu da je blog neka vrsta psihoterapije pa možda budem malo bolje. Nisam dobre volje jer me ubiše stereotipi. Opće je poznati stereotip da u računovodstvu rade živčane babe. Par godina sam se borila protiv tog stereotipa, na svom primjeru ljudima dokazivala da u računovodstvu ne rade drske, živčane babe, da nismo sve takvi, da nas ima i dobre volje i nasmijanih i uslužnih i pozitivnih. Danas uviđam da nas takvima zapravo napravili ti isti ljudi koji nas smatraju babama. Zato jer mi uvijek tražimo neke papire, zahtijevamo da se poštuju važeći propisi (štogod to trenutno bilo u moru važećih, ne važećih i važnijih), cijelu godinu objašnjavamo zašto, kako i zbog čega, a nitko nas ne respektira. Moj je posao u većini glava onima kojima sam „sluga pokorni“ nevažan i preskupo ga plaćaju. U istim tim glavama moj je posao lagan, pa ja samo prebacujem neke papire s jedne hrpe na drugu, pišem tamo neke glupe brojke, uvijek gunđam i gnjavim. A onda kad dođe kraj godine, kad se uvidi da je firma dobro poslovala, da je prihoda puno, a troškova malo, kad se uvidi da me se trebalo slušati cijelu godinu, opet ja „sluga pokorni“ u nekom čudnom krugu odgovornosti postanem krivac jer nisam dovoljno gunđala i gnjavila, jer nisam dovoljno puta ukazala ne greške koje se rade, jer nisam smislila pametna način kako prevariti državu i platiti malo poreza. I kako onda ne bih bila živčana i čangrizava baba iz računovodstva. Dragi moji klijenti, što ste tražili to ste dobili!

Čangrizave babe iz računovodstva ujedinimo se!!

P.S. Blog je zaista jedna vrsta psihoterapije. Osjećam se malo bolje!

19.10.2006. u 13:36 | On/Off

Komentari (23) | + | -

Down under

Muškarci su teški kad su bolesni..najmanja upala grla pretvara ih u patnike, mamine maze. Srećom Pero nije često bolestan, ali kad jest onda potvrđuje gore navedeno. Voli da ga se dodatno pazi i mazi, da mu se kuha juhica i granatir (op.a. tijesto s pire krumpirom)…

Danas sam ja bolesna, tek me malo boli grlo a osjećam se slomljeno, danas bi da me se mazi, danas bi da mi se kuha juhica i krpice sa zeljem..

Izgleda da imam višak muških hormona!!

29.09.2006. u 10:21 | On/Off

Komentari (35) | + | -

Štogod prodajete, NE kupujem!

Postala sam mamac. Mamac za telefonske ankete, trgovačke putnike, Amway prodavače i likove „Biste li od njega kupili Levis?“. Nevjerojatno je da me uhvate na svaki od telefonskih brojeva na koji se mogu javiti. Moje je mišljenje možda odlučivalo o postocima u anketi o stanju korupcije u RH, o uspjehu stranaka na slijedećim izborima, o srčanim problemima i kolesterolu, a uz to (dok nisam na telefonu) povremeno sam pregledavala stolnjake i original-copy Zepter pribor za jelo, odbijala posmrtnu pripomoć, nove telefonske operatere i sl..da su mi za svaku minutu provedenu s njima platili, imala bih danas za gablec.

S telefonskim anketarima i trgovačkim putnicima sam se naučila, relativno lako ih se riješim – „gospon to mi je već dvadeseta anketa u zadnjih mjesec dana“, ili „gospon, žao mi je ali nemam vremena“, a upale i isprike da sam totalno apolitična i da me politika ne zanima ili da imam zdravo srce i da se bavim sportom i zdravo živim (tren nakon sam otpila gutljaj kave i povukla dim cigarete na prazan želudac:)), da sam novi beštek naručila za svadbu, da sam tek kupila stan te da o garsonijeri za zagrobni život nemam novaca i sl.

No, s Amway tipovima imam problem. Uvijek su to ljudi koje poznajem i koje ne mogu baš tako glatko skinuti s telefona. A svaki je razgovor obavijen velom tajni i glas sugovornika s druge strane žice poletan kao da će upravo tim razgovorom zaraditi svoj prvi milijun. Prije par godina jedna moja draga, bivša prijateljica postala je jedan od Amway dosadnjakovića. „Hej Vražja, kako si? Kad ćemo na kavu? Imam ti nešto važno za ispričati, ajde da se nađemo“. Ništa nisam posumnjala, dapače bilo mi je drago i sve je mirisalo na priču da se u njenom životu konačno odvija nešto lijepo. Posumnjala sam tek kad sam se približila birtiji gdje smo se dogovorile i kad sam za stolom ugledala njenog brata. Ali pomislila sam da je možda slučajno naletio na nju u gradu pa sjeo na kavu i pričekao mene jer me dugo nije vidio. Naivka! On je bio njen mentor, karika iznad nje, a ja sam za nju bila prva lovina ili preveliki zalogaj pa je to prepustila starijem i iskusnijem. Još taj isti dan došla sam kući s kasetama(ili kazetama kako vam drago) na kojem mi neki euforični lik priča priču o uspjehu i kako to možemo svi, a u jednom sam se (kratkom!) trenu uhvatila da razmišljam kako ću možda i spasiti kućni budžet ako kupim pastu koja traje godinu dana jer se dnevno koristi samo količina veličine zrna graška, a da sigurno mogu zaraditi milijune ako uvjerim drugih 12 ljudi u to. Upisala sam se, posjetila jedan sektaški sastanak i shvatila da to nije za mene i oprostila se mogućnošću lake zarade svog prvog milijuna.

Prije par dana nedužni telefonski razgovor s klijenticom krenuo je u istom smjeru. Dovraga, čak mi nije ni prijateljica da je mogu po kratkom postupku srezati, naš je odnos strogo poslovan, naravno da smo na „Vi!“ a ona započinje priču kako bi se htjela naći da porazgovaramo o biznisu i da joj je dovoljno samo 15 minuta. Pokušala sam je usmjeriti da mi sve to što ima pošalje e-mailom pa da ću joj se javiti, ali neuspješno. „Vražja, to je savršena prilika za Vas! Bilo bi dobro da o tome porazgovaramo oči u oči!“. Jedna sposobna poduzetnica upala je u klub euforičnih Amway ljudi i mene pokušava povući za sobom. Cijele dvije sekunde mi je čak i laskalo da je pomislila na mene, a onda sam se sjetila da je vjerojatno očajna jer su je svi do sada odbili, pa je pomislila na mene jer moja plaća ovisi o njoj pa je ne mogu baš tako lako odbiti. Na kraju sam joj „u rukavicama“ rekla da naslućujem o čemu se radi i da nisam zainteresirana, jer po svoju zubnu pastu volim otići u običan dućan, da volim na svoju četkicu za zube istresti prst debelo zubne paste, da zubnu pastu svako toliko volim promijeniti čisto da mi ne bude dosadno, da su mi ti sastanci uvijek bili pomalo čudni, da kupujem hrvatsko. Imala je još nekih argumenata, ali nisam se dala. Rekla sam joj da sam prije par godina kroz sve to prošla, da imam kazete doma (preskočila sam činjenicu da ih nikad nisam preslušala jer sam nakon prvih par minuta zaspala) i da ipak sve totalno ne upropastim – "Znate, ja se jednostavno ne smatram dovoljno sposobnom za to, nisam ja dobra u prodaji kao Vi“..dobro je ljudima nekad podilaziti.

I umjesto kraja – kasete dajem prvom koji prizna da želi na ovakav način zaraditi svoj milijun. I neka mi oproste svi oni čija sam vjerska uvjerenja povrijedila.

27.09.2006. u 12:55 | On/Off

Komentari (31) | + | -

It's the final countdown!

Tnnnna tnnntt tnnna tnnntt nn nnn nn…n

We're leaving together,But still it's farewell, And maybe we'll come back,To earth, who can tell ?I guess there is no one to blame, We're leaving ground…Will things ever be the same again?


Kao osnovnoškolka imala sam poster Joey Tempesta iz Bravo časopisa. Obzirom da nisam znala njemački samo sam gledala slike i skupljala postere, a sve pod maksimom „volim sve što vole mladi“. I danas se držim te maksime. Iz neke glupe navike gotovo redovito kupujem jedan ženski časopis. Obzirom da ne volim čitati takve novine, čitam samo naslove da budem u toku i gledam slike da budem u trend. Ne smijem si dozvoliti da nisam u trendu. A ovogodišnji su modni trend velike veste i tajice. S velikim vestama se mogu snaći, ali tajice sam oduvijek mrzila. Tko je mogao smisliti takav glupi odjevni predmet koji otkriva sve i ne samo to, dodaje tamo gdje je najmanje potrebno. Najgore od svega što mi se to sviđa i što sam si već osmislila sliku u glavi. Da bih došla do te slike trebam crne tajice (Accessorize 65 kn), veliku sivu vestu (mislim da sam svjesno blokirala informaciju o cijeni i dućanu), čizme(one prošlosezonske jahačke ili vojničke) te trebam tanke noge i malu, samostojeću guzu. Jučer sam onda krenula u pohod za tankim nogama i malom, samostojećom guzom. U kvartu su nam nedavno otvorili neki fensi-šmensi wellnes centar, pa se ovdje prisutna odlučila upisati i krenuti na aerobik. Nakon prvih pet minuta posumnjala sam u svoju odluku. Ispred mene aerobik instruktorica – federi u nogama, osmjeh na licu. Očito je da se ovim bavi za stalno, da nema uredski posao jer ima malu samostojeću guzu na kojoj ne sjedi previše, očito je da se hrani endorfinom, a da joj ostale dnevne obroke čine "ništanci s gledancima". Iza nje ovdje prisutna, crvena u licu, oblivena znojem, hvatam koreografiju, svakih par minuta posežem za bocom vode, osjećam današnji ručak u grlu, klecaju mi koljena, brinem se za svoju dušu jer bi mogla napustiti tijelo…Ali danas se osjećam super. Kao da sam i ja dan počela velikom zdjelom endorfina za doručak, ali osjećam i bol u bicepsima, tricepsima, kvadricepsima, te na mjestima gdje nisam znala da me može boljeti. Zato idem danas opet. Klin se klinom izbija! A sve pod motom iz naslova.

P.S. ako vas smeta da za vaš blog u Halovoj njušilici stoji !!! RSS erorr, onda vjerojatno u nekom od prijašnjih postova ili u nekom od komentara imate onaj znak za "i" iliti "and" pa kad njega ispravite sve će biti OK. Za ovom zahvaljujem svom dragom prijatelju i velikom maheru koda..Oh hvala Ti hvala Dragicerek

13.09.2006. u 12:57 | On/Off

Komentari (34) | + | -

Gospodin i gospođa s crticom

Davno su prošli moji gimnazijski dani. Polovicom ove godine čak smo i obilježili obljetnicu, te se prisjećali svih koji su nas maltretirali i nekolicine onih koje smo voljeli (ili je to preteška riječ). U nekolicini tih recimo voljenih profesora ubrajali smo i profesora fizike, pa iako su nam se u prvom razredu tresle gaće od njegovih opisnih ocjena (manje ili više od jedan), vrlo brzo smo shvatili da je čovjek vrlo jednostavan i da ne treba puno da bi bio sretan. On sretan, ocjena više od jedan, mi sretni. Ispiti su se pisali na jednom listu trgovačkog papira, a započinjali su njegovom rečenicom ..“u desnom gornjem uglu molim vas čitko napišite prezime pa ime…“. Moju pozitivnu opisnu ocjenu (više od jedan) ugrozila sam nepromišljeno nekoliko puta – papir blijedo roza boje (mama se zaigrala s kupovinom bilježnica), ime u lijevom kutu (rekla sam vam da su mi te dvije strane katkad problem) i onda najveća greška od svih prezime, (zarez) ime..svaki put sam do svoje pozitivno opisne ocjene prošla kroz iglene uši. Kad sam mu na primjedbu da nije spominjao zarez u "prezime pa ime" odgovorila da je to u duhu hrvatskog jezika odgovorio mi je da sa tako dugačkim jezikom neću daleko stići..neću o tome koliko je ili nije imao pravo.
Na istoj toj proslavi okupio nas se veći broj, neki s uspjesima, neki s neuspjesima, neki u brakovima, sa slikama djece u novčanicima…šarenilo prezimena, (zarez) i imena. Moje su udane razredne kolegice mahom zadržale svoja prezimena i samo im dodala nova, a sve pod isprikom kako su tolike godine poznavale osobu tog i toga prezimena i imena i da im se teško bilo odvojiti od toga pa su tome dodale još jedno. Opravdanje – da ne gube identitet koji su imale do tada.

Nedavno je jedna moja jako draga prija zaključila da su žene s dva prezimena uglavnom oštrokonđe. Imam par iznimaka, ali čak i prema poslovici, iznimke samo potvrđuje pravilo. U rascjepu sam! Bila sam sigurna da želim zadržati svoje prezime i dodati Perino, s crticom ili bez, štogod bilo u duhu hrvatskog jezika (premda nisam našla jednoznačno mišljenje o ovom problemu). No, nisam zadnja u lozi pa mojoj lozi neće ništa posebno značiti što imam svoje prezime cijeli život, osim što bi dida vjerojatno bio jako ponosan do kraja života, neću uštediti ništa na promjeni dokumenata jer imam novo prezime pa opet sve moram mijenjati, čitav život ću se morati svađati s ljudima da imam (ili nemam) crticu, imati ću ime i prezime sa 23 slova ili 24 znaka ako se dodaje prezime, službenu e-mail adresu od 39 znakova, o signaturi u e-mailu neću ni započinjati, imati ću probleme s prelascima granice jednom kad budem imala djecu i kad budem morala dokazivati da sam ja zaista majka te djece, nisam previše ostvarila u životu sa svojim prezimenom – na njega imam kredit, a vjerujem da me promjenom prezimena neće mimoići taj križ, moj me krug prijatelja zove nadimkom koji je jedinstven (osim što moj nadimak nosi i cijeli box klub i veeliki ga momci nose na majicama), prezime je i sad predugačko, a kamoli kad bi bila dva, sigurno bih zauzela bih cijeli portafon, iz tatinog rodnog sela prezime kao znak otkud si i ovako nije dovoljno kao objašnjenje nego moram koristiti složenice tipa "ja sam unuka JoseMateIvinog".

Peri se ideja zadržavanja prezimena nije svidjela, ali shvativši da je meni to (bilo?) važno dogovorili smo se oko toga..ljubav moja. Da nije, možda bih se inatila! Joj, mogla bih još dugo ovako. Možda to uopće nije važno, daj B(l)ože da su ovo jedini problemi koji nas čekaju do D dana:) Prezime je samo riječ, sastavni dio svakog osobnog imena, nadopunjuje ime čovjeka i na taj način ga jednoznačno razlikuje od drugih ljudi. U početku su nastajala od zanimanja, geografskog položaja, osobina, nadimaka. A da si dodam na kraju Vražja? Tko zna, možda će jednom blog biti kao JMBG, vezan uz ime i prezime, pa mogu reći da sam ja bila prva:) Pera Perić Vražja...s crticom ili bez!


P.S. Lipa moja, sretan ti rođendan!! Sve najbolje želi ti tvoja Vražja!

28.08.2006. u 13:52 | On/Off

Komentari (71) | + | -

Supplies!!??

Vic je stari, ali kako bih vam pojasnila naslov evo ga..

Regrutira UN nove vojnike i prijavili se Amerikanac, Nijemac i Kinez...I tako počne testiranje, stali oni ispred neke sume i gospodin iz UN-a Nijemcu:"German boy, go and bring us some woods". Otrči on u šumu i eto ga za 10 minuta s granama i kladama. Nakon toga obrati se Amerikancu: "Yankee, go and bring us some water" i poslije pola sata vraća se Amerikanac, nosi pune čuture vode. Na kraju:"Chinese boy, go and bring us some supplies!" Ode Kinez, al' ga nema sat, dva, pet...Ostali pođoše u šumu potražiti ga i taman malo zagazili kad iz žbunja izleti Kinez i zaurla: SUPLAAAAAAAAJZZZZZZZZZZZ!!!!


Dakle suplajz je zato što:

1. Vražja danas slavi 1. rođendan
2. Pero me "oborio s nogu" :)

18.08.2006. u 14:24 | On/Off

Komentari (31) | + | -

Tri muhe i udarac

Gledam jučer vijesti – Dell povlači neku ogromnu količinu laptopa* sa tržišta jer imaju nekih problema sa baterijama. Nemam Dell-ov laptop, ali proizvođača mog laptopa treba nagraditi. I tu nastaje priča o tri muhe i jednom udarcu. Udarac je to što mi je firma kupila novi laptop pa sam stari kojem je baterija radila dvije minute predala mami. Na novom baterija traje i traje…A muhe su slijedeće:

muha prva – Pero i ja vratismo se sa godišnjeg tjedan dana ranije jer smo se poželili svog stana, a i bilo nas je strah platiti negdje još tjedan dana ne bismo li ih slučajno zbog lošeg vremena proveli u apartmanu. Zadnjih tjedan dana godišnjeg, zahvaljujući vremenskim prilikama provela sam u stanu sa šalicom kave i laptopom u krilu nadoknađujući vrijeme koje prije godišnjeg nisam provodila na dragim blogovima. Sve sam pročitala! Ali obzirom da sam na godišnjem i da mi se mozak odmarao nisam imala baš i puno pametnih za reći…Opet se vratila ona stara blogovisnost.

muha druga – i dalje zahvaljujući laptopu ubila sam još jednu muhu – strast za shopingom. Nedavno smo Pero i ja odlučili provesti ono što Oprah zove Financial diet – smanjiti i pratiti troškove, te neko vrijeme kupovati samo nužne stvari. A obzirom da je većina dućana puna ljetnih stvari, a ljeto je prošlo i mi sad čekamo Božić (reče Trill) a meni trebaju „samo“ cipele za kišu, novi kaput, nekoliko hlača i majica i jedan sako ne hoda mi se po dućanima, svoju sam strast za shopingom smirivala shopingom po Amazonu, Victorasecret, Shoeshopu, Profilu, Konzumu, Expedia, Avonu i sl. i kada bih puno toga „nakupovala“, kad sam puno svijeta "proputovala" prije nego dođem do blagajne zatvorim lijepo svoj firefox i potreba je zadovoljena. Ili ovisno koliko sam se raspojasala, baterija rikne i opet gotovo. Meni stvarno ne treba puno:)

muha treća – jedini feler na mom laptopu pomaže mi da dok ubijam prethodne dvije muhe ubijem i treću. Dakle, laptop – kompjuter za držanje u krilu. I tako samo vaša Vražja sjedi na trosjedu, drži svoj laptop i krilu i samo povremeno osjeti peckanje po nogama. Baterija tako grije da sam po bedrima dobila fleke od svog dragog lapotpa…Opekotine? Ma ne, to ja topim celulit:) I puf, ubili smo treću muhu!


*laptop - u hrvatskom prijenosnik

16.08.2006. u 13:40 | On/Off

Komentari (21) | + | -

Sunčam se, kupam i skitam!

Dugo vremena je bilo...
Photobucket - Video and Image Hosting

a sad je konačno na redu...

Photobucket - Video and Image Hosting

A onda kad se vratim odmorna i preplanula nadoknaditi ću sve što sam u zadnje vrijeme propustila...

Pozdrav

V.

21.07.2006. u 13:42 | On/Off

Komentari (24) | + | -

Girly - Prilagođen za one koje same određuju pravila

Ovo nije još jedan običan post za mlade. Ovo je post o nuždama (opet)! Ne znam jeste li već vidjeli reklame za Girly – pisoar za žene. Gola žena u tzv. „položaju Janica Kostelić“ čuči iznad pisoara. Ne običnog pisoara, nego ženskog pisoara!!
Može li mi netko objasniti u čemu je stvar?
Proizvođači kupaonske keramike uvlače se u guzicu feministicama ili u što?
Kako se to uopće koristi?
Stoje li dva takva pisoara jedan do drugoga kao u muškim WC-ima?
Uspoređuju li žene svoje veličine kao što to (navodno) rade muškarci za pisoarima?
Jesu li i žene počele zašpricavati okolinu WC-a pa su im zato izmislili ženske pisoare?
Je li to predviđeno za javna mjesta ili za domove? Ima li među vama netko tko to već ima?
Mogu li i muškarci koristiti ove pisoare?
Jel se tu pušta voda ili ne?
Jel se koristi WC papir?

A kažu da su ženski pisoari Girly, posebno dizajnirani za žensko tijelo, da se odnedavno se prodaju i u Zagrebu, da ih najčešće kupuju mlade, zaposlene žene do 35 godina.

Također kažu da su izrađen od skupocjene porculanske keramike, da se mogu kupiti po cijeni od 2338,50 kuna, a hrvatski ga distributer nudi mladim, situiranim parovima koji se uz klasičnu wc školjku, odlučuju nabaviti i ovakav atraktivan proizvod, uglavnom za kućne goste. Prodaje se pod sloganom “Prilagođen za one koje same određuju pravila”, a kažu da osim što je higijenski i praktičan, odlično služi i kao marketinški trik.



Kakav to marketinški trik?
Kakve to nekulturne kućne goste imaju oni koji su osmislili, patentirali, izradili i u konačnici i prodaju ovaj proizvod? Moji su gosti uredni, znaju se služiti WC četkom, papirom, ručicom za vodu. Uredno spuštaju dasku ako su je imali potrebu dići….ne razumijem!
Zaposlena sam, smatram se mladom, nekozervativnom i neopterećenom tradicijskim tabuima, ali ovo je čak i za mene previše..:)

Photobucket - Video and Image Hosting

07.07.2006. u 14:41 | On/Off

Komentari (32) | + | -

Javna isprika

Javno se ispričavam, ali na nekoj sam dijeti, a dečkima se nije jeo oslić s roštilja i kelj na lešo. Mogu ih shvatiti, ni meni se nije jelo, ali što je tu je.

Javno se ispričavam, ali u svoju obranu mogu reći da sam zaista nešto loše danas. Pomalo sam bolesna, prehlađena od silnih promjena vremena u zadnje vrijeme, previše posla, previše izlazaka i premalo sna. Nisam svoja već duže vrijeme.

Javno se ispričavam ljubaznom dostavljaču pizze koji je u prvih 20-ak minuta utakmice morao na zagrebačkoj Kajzerici tražiti stan otkud su ljudi imali muda u 20:30 naručiti pizzu! Ma ispričavam se i pizza-majstoru, i svima koje je sumanuti dostavljač susreo na cesti…svima se ispričavam! A pizza je valjda bila dobra (vratite se na početak priče..:))

13.06.2006. u 21:41 | On/Off

Komentari (21) | + | -

Kako smo umalo ubili kuma ili internacionalni svatovi dio drugi!

Photobucket - Video and Image Hosting

U vrijeme dok je Seve skakala sa svojom štiklom u Europi, ja sam sa svojom skakala kao kuma u svatovima iz prošlog posta. Lagala bih kada bih rekla da svatovi nisu bili zanimljivi i veseli, ali u ovakvim je svatovima od tri dana bolje biti običan gost nego netko iz "protokola". Sudjelovala sam u dočeku gostiju i pripremama prije, tako da sam jedva dočekala nedjelju i povratak doma. Ali bilo je zanimljivo. Svi su gosti dočekani raširenih ruku i svim je gostima bilo lijepo. Amerikance smo zasipali domaćim jelima i pićima, tako da su i oni najtvrdokorniji morali popustiti pred dijetom i tom nekom njihovom zdravom prehranom. Zaista se pitam kakvu to vodu oni piju, ili kakvu hranu jedu, jer žena od 70 godina izgleda kao da ima 50, a ona od 35 kao one sa 25. Srušili su mi sve predrasude o McDonald's prehrani, višku kilograma, zubnim protezama i minivalu. Jedino što nije izlazilo iz stereotipnih okvira je ono dobro poznato oprahovski "Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…" Ali dobro, to smo im mogli oprostiti, bilo je gotovo slatko:). Mala Sophia (Azijatkinja sa slike) svima je bila zanimljiva od prvog dana, jer djeca najbrže pređu jezične barijere, a kad su je spremili u našu nošnju njenoj sreći nije bilo kraja. Isto kao i radoznalosti svakoga tko se našao u blizini.
Naši mađarski gosti, kao što Mađarima i priliči, bili su krajnje veseli sa svojim mađarskim popevkama. Ruski su se gosti dobro snašli sa slavenskim jezicima, pa se pred njima trebalo paziti što i kako se priča. I šokačka kola, koliko god bila različita od kazačoka, nisu im bila strana, pa ih se moglo vidjeti kako veselo skakuću na drmeš. Slavonci i svi ostali sa našeg govornog područja veselo su dočekivali nove delicije nespecifične za tradicionalne svatove. Čak je i onaj jedan Zagorac uživao. I tu je onda trebalo stati sa svim. No, negdje sredinom večeri prekidaju nas dvoje ljudi koji su u selu angažirani za organizaciju susreta kulturno umjetničkih društava i pitaju nas bi li nam smetalo da nas pozdrave KUD-ovi koji prolaze po selu. Odslušasmo par pjesama iz dalmatinske Zagore i Metkovića dok su mladence učili kako se pleše linđo.
A negdje pred jutro, po starim običajima ispraćali su se kumovi koji u svatovima ostaju zadnji. I u tom smo trenu, vozeći ga na kolicima, zbog male nepažnje skoro ubili kuma. Kuma (aka Vražja) se na sreću nije dala nositi na stolici, jer da jest, tko zna, možda ovo ne bi pisala:)

22.05.2006. u 19:02 | On/Off

Komentari (35) | + | -

Još jedan svadbeni buket...

Jedno malo selo u Slavoniji ni ne zna što mu se sprema ovaj vikend. Internacionalni svatovi od tri dana – Amerikanac njemačko-talijanskog podrijetla ženi Hrvaticu hrvatsko-mađarskog podrijetla. Gosti redom Hrvati sa svih strana, Mađari, Amerikanci, američki Rusi i jedna mala Kineskinja.

A samo vaša Vražja je kuma na tom velebnom događaju…
I da, dosta mi je lova za svadbenim buketom. B(l)ože, ako me može mimoići taj dio bila bih ti vrlo zahvalna.

18.05.2006. u 09:58 | On/Off

Komentari (25) | + | -

Bliski susreti treće vrste

Blizak susret treće vrste odvijao se danas u vrijeme ručka. Susrele smo se moja budućnost i ja. Moja budućnost ne izgleda ni najmanje privlačno, upravo suprotno. Žena sa svojih 60-ak godina, s povećim viškom kilograma, masnom kosom, masnim „pepeljarkama“, paperjastim brkovima iznad usana, pokojom stršećom dlakom na bradi, dekolteom do koljena i povećom stražnjicom. Žena koja mora da je daltonist, jer je jutros obukla tri nesparive boje, te odjeću obrnuto proporcionalno broju kilograma koje nosi. Mahnito priča i nestrpljivo maše rukama. Ja sam spretno izbjegla ručati u 11:30 smatrajući to preobilatim zakašnjelim doručkom, a moj je bioritam malo drugačiji, no morala sam joj praviti društvo. Ona je visoko pozicionirana u svom poduzeću i zaista i „zna znanje“. Uvažavaju je oni koji je znaju, pa čak i samo iz telefonskog razgovora. Gotovo svaka koju kaže je na mjestu i s razlogom, ako zaboravimo na one pomahnitale riječi koje ponekad izlane. Uvažavam njeno znanje, sposobnosti i iskustvo, ali kad sjednete s njom na ručak, gotov zaboravite da je pred vama žena koju poštujete. Pred njom porcija krumpirića i dva ogromna komada mesa, miješana salata, pivo, kava i mineralna. U lijevoj ruci vilica, prsti desne ruke čačkaju po zubima u potrazi za onim komadićem mesa koji se tvrdoglavo zatrpao između šestice i sedmice. Komadić luka iz salate veselo leprša u lijevom kutu usana, a usta čekaju da ih osvježi hladna pjena iz piva. Pokoja psovka, pa pokoji trač o ljudima o kojima baš ništa ne znam, a koji su nas netom prije došli pozdraviti i upoznati. Kad vidite ovakvu, rekla bih povlaštenu sliku svoje budućnosti dođe vam da se zapitate. Toj sam se ženi do prije sat-dva divila, i razmišljala da bih kad narastem htjela biti kao ona - Vražja baba koju se za mišljenje pita, i odgovor se drži dragocjenim, o kojoj se priča sa strahopoštovanjem, za koju se u mojim profesionalnim krugovima zna. Nekako sam danas naglo promijenila mišljenje, i našla još jedan razlog zašto ne volim službene ručkove… Možda pamet i ljepota zaista ne idu skupa. Zbog ovakvih situacija bih ipak draže da sam glupa, a lijepa.

09.05.2006. u 17:11 | On/Off

Komentari (33) | + | -

100 kuna za tehnički?

Do nedavno sam živjela u zabludi. Nikad me ustvari nisu zanimali troškovi i procedure registracije vozila, pa nikad pomno nisam ni slušala kad bi se u društvu o tome slučajno pričalo, ali pamtim da bi se u svakom razgovoru o troškovima registracije automobila našlo „I 100 kn za tehnički...“. Onda sam nedavno ostavila auto na servisu i rekla da naprave pripremu za tehnički, pa mi rekoše „Mali je super, prošao je eko test, ne morate dati 100 kn za tehnički..“ Opet tih 100 kn, al' pomislim ako dečki tako kažu, uštedjela sam. Prije par večeri kad smo Pero i ja zbrajali i prelijevali iz šupljeg u prazno u potrazi za skrivenim fondovima kako bismo registrirali moju malo
crvenu zvijer, rekoh ponosno:
Ja(plavuša): „Ok, to je za osiguranje malo preko 3.000,00 kn, za porez na promet motornim vozilima 5% od cijene, a tehnički ne moram platiti, rekli su mi da je sve ok…“
Pero: „?“
Ja: „Pa rekli su mi na zadnjem servisu da je sve OK, da je mali prošao pripremu i da ne moram ništa platiti...“
Pero (pogled u stilu gupavo moje): „Na tehničkom pregledu plaćaš poreze, cestarine i ...ine, a tih 100 kn se ostavi stričeku pored mjenjača da budemo sigurni da će auto proći taj isti tehnički…“
Ja (nepovjerenje u očima): „Ali, rekli su da je sve u redu...“

Krenuh u ranu zoru jutros u pohode po šalterima po principu oprostite što dišem, neću nikad više, samo mi pomozite, kroz šumu formulara bez malenoga dara, jako slabo prolazim... Šećer na kraju - prošla sam tehnički. Bez 100 kn za stričeka. Doduše, čini mi se da sam i ja cura taman za taj kalibar, pa je možda i to pomoglo...

02.05.2006. u 19:40 | On/Off

Komentari (27) | + | -

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Dr. Phil proclaimed, "The way to achieve inner peace is to finish all the things you have started and have never finished." So, I looked around my house to see all the things I started and hadn't finished, and before leaving the house this morning, I finished off a bottle of Merlot, a bottle of White Zinfandel, a bottle of Bailey's Irish Cream, a bottle of Kahlua, a package of Oreos, the remainder of my old Prozac , the rest of the cheesecake, some Doritos and a box of chocolates. You have no idea how freaking good I feel.

Arhiva

Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (3)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (6)
Veljača 2006 (4)
Siječanj 2006 (9)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (11)
Listopad 2005 (7)
Rujan 2005 (7)
Kolovoz 2005 (5)

Linkovi

Bloghaer








E-Mail!




Top linkovi

Žemskinje

Armanina
Dva
Dinamitna
Demjan
Dupinka
Dora
Dragica
Izgubljena
Jazzie
Jezdi
Jana
Koki
Moix
Penellopa
RiLady
Rubia despues
Slatka žvakica
Trill
Zvončica

Muškići

Đuro
M5
JJ
Neutrino
SSpot
Zlo-i-naopako

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se