Unspoken words.

Click here!
Click here!

She who loves the pain!
She who loves the suffering!
She who loves the lust!
She that can't satisfy my thirst!
She who loves the blood!
She who loves the death!
She who loves the evil!

Yes it runs in my blood to betray the ones I love.



Gothic. Metal. Dark.



Nobody cares.



The longer I live, the more I'm dying to feel the pain.



Look at the sad faces you've left behind now.
I let you down?
No you let me down.



No one gave you the right to take your life that way.



credits
design: murderscene
base code: conspreaffar

And my scars remind me that the past is real.
nedjelja, 03.10.2010.

Naslov? Govori dovoljno.
Post? Ništa posebno.
Eto, stvarno nisam jako dugo pisala, jednostavno nisam imala vremena, a kamoli inspiracije, što je jako čudno za mene, jer bih upravo u ovakvim situacijama u kojima se trenutno nalazim zaista trebala imati i previše inspiracije.
Uglavnom, post kao post, nemam vam stvarno šta puno reč', ali mislim da je već rad da napišem novi post, jer nisam vam se jako dugo javila.
I da, unaprijed se ispričavam ako nekome nisam komentirala post, a javila sam mu za novo. Stvarno mi je žao, al' ne snalazim se više ovdje.

Kod mene ništa novo. Polako sam prestala s rezanjem, ali još uvijek ima onih situacija kada mi pukne film i napravim ono što ne želim.
Ne pijem više. Najveći razlog je škola. Ne mogu se stvarno onakva pojavit' u školi. Recimo da su stvari iz dana u dan nekako... bolje, ali još uvijek sam u tom nekom svom filmu "Smrt boli manje od života". Još uvijek sam uvjerena da je smrt na neki način izlazak iz svih problema koje nam život pruža. I koliko god stvari budu bile dobre, uvijek će me držati taj moj stav i pogled prema svijetu, prema životu.

Što se tiće naslova. O tom sam i željela pričat'. Sve je to zbog tog mojeg prokletog rezanja. Znam da to nije oke, al' nije me nimalo briga. Zaista. I sad kada to više ne radim, ostala mi je jedna velika "uspomena" na te dane. O da. Prilično velika. Govorim o ožiljcima. Ne, ne smetaju mi, možda će neke rane jednom i zarasti, ali stvar je u njihovoj važnosti, o onome što oni predstavljaju.

Ti ožiljci koji me toliko podsječaju na prošlost i koji me podsječaju koliko je bilo bolno i teško, ali sada je to iza mene. Sada je to tamo negdje iza, daleko, ali znam, znam da je jedan dio mene ostao ondje. Jedan dio mene nedostaje. Onaj dio koji se nada da će biti bolje, onaj dio koji u svemu može pronaći vedru stranu. Nema ga. Ne postoji više. Sada je i taj dio mene, postao samo dio prošlosti. A uskoro, i ja ću biti samo dio prošlosti.

Scars are souvenirs you never lose.

Image and video hosting by TinyPic

I'd rather bleed with cute of love than live without any scars.


† Queen of the damned. †

| 14:15 | Komentari (54) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.